TEME
FOTO:
(AP)
Psihijatar
je svoja, većim dijelom ilegalna, istraživanja sprovodio na životinjama, ali i
na ljudima – tačnije, na zatvorenicima. A još je šokantnije što je njegov
naučni rad finansirala CIA
Doktor
Robert Galbraith Heath bio je kontroverzni američki psihijatar koji je
praktikovao biološku psihijatriju, teoriju po kojoj se sve mentalne bolesti
temelje na fizičkim osnovama pa su u skladu s tim i liječene hirurški.
Veći
dio svoje karijere, koja je trajala više od pola vijeka, posvetio je
istraživanju teorije da se šizofrenija i druge psihičke bolesti mogu liječiti
elektrošokovima pomoću elektroda koje su hirurški instalirane u lobanju
pacijenta. Svoja istraživanja propratio je sa više od 245 naučnih radova i tri
knjige.
Eksperimentisao
je na ljudima
Svoju
je metodu koristio i kako bi muškarce liječio od homoseksualnosti, a žene od
frigidnosti. Eksperimentisao je i sa dosta kontroverznim lijekom Bulbokapninom,
pomoću kog se, bar se tako vjerovalo, može isprati mozak.
Svoja,
većim dijelom ilegalna, istraživanja sprovodio na životinjama, ali i na ljudima
– tačnije, na zatvorenicima. A još je šokantnije što je njegov naučni rad
finansirala CIA, piše Independent.
Istraživanja
su ga dovela čak i tik do Nobelove nagrade, kako se pričalo šezdesetih godina.
Otkrio je, naime, taraksein, supstancu za koju je tvrdio da je antitijelo koje
proizvodi ljudski mozak. Prisustvu tarakseina u tijelu svojih pacijenata
pripisao je i pojavu šizofrenije. Njegovo otkriće svojevremeno se najavljivalo
kao jedno od najvećih u području psihijatrije.
Ali,
postojao je i jedan mali problem: taraksin nije postojao, a čak i da jeste,
niko drugi nije mogao da ga pronađe. Nakon toga njegova (inter)nacionalna
karijera bila je uništena – svugdje osim u saveznoj državi Luizijani gdje su
njegov rad i dalje redovno hvalili, poštovali pa i nagrađivali.
Tokom
sedamdesetih godina Heathov hirurški pristup psihijatriji su počeli da osuđuju
renomirani ljekari širom svijeta, što je na kraju dovelo do toga da se našao
pod istragom nekih uglednih američkih institucija, ali i novinara.
Tako
je 1974. godine objavljen tekst ‘Misteriozni eksperimenti doktora Heatha:
Pitamo se ko je tu lud, a ko nije’, u kojem se pisalo o slučaju misterioznog
pacijenta B-19 kojeg je kontroverzni psihijatar invazivnom hirurškom metodom
navodno izliječio od homoseksualnosti.
Kad
je taj mladić “neuglednog porijekla” završio na njezi kod Heatha, u
njegov mozak je hirurškim putem instalirano devet čeličnih implanata u
različita područja mozga. Žice, koje su mu izlazile iz lobanje, potom su
spojene na kontrolnu kutiju pomoću koje je, uz nadzor ljekara, mogao sam sebi
da daje elektrošokove ne bi li tako stimulisao osjećaj prijatnosti.
Terapija
se sastojala od toga da mu se prikazuju heteroseksualni pornografski sadržaji,
na koje je početku reagovao agresivno. Pacijent je, kako bi izbjegao
neugodnost, sam morao da stimuliše onaj deo mozga koji bi izazivao suprotni
efekat za vrijeme gledanja seksualnog čina. Terapija se činila uspješnom.
Za
eksperimente je birao crnce koje je smatrao životinjama
Nakon
nekog vremena pacijent B-19 izrazio je čak želju za seksualnim odnosom sa
ženom. Heath je, uz dozvolu države, angažovao prostitutku kako bi provjerio da
li njegov pacijent zaista napredovao u svom liječenju. Platio je 50 dolara, i
nakon trosatnog odnosa pacijent je ejakulirao. Sve je upućivalo na to da je
eksperiment uspio, ili je kontroverzni psihijatar barem tako tvrdio.
Heath
je, naime, dugo ljude pokušavao da uvjeri kako je ova metoda mladića, za kog je
kasnije otkrio da se radi o muškoj prostitutki, izliječila od
“bolesti”.
Međutim,
kako se pokazalo, jedini rezultat terapije elektrošokovima bio je spržen mozak
pacijenta – toliko spržen da je mladić postao nezainteresovan za seks.
Iznenađujuće
je, zapravo, koliko se malo kasnije o tom slučaju pisalo. Heath za života
nikome nije dopuštao da provjeri rezultate njegovih istraživanja, a tu su
praksu kasnije nastavili u institutu koji je vodio i pri kojem je čuvao svoju
arhivu.
Heathu
su kolege kasnije prebacivale što je liječenju pacijenta B-19 pristupio toliko
agresivno. Nisu mu, doduše, prebacivali što ga je liječio. Homoseksualnost je,
naime, do 1968. godine smatrana mentalnom bolešću, a tek je 1973. skinuta s
liste seksualnih devijacija.
Njegov
prilično ugledni kolega Eliot Valenštajn ga je čak zbog toga u svojoj knjizi
“Brain control” proglasio lošim naučnikom zbog toga što je rezultate
svojih istraživanja tumačio neobjektivno. “Provodio je neetičke eksperimente
i nad djecom, a najčešće je birao crnce jer ih je smatrao životinja kojih ima
svuda”, rekao je kasnije.
(The
Bosnia Times, nedeljnik.rs)
