FELJTON
Ova riječ je francuska (croissant) i ona
označava polumjesec; na engleskomcrescent znači plumjesec. Zamislimo da se neko
od nas usudi napraviti križ od tijesta i da ga gricka! Istog časa bi mu
zalijepili najružnije etikete, ispsovali bi ga, rasrdili se na njega, optužili
ga za ekstremizam…
FOTO: Hasanejn, Izetbegović (public)
Šta mislite, zašto kroasan ima ovakav,
savijen oblik? Zašto je on kako, na koncu, dobio ovo ime: kroasan? Ova riječ je
francuska (croissant) i ona označava polumjesec; na engleskomcrescent znači
plumjesec.
Otkud priča o kroasanu
Njegov naziv vraća nas u vrijeme Osmanskog
devleta, kad je bio stigao do evropskih država. Taj džihad je stao u
predgrađima Beča, koja su, u to vrijeme, bila tvrd orah za osmansku muslimansku
vojsku koja je pokušavala probiti njihove utvrde. I kada u tome nisu uspjeli,
onda su se osmanske vojskovođe domislile prokopavanju tunela ispod ovih
predgrađa, i to noću. Jedne noći, kada je taj posao bio pri samom kraju, desilo
se da gradski pekar zakasni u pripremanju hljeba prije zore. On je bio
iznenađen kada je čuo kako ispod zemlje dopiru neki glasovi. Hitno je otrčao do
gradonačelnika i njegovih agenata. Nakon što su svi shvatili da muslimani
pokušavaju ući u grad, gradonačelnik je okupio svoje obavještajce kako bi
utvrdili odakle dolaze ovi zvukovi. Uskoro su se uvjerili da muslimani kopaju
tunel ispod zemlje i tako pokušavaju ući u grad. Napravili su im zasjedu i
muslimanima nanijeli težak poraz.
U povodu toga događaja stanovnici Beča
prave ceremonije odajući počast pekaru koji je otkrio muslimanski plan. Bečlije
su željele ovjekovječiti ovog pekara pa su od gradonačelnika dobile odobrenje
da naprave pecivo u obliku polumjeseca. Tako je taj hljebčić u obliku
polumjesec je simbol poraza Osmanske države. Pekar koji ga je napravio želio je
da Austrijance podsjeća na poraz muslimana kada god budu grickali ili jeli
njegov „polumjesec“ napravljen od tijesta. Tako je ovo pecivo dobio svoje ime:
kroasan, i od toga doba njegovo
pravljenje proširilo se po čitavoj Evropi podsjećajući njezine građane na poraz
muslimana.
Važno je napomenuti da se ova priča nalazi
u nastavnim sadržajima osnovnih škola u Austriji. Pogledajte kako djecu
podučavaju priči o kroasanu i mržnji prema muslimanima! Zapadnjaci su se
okomili na naše nastavne planove i sadržaje i zahtijevaju od nas da ih izmijenimo,
a pogledaj njihove kulturne sadržaje i ciljeve (i ne samo njihove)!
Ja ovim nemam namjeru da propagirati
zabranu jedenja kroasana, nego vas želim upozoriti na dubinu vjerskih poruka
koje nam se i na ovaj način šalju. Pa kada ćemo usvojiti ove lekcije?
Kolonijalne poruke preko priče o
kroasanu
Ime koje su Bečlije dale ovom hljebu koga
su napravili u obliku polumjeseca i kojim slave pobjedu nad muslimanima dajući
ga za doručak zapadnjacima svakog jutra
podsjeća ih na to šta se desilo muslimanima u predgrađu Beča.I kad god
se preda mnom nađe ukusni kroasan, prisjetim se svojih dvadeset prošlih godina
kada sam tek bio završio postdiplomske studije u jednoj evropskoj zemlji.
Jednoga dana moj mali sin se vratio iz škole vas ljut, mračan u licu i zbunjen!
Nije progovarao ni riječi, nije mogao govoriti! Na njegovom licu sam primijetio
čudne, različite izraze. Prišao sam mu na blag način i počeo da ga ispitujem
šta mu se desilo. On je iz svoje torbe izvadio svoj bukvar i predao mi ga
otvorivši stranicu na kojoj se nalazila priča o kroasanu. Od mene je zatražio
da je pročitam, i ja sam je pročitao sa zaprepaštenjem! (…)
Na francuskome jeziku kroasan označava „polumjesec“, a mi ne shvatamo da je
evropska, zapadna civilizacija pionir rasizma i ekstremizma –jer oni grickaju
naš simbol, čime hoće da poruče da oni žderu naše zemlje, naše resurse i naše
dostojanstvo svakog jutra i svake večeri. Da ti ne kažem kako oni naše kože
izobličuju, pa od polumjeseca kroasana prave nekakav uspravni polumjesec – kako
ti ne bi znao da grickaš – izvini, molim te – samoga sebe. I kada ti uzimaš
slatki kroasan, ti pojedeš nešto drugo, nešto što nema veze sa tvojom vjerom i
sa tvojim osjećanjima.
Zamislimo da se neko od nas usudi da
napravi križ od tijesta i da ga gricka! Istog časa bi križari takvom zalijepili
najružnije etikete, ispsovali bi ga, rasrdili se na njega, optužili ga za
ekstremizam…, zatim bi hitno zasjedalo Vijeće sigurnosti i razmatralo
sankcije protiv takvoga drznika, zatim bi donijeli svoje rezolucije kojima bi dozvolili
vojnu akciju radi spašavanja demokracije i sebi bi dali odobrenje da takvoga
zbrišu sa zemlje!
Križarska pakost
Jeste li vidjeli čemu križarske generacije
podučavaju svoju djecu? Jeste li vidjeli šta se nalazi u nastavnim planovima i
programima za njihovu djecu u osnovnim školama? Oni priču o kroasanu predaju
već u osnovnim školama u jednoj od evropskih država bez ikakvoga kritičkog
osvrta na tu priču, čak bez ikakvoga komentara, i kad bismo mi od njih
zatražili da naprave izmjene u tim planovima i programima, morali bismo ih
upitati:- Da li ste svjesni kakve poruke šaljete pričom o kroasanu i kakvo
otrovno sjeme sijete u duše vaših najmlađih naraštaja, onih koji uopće nisu
živjeli u vrijeme kada se to događalo i
koji drukčije ne bi ni čuli za te događaje… Zaista je križarska pakost protiv
islama i njegovih simbola velika, i oni tu pakost i mržnju nastoje usaditi u
duše svih svojih novih generacija. I sada – zar mi ne smijemo od njih zatražiti
da izbace takve sadržaje iz svojih nastavnih programa?! To je najmanje što
možemo učiniti, ili ćemo dopustiti da ovaj svijet zauvijek ostane u
prljavštini.
Nažalost, mi vidimo kako Amerika i većina
evropskih zemalja ubacuju agente kada god se nešto tiče muslimana i Arapa,
„osim kome se moj Gospodar smiluje“. A ti agenti kuju zavjere i smišljaju
optužbe i prave planove kako da osude svaku arapsku ili islamsku zemlju ili
nekog njihovog čelnika, muslimana ili Arapa, ali Allah, dž.š., odbija te
njihove spletke i razotkriva njihove zavjere. Je li razumno da jedna egipatska
muslimanka bude ubijena u sred njemačke
sudnice pred najvišim zakonodavnim i
izvršnim vlastima zato što je željela da se pokrije i nosi hidžab koga je
nosila i hazreti Merjema, majka našeg prvaka Isaa – alejhi's-selam-, i koga
nose sve časne sestre i službenice u crkvi? Ta egipatska muslimanka pozvala je
samo tužilaštvo da je zaštiti od opakih zločinaca koji su joj prije toga više
puta prijetili, a onda jē i ubili u sred sudnice, pred organima pravosuđa! „A
zar među njima nije bilo jednog upućenog čovjeka?!“ I gdje su ta ljudska prava
kojim se hvališe većina Evropljana i Amerikanaca? Eto, nedavno su u Švicarskoj
zabranili izgradnju minareta u gradovima ove zemlje u kojima stanuju švicarski
muslimani! A mi u arapskom i islamskom svijetu dozvoljavamo izgradnju svake
vrste crkava sa svakom vrstom križa ili krsta. I onda se čudimo zašto su u
evropsko zajedničko tržište ušle sve evropske zemlje – čak i nekadašnje
komunističke zemlje – , dok se odbija zahtjev za to članstvo zemljama u kojima
žive muslimani kakve su Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo. Naravno, slučaj
Turske i ove unije je općepoznat. Ova zemlja je prvi put zatražila da bude
primljena u članstvo zajedničkog evropskog tržišta 1957.g., kada je ova unija u
svome članstvu imala samo pet zemalja, a danas ta unija ima 27 članica, među
njima i Bugarsku i Rumuniju, a Turska je sigurno u pogledu ekonomije, društva i
tehnologije naprednija od većine tih članica!
Kada je Srbija pokrenula rat protiv
Slovenije 1991.g., bilo je za očekivati da će ta agresorska zemlja svoje
operacije nastaviti protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine. I zaista, samo
nekoliko sedmica kasnije, Austrija, Njemačka i ostale evropske zemlje koje su
imale simpatije za Sloveniju uključile su se u ovaj rat, koji je uskoro zaustavljen,
a Slovenija je stekla svoju nezavisnost, koju je verificirala pred Ujedinjenim
nacijama. Poslije toga je započeo rat protiv Hrvatske, a, ustvari, pravi cilj
pokretanja toga rata bila je Bosna i Hercegovina.
Najodgovorniji rukovodioci Bosne i Hercegovine
dugo su vijećali o tome stanju stvari, i shvatili da samo građani muslimani
nemaju nikakvog oružja u svojim rukama izuzme li se nekoliko sačmarica. Bilo je
neophodno da se u tom pogledu što prije izvrše pripreme kako se ne bi ponovila
zvjerstva nad muslimanima iz Drugog svjetskog rata koja su nad njima počinile
srpske i hrvatske vojne formacije.
Izbijanje rata protiv Slovenije i Hrvatske
otvorilo je put masovnom naoružavanju u regionu. Sa malo sredstava i truda
mogle su se nabaviti ogromne količine oružja! Moj plemeniti brat Alija
Izetbegović nazvao me iz Sarajeva rekavši mi da će mi poslati jednog svog
izaslanika sutra navečer radi jedne važne stvari. I zaista, sutradan, poslije
ponoći, došao je taj izaslanik, koji je sa sobom nosio šifru kao znak da ga je
poslao Predsjednik. I pored napretka u savremenoj tehnologiji komuniciranja, mi
smo se služili išaretima i šiframa kako bismo bili što sigurniji. Na svaki
sastanak donosili smo po nekoliko magazina ili dnevnih novina i prelistavali ih
do određene stranice, a onda spuštali pogled na stranicu broj taj i taj sa tom
i tom fotografijom ili reportažom. Najčešće bismo uzmi po dvadeset stranica, pola njih sam uzimao
ja, pola je ostajalo kod njega. I kada je došao njegov izaslanik do mene, dao
sam mu pola stranica koje su bile kod mene – da ih preda bratu Aliji, a on će
meni poslati pola svojih stranica. Tako sam bio siguran da je to izaslanik moga
plemenitog brata Alije Izetbegovića.
Čekao sam toga izaslanika sve do iza
ponoći. Kada je došao, bio je jako uzrujan. On me je obavijestio da je Srbija
podijelila oružje svakom Srbinu u Bosni i u Srbiji, Sandžaku i u Crnoj Gori,
čime je unijela strah među muslimane. Isto tako me je obavijestio o nekim
adresama preko kojih bi se moglo nabaviti oružja za muslimane po niskim
cijenama. Požalio mi se na siromaštvo u kome živi većina građana muslimana. To
siromaštvo se naročito povećalo nakon što je većinska srpska vlast počela da
otpušta muslimane s posla i udaljava ih od svake povezanosti sa državnim
strukturama tako da je najednom na hiljade muslimana ostalo bez posla.
Muslimani su počeli osjećati strah pred skorom budućnošću.
Bio sam jako okaharen ovim vijestima.
Poslao sam poruku svome plemenitom bratu da, nažalost, Ured za pomoć zemljama
Trećeg svijeta djeluje u skladu sa austrijskim zakonima te da se on brine za
pomoć strancima, siromašnima i općenito onima kojima je pomoć potrebna u hrani,
obrazovanju i liječenju. Pa ipak sam mu poslao sve što sam imao novca. Očekivao
sam da će mi ovaj izaslanik doći i tražiti materijalnu pomoć, i kad sam dao sve
što sam posjedovao, kad sam ušao u svoj stan, pogledao sam po svim članovima
svoje porodice koji su spavali. Ni ja ni oni nismo znali kakva nas sada sudbina
čeka. U pismu koje sam poslao svome plemenitom bratu Aliji Izetbegoviću napisao
sam da sav taj novac podijeli za hranu i lijekove nezaposlenim muslimanima.
Moj plemeniti brat je primio ovaj iznos sav
sretan i zadovoljan. Poručio mi je da nikada u svome životu nije vidio i nije
primio toliku sumu novca. Sjeo sam i počeo razgovarati sâm sa sobom. Svojoj
porodici nisam bio ostavio ni koliko je za sutrašnju prehranu i ne znam kako
dalje da preživim do kraja mjeseca. Osjećao sam se jako čudno; ne mogu opisati
kako – jer ja sam bio jako sretan,
pobijedio sam samoga sebe, odbio sam sve zle misli od sebe i osjećao se kao da
letim po zraku. Oslobodio sam se svim materijalnih, zemaljskih okova. To je bio
početak moga novog saosjećanja sa Bosnom i Hercegovinom. U slijedećih nekoliko
dana čuo sam glas svoga plemenitog i dragog brata Alije Izetbegovića. Govorio
mi je kako je sretan što se njegov izaslanik sretno vratio. Svim svojim srcem
slušao sam njegov glas – jer je njegov glas izvirao iz moga srca. Uskoro će,
kada Allah, dž.š., bude odredio, doći do naših novih susreta i mehabbeta.
Dok sam boravio u Austriji u periodu
1983.-1984.g., primijetio sam brojna neslaganja među članovima Asocijacije
muslimanskih studenata u ovoj zemlji, tj. u Beču. Prostorije te asocijacije
bile su u ulici Lindin Gasse. Većina tih studenata bili su veterani, dobro
upućeni u islamski rad, ali su nekako bili udaljeni od ove asocijacije i
njezinih ogranaka. Članovi te asocijacije bili su vješti u međusobnom
djelovanju. Cilj moga dolaska u Austriju bio je da osnujem organizaciju koja bi
na prvom stepenu branila uhapšenu grupu intelektualaca koji su osuđeni na
procesu zajedno sa Alijom Izetbegovićem i strpani u zatvor u Foči i Zenici te
da obavještavam javnost o položaju muslimanskih manjina u Istočnoj Evropi.
(…)
Tu
sam ostao oko sedam mjeseci, nakon čega sam bio prisiljen da promijenim
stan i odselim u ulicu Prater 47/3, na
prvi sprat, ulaz treći. Tu sam stanovao oko pet godina, zatim četiri godine na
trećem katu. To je bila jedna lijepa zgrada. Začudio sam se kad sam primijetio
da ovdje stanuje mnogo Jugoslavena, posebno Bošnjaka, Turaka i drugih građana
iz istočne Evrope. (…)
Stanovanje u drugom becirku u Beču imalo je
svoje brojne prednosti i pogodnosti. Moj stan je bio u blizini sjeverne željezničke stanice. U blizini je
bilo mnogo gradskih parkova, mnogo sportskih sala, restorana, mjesta za zabavu
i odmor te za sastanke. Tu sam sreo mnogo turista koji su dolazili iz Istočne
Evrope; željeznička stanica je dušu dala za olakšano dočekivanje gosta, ali i
opraštanje sa njima, a, u isto vrijeme, ovo mjesto nije bilo plaho udaljeno ni
od glavne željezničke stanice na jugu Grada gdje dolazi najveći broj turista i
gosta iz Istočne Evrope. Negdje u blizini je bila ulica puna filijala glavnih
banaka, posebno DIE ERSTE OSTRAISCHE SPARKASSE BANK, u kojoj je naša Igasa imala
svoj račun. Treba ovdje spomenuti i brojne lijepe kafiće , kao npr. kafić AIDA.
U to vrijeme ja sam bio predstavnik
Podružnice Islamske afričke agencije za pomoć
pri Organizaciji islamske konferencije na čijem čelu je bio dr. Abdullah
Sulejman el-Awd. Tu sam agenciju predstavljao na Svjetskoj skupštini
humanitarnih organizacija, INTERNATIONAL COUNCIL OF ICVA VOLUNTARY AGENCIES.
Bio sam i član Izvršnoga komiteta u ovoj organizaciji, prisutan čitavo vrijeme
dok je trajala njezina skupština. U jednom od tih dana govorio je jedan
delegat, zapravo jedna žena, u ime jedne od poznatih filijala te organizacije;
u svome govoru ona je zatražila da ICVA osudi vojnu invaziju Sudana na jugu ove
zemlje. Ja sam mislio da oni ne znaju da se među prisutnima nalazi i neko ko
predstavlja sudansku filijalu ovog tijela, neko ko će odgovoriti ovom delegatu
u ime te filijale ili u ime sudanskog premijera. A u to vrijeme (1987.g.)
premijer prijelazne Vlade Sudana bio je
Sadik Mehdi, nakon što je na vlast došao Njegova Visost Džafer Nimejri.
Bio sam pogođen govorom ovog delegata,
podigao mi se krvni pritisak, obuzela me vatra i uzrujanost, tako da sam
pomislio da će mi šta biti. Ipak sam odšutio jedno vrijeme i pokušao da se
smirim. Čekao sam priliku da se javim za riječ, i kada sam jē dobio, odgovorio
sam toj ženi ovim riječima:- Čudim se onome što sam čuo iz usta ovog delegata;
ova gospođa traži da se jedna svjetska humanitarna organizacija upleće u
unutrašnje prilike jedne zemlje na način kako je to ona predložila. Ova organizacija
treba da dijeli saosjećajnost i osmijehe onima kojima su potrebni lijekovi,
odjeća, hrana, mir, a ne oružje i dinamit. (…)
Čim sam se vratio u Beč, odmah sam otišao u
Ambasadu Sudana. Odlučno sam osoblju ove ambasade do u detalje iznio sve što se
događalo na ovoj konferenciji. Odgovorni čovjek u Ambasadi se zvao es-Senusi.
Citirao bih ovdje stih:
Jesi li čuo da se živi obraća nekome ko
života nema?
Direkcija Islamske agencije Sudan zatražila
je od mene da u Beču registrujem Agenciju za islamsku pomoć (Igasu), jer je
takva ista agencija već registrirana u V. Britaniji (London). Dali su mi čak i
adresu u Beču i ime advokata koji se zvao Noter, a te im je generalije dao
advokat iz Londona. Sve su mi to oni predočili insistirajući na tome da se ta agencija
registrira i u Beču ali da se oni njome nikada neće koristiti. Kada sam došao
tome advokatu da ovjerim ugovor, vidio sam da je on Jevrej. Međutim, oni su i
dalje insistirali na tome da mu predam
papire i zatražim registriranje islamske agencije. Odmah mi je bilo jasno da je
nepotrebno da u registraciji stavim oznaku „islamska“ kako ne bih upadao u oči,
jer ono što je bilo važno jeste priroda posla i da se taj posao uspješno
završava, a ne puko ime; važno je bilo uspjeti u svome naumu i ne povezivati se
ni sa kim, jer bi u tom slučaju šteta mogla biti veća od koristi. Ovaj advokat
je bio Jevrej, imao je kancelariju u prvom becirku. On je dugo odgađao da
završi tu registraciju; već je bilo prošlo dva mjeseca kako to nije bio
završio, a poznato je da se registracija završava za otprilike jednu heftu.
Sjećam se kako je upravo tih dana taj
advokat pao i razbio koljeno, nakon čega je hitno odvezen u bolnicu u drugom
becirku, gdje sam ja stanovao. Odlučio sam da mu odem u posjetu. Kupio sam
buket ruža i otišao u bolnicu gdje je bio smješten. Ovaj čovjek je jako lijepo
doživio tu moju posjetu, mnogo mi se zahvaljivao i izvinjavao što dotad nije
bio završio registraciju Islamske agencije. I zaista, odmah nakon izlaska iz
bolnice, pozvao me je da predam dokumentaciju za registraciju, a prilikom
predaje te dokumentacije rekao mi je: -Sinko, ovaj naziv je jako provokativan!
Mi živimo u Evropi, mi ne prihvatamo nikakve islamske nazive, mi smo bliže
sekularizmu čak i nego katolicizmu ili ortodoksiji. Mi u Evropi vama prodajemo
svoje crkve, zatim idemo da ih gradimo kod vas, u vašim zemljama…Izbjegnite
sve ove komplikacije i završite posao onako kako će odgovarati vašim potrebama,
bez ikakvih prepreka i zapetljancija!
Zahvalio sam se ovom čovjeku na njegovoj
iskrenosti i jasnim riječima i rekao mu da se slažem sa većinom njegovih
gledišta. Rekao sam mu:-Ja ću onda ovu registraciju završiti sa nekim drugim
nazivom. Na primjer, nek to bude Agencija za pomoć zemljama Trećeg svijeta.
Pravilnik njezinog djelovanja, statut i sve potrebne dokumente uredit ću kako
je najbolje za ciljeve moga posla. – Kada sam kopirao ovu dokumentaciju, on mi
je rekao da će to biti mnogo bolje i za moju i ostale zemlje tzv. Trećeg
svijeta.
Zaista, nakon jedne hefte, dobio sam
registraciju i izvršio sve pripreme za rad ove agencije. To je sada bila
humanitarna agencija usklađena u potpunosti sa zakonodavstvom Austrije i pod
nadzorom jednog odjela u Ministarstvu unutrašnjih poslova ove zemlje, i tako je
ostalo kako tada, tako i kasnije.(…)
Ja sam bio potpuno svjestan da austrijski
Ustav i njezino zakonodavstvo
muslimanima daju mnogo više prava nego što se oni njime koriste. Moje
mišljenje je bilo da treba maksimalno koristiti prava koja nam je ova država dala
u obrazovanju, liječenju, islamskom ibadetu, materijalnom poslovanju i
humanitarnom radu, tj. u podizanju škola, finansijskih organizacija i banaka.
Veoma dobro samznao da se mi muslimani moramo potruditi kako bismo se koristili
onim što nam je dao Ustav Austrije i zakonodavstvo izvedeno iz njega.
Već sam rekao da je Austrija evropska
država koja je priznala islamsku vjeru, i to
1912.g., u vrijeme imperatora Franca Jozefa II.,koji je darovao pet
stotina dukata za izgradnju džamije u ulici Aliser štrase br. 9, u devetom
becirku, ali taj projekat nije završen zbog izbijanja Prvog svjetskog rata,
zatim da austrijska država sve do danas snosi troškove podučavanja muslimanskih
đaka njihovoj vjeri kao i troškove vjeroučitelja, knjiga, radio i tv programa i
administracije. Bez imalo sumnje, ovo je plemenita državna administracija koja
želi da pomogne svojim građanima muslimanima i posjetiocima koji slijede islam.
Zato sam se čudio zašto neki od njih dolaze
i govore mi o nasilju nekih guvernera prema muslimanima ili Arapima, a oni bi
se riješili toga guvernera svakim dozvoljenim ili nedozvoljenim sredstvom.
Odbijao sam zagovornike takvih pogleda i metoda, jer onaj ko želi da promijeni
vladara ili vladajući politički sistem
tamo u svojoj državi mora otići u tu svoju zemlju i ponašati se u skladu
sa zakonima te zemlje, i to bi mu bilo mnogo lakše i uspješnije nego da radi izvana, sa tolike udaljenosti. A
mi u Austriji – imali smo obavezu da ispunimo svoj prvi zadatak, a taj je da se
u potpunosti koristimo onim što nam je davalo austrijsko zakonodavstvo u svim
oblastima obrazovanja, kulture, vjerovanja i humanizma kako bismo olakšali
život svim muslimanima i Arapima u Republici Austriji.
Njegova visost, savjetnik Kurt Valdhajm
Tokom moga rada u Beču učinilo mi se jako
razložnim da radim na otvaranju sajma arapsko-islamske knjige u ovom gradu. Ovu
inicijativu sam izložio svojoj braći, a oni su nastavili da o njoj razgovaraju
sa različitim kršćanskim austrijskim i evropskim asocijacijama. Svi su oni
smatrali da je ideja dobra, ali da će biti teško da se ona realizira s obzirom
da iziskuje mnogo novca, rada i organiziranja, što sam i ja imao u vidu. Radi
toga sam se obratio svojim pismom svim izdavačkim kućama u Siriji, Libanu i Jordanu.
Od njih sam dobio dugačke odgovore u kojima
su me hrabrili da idem naprijed i da realiziram svoju ideju. Zakupio sam
veliku, respektabilnu salu u samom centru grada. A onda su se moje ambicije
povećale, i odlučim da na taj sajam pozovem savjetnika Republike Austrije u to
vrijeme, gosp. Kurta Valdhajma. U to vrijeme u Austriji se bila podigla velika
buka oko nekih važnih događaja nakon što je Kurt Valdhajm završio svoj mandat
generalnog sekretara OUN-a. On se tih mjeseci bio upravo vratio u svoju domovinu
Austriju i kandidirao se za predsjednika Republike. U prvom krugu je zasluženo
bio pobijedio, ali kada se kandidirao za drugi krug, pobunili su se Jevreji
objavljujući mnoge dokumente koji su kompromitirali Valdhajmovu kandidaturu:
optuživali su ga za antisemitizam i članstvo u podmlatku nacističke partije.
Iako je austrijski narod bio naklonjen gosp. Kurtu Valdhajmu, iako mu je bio
dao više od 20 % glasova kako bi pobijedio u drugom krugu, taj je narod shvatio
da je jevrejsko protivljenje, ustvari, bilo upereno protiv njega, tj. toga
naroda, i onda je podlegao tome pritisku.
Bio sam neobično radostan kada sam dobio
odgovor od gosp. Valdhajma da on prihvata našu ponudu daotvori ovaj sajam
knjige. Ovaj gospodin je ispunio svoje obećanje: došao je i otvorio naš sajam,
što je nama mnogo značilo. On je sa nama ostao nekoliko sahata u razgovoru
nakon te ceremonije i dao nam mnogo korisnih svojih savjeta. Bili smo sretni
što nam je ukazao toliku čast.
Gosp. Kurt Valdhajm je bio od one vrste
izvrsnih evropskih ljudi kojima je teško naći sličan primjer. On je bio
državnik koji je znao kako se rukovodi općim interesom svoga naroda i države.
Mnogo smo mu se nazahvljivali i zaželjeli mu dug život, dobro zdravlje i
uspjeh.
Jedno kraće vrijeme bio sam predstavnik
Odbora za pomoć islamskom svijetu (poznatijega kao Igasa) – pred samo izbijanje
rata koga je Srbija pokrenula protiv muslimana Bosne i Hercegovine. U ime te
velike organizacije zatražio sam da pomognemo imamima i vaizima iz raznih
zemalja i gradova istočne Evrope u njihovom obrazovanju i obuci. U to vrijeme
na čelu Igase je bio jedan veliki čovjek, dr. Ferid Kureši. Poslije malo
vremena dobili smo saglasnost iz Centrale Igase za ovaj projekat, koji će se
realizirati uz pomoć Svjetske islamske rabite. Program obuke povjeren je grupi
istaknutih alima koji su imali međunarodnu reputaciju, na čijem čelu je bio
ustaz Habib, jedan od najvećih vjerskih učenjaka u to vrijeme. Tu je bio i
Abdullah el-Masleh, profesor na više saudijskih i univerziteta u Zaljevu,
posebno u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Oni su imali dobre veze sa brojnim
alimima u ovom regionu do čije se riječi držalo. Sve je to obećavalo uspjeh u
ovom programu. Isto tako, oni su bili zaduženi za izdavanje fetvi koje su
obznanjivali na brojnim tv kanalima. Na čelu uprave Islamskog centra „Kralj
Fejsal“ i njegove džamije u Beču tada se nalazio alim i mudžtehid dr. Abdullah
Abduš-Šekur iz Egipta – Allah ga nagradio za njegova dobročinstva ako je živ
ili ako je preselio. On je bio Mjesec koji nam je obasjavao put dugo vremena.
On nam je otvorio vrata Džamije Islamskog centra za namaz i predavanja; on nam
je dao donji sprat gdje će imami i vaizi stanovati; on nam je dao kuhinju,
skladište i restoran.A iza svih ovih aktivnosti stajao šejh nad šejhovima,
ustaz i alim, koji je bio islam koji hoda na svoje dvije noge, koji je visoko
uzdigao deredžu svoje zemlje, čovjek koji je bio predsjednik Organizacije
„Kralj Fejsal“ u Ženevi, naš brat Habib Kemal Siradžuddin Mergalani. On nas je
razveseljavao i hrabrio; bez njega bi svi poslovi u istočnoj Evropi izgubili
svoju težinu i teško da bi ikako išli. Izabrali smo i okupili imame i vaize iz
istočnoevropskih zemalja: iz Bugarske dvojicu iz svake pokrajine, a tih je
pokrajina bilo više; zatim iz Rumunije, a na čelu njih je bio glavni muftija,
šejh Osman Nedžati. S njim su bili i Munir i Muharem Resul, imami iz grada
Konstance, te Osman Aziz, imam džamije u Bukureštu. Iz Mađarske je došla poveća
grupa na čijem čelu je bio dr. Abdullah Izuddin Šeddad i njegova žena,
Mađarica, Iman, te nekoliko čednih djevojaka koje su zvanično primile islam. Na
tom istom sastanku prisutan je bio i imam iz Češke, ustaz, mudžahid, profesor
Muhammed Ali Šelhavi. Sa njim je bio veliki učenjak koji je preveo i rastumačio
Kur'an-i Kerim na češki jezik, a zvao se Ivan Herbek. Na koncu, stigla je i
delegacija iz Slovenije, na čijem čelu je bio ing. Zuhejr Katreš. A iz Zapadne
Trakije (Grčka) došla je skupina na čelu sa šejhom Hasanom Badžemanom. Došli su
i predstavnici sa Kosova, iz Makedonije i Bosne. Iz Albanije je stigla velika
delegacija na čijem čelu je bio veliki muftiji, alim i mudžahid, koji je blizu
tri desetljeća proveo u komunističkom zatvoru, a zvao se hafiz Sabri Kodža. On
je bio ukras ovog programa, njegovo proljeće, njegov mirisni povjetarac. Pred
njim je nekoliko mađarskih djevojaka primilo islam. Iz Poljske je također
stigla delegacija koju je predvodio predsjednik Muslimanske ujedinjene
zajednice u Poljskoj, ustaz Mustafa Muhavicki, a sa njim je bio i imam Nusret.
MI smo za njih izabrali obuku u ahlaku, akaidu, fikhu… kakva se nikada dotle
nije dogodila u ovoj zemlji. Veliki alimi su držali svoje časove i predavanja u
kojima su uživali brojni posjetioci Islamskog centra te muslimanskih zajednica
sa istoka i zapada Austrije. Svjetlo imana obasjavalo je ovu pokrajinu i zemlju
dugo vremena. Na otvaranju i zatvaranju ove obuke bio je prisutan izaslanik
generalnog sekretara Svjetske islamske rabite kao i jedan od alima koji je
predstavljao ovu organizaciju, šejh Abdul-Hamid Tahmaz – neka je rahmet
njegovoj duši.
U tim danima ovu pokrajinu je usrećila
svjetlost imana kojoj su prisustvovale mnoge uvažene zvanice iz
arapsko-islamskog svijeta. Zbog toga je ovaj susret ostavio velikog traga u
historiji islama ovog regiona; taj susret je ojačao i proširio islamske veze
između svih tih zajednica; on je donio nadu, veze učinio jačim, obnovio
odlučnost i otvorio novu, čistu, bijelu stranicu za islamski rad u ovom širokom
i zaboravljenom prostoru i organizaciji koja se zove Islamska skupština muslimana
Istočne Evrope. Ta skupština je bila formirana od najodgovornijih pojedinaca u
islamskom radu i organiziranju u svakoj
od ovih država i pokrajina Istočne Evrope, a njezin najvažniji cilj je bio
razgovor o pitanjima i problemima koji su tištili ove muslimanske zajednice i
načinima rješavanja tih problema te planovima za budućnost islama i ojačavanje veza između muslimanskih
zajednica i uprava za islamski rad u svim zemljama Istočne Evrope. Isto tako,
cilj ove skupštine je bio da se upoznaju muslimanska udruženja novinara,
aktivista, pisaca, slikara i umjetnika iz ostalih umjetničkih grana i
ojačavanje njihovih veza kao i veza među studentima, mladićima i djevojkama.
Posebna strana naših razmatranja bila je kako uspostaviti snažne veze između
muslimanskih organizacija kao i između muslimana koji su uključenu u bilo koju
vrstu društvenih djelatnosti kako bi oni ostali u vezi koja će se – u to smo
svi bili sigurni- ako Bog da, nastaviti i produbiti u budućim vremenima. To je
bio neizbježan proces koji će donijeti mnogo koristi islamskim zajednicama u
svim zemljama Istočne Evrope.
(Nastavit će se)
/ Izvdak iz knjige “ Šta smo
učinili za odbranu Bosne i njezinih muslimana”, Autro: FATIH Ali Hasanejn
Muhammed Šerif, Sarajevo 2015./
(The Bosnia Times)
