Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
U toku je igra traženja krivca za nagli rast cijena. Da li su inflaciju izazvale centralne banke koje su predugo ubacivale u sistem previše novca? Ili je kriva Kina u koju se preselio najveći dio fizičke proizvodnje, a onda je pandemija dovela do zatvaranja zemlje i pucanja globalnih lanaca snabdjevanja? Ili je pravi krivac Rusija čijom je invazijom na Ukrajinu onemogućen pristup značajnom dijelu svjetske ponude gasa, nafte, žitarica i đubriva? Da li je problem u naglom prelasku iz režima štednje iz perioda prije pandemije u režim fiskalne relaksacije?
Ispravan odgovor još niko nije ponudio. Krivac kao da je sve navedeno i ništa od toga.
Za velike ekonomske krize nude se brojna objašnjenja koja sva mogu biti ispravna, ali promašuju suštinu problema. Kada je kolaps na Wall Streetu 2008. izazvao globalnu recesiju, u opticaju je bilo više tumačenja: snažan uticaj finansijskog sektora na zakonodavstvo, nakon što su njegovi predstavnici potisnuli industrijalce s vrha kapitalističke piramide; sklonost finansijskim rizicima kao karakteristika zapadne kulture; neuspjeh političara i ekonomista da razluče šta je zaista nova paradigma, a šta finansijski mjehur itd. Sva objašnjenja su bila validna, ali nijedno nije pogađalo srž problema.
Slično je i danas. Monetaristi koji najavljuju visoku inflaciju otkad centralne banke uvećavaju novčanu masu (od 2008) dočekali su svojih pet minuta. Podsjećaju me na ljevičare (poput mene) koji uporno predviđaju skoru propast kapitalizma – kao pokvareni satovi koji dva puta dnevno pokazuju tačno vrijeme. Naravno da su dajući bankarima ogromne količine novca u nadi da će taj novac nekako pronaći put do realne ekonomije, centralne banke proizvele epsku inflaciju cijena svih vrsta imovine (dionice, nekretnine, kripto valute i ostalo).
Ali monetaristi ne mogu da objasne zašto u periodu od 2009. do 2020. centralne banke nisu uspjele uvećati količinu novca u opticaju u realnoj ekonomiji, a još manje zašto nisu uspjele da podignu inflaciju potrošačkih cijena do ciljne vrednosti od 2%. Bit će da je inflaciju ovoga puta izazvalo nešto drugo.
Nema sumnje da je prekid lanaca snabdjevanja koji većinom polaze iz Kine imao važnu ulogu, kao i invazija Rusije na Ukrajinu. Ali ti faktori ne mogu objasniti naglu promjenu režima poslovanja u zapadnom kapitalizmu – pad iz sveprisutne deflacije u njenu suprotnost: istovremeni rast svih cijena. To, naravno, povlači inflaciju plata i tako pokreće začarani krug koji vodi u nove skokove cijena i nova povećanja plata ad infinitum. Jedino u tom slučaju bankari mogu tražiti od radnika da se žrtvuju za opće dobro i uzdrže se od daljih zahtjeva za korekciju zarada.
Ali u sadašnjoj situaciji apsurdno je tražiti od radnika da se odreknu svojih zahtjeva. Svi podaci pokazuju da danas, za razliku od 70-ih godina, plate rastu znatno sporije od cijena. Uprkos tome, rast cijena ne samo da se nastavlja nego se i ubrzava.
Šta se zapravo događa? Moj odgovor je slijedeći: poslije pola stoljeća zloupotreba finansijskog sistema od strane velikih korporacija, Wall Streeta, vlada i centralnih banaka, stvari su se otele kontroli i vlasti na zapadu su se našle pred nemogućim izborom: gurnuti velike korporacije, možda i čitave države u bankrot, uz domino efekat, ili dozvoliti rast inflacije.
U posljednjih 50 godina Evropa, Japan, Južna Koreja i na kraju Kina bilježile su neto pozitivne trgovinske bilanse, prije svega zahvaljujući ekonomiji Sjedinjenih Država. Lavovski dio ostvarene dobiti po pravilu se slivao na Wall Street u potrazi za boljim prinosima. Na talasu kapitala koji je preplavio Ameriku finansijski sektor je zidao kule u zraku (kao što su opcije i derivati) i privatnim novcem finansirao korporacije koje su gradile globalni lavirint luka, brodova, skladišta, putne i železničke infrastrukture. Kada je slom 2008. razorio finansijske piramide, finansijalizirani lavirint globalnih lanaca snabdjevanja, sistem proizvodnje bez zaliha, našao se na ivici ambisa.
Da bi spasile ne samo bankare nego i sam taj lavirint, centralne banke su ponudile da ugrožene piramide privatnog novca zamjene javnim novcem. U međuvremenu, vlade su smanjivale javne troškove, gasile radna mjesta i ukidale usluge. Bio je to socijalizam za kapitaliste i strogi režim štednje za radnike. Realne zarade su opadale, cijene i dobit su stagnirali, ali je vrtoglavo rasla vrijednost imovine koju su bogati kupovali. Investicije kao udio u ukupno raspoloživoj količini novca pale su na historijski minimum, proizvodni kapaciteti su nestajali, a moć tržišta je nezadrživo rasla. Kapitalisti nikada nisu više zavisili od novca centralnih banaka i nikada nisu bili bogatiji.
To je nova igra. Tradicionalna bitka između kapitala i rada za veći udio u dohotku još traje, ali to više nije izvor najvećeg dijela novog bogatstva. Poslije 2008. globalno uvedene mjere štednje imale su za rezultat opadanje nivoa investicija (tražnje za novcem), što je u kombinaciji s obiljem novog novca koji su centralne banke šakom i kapom delile oborilo njegovu cijenu (kamatne stope) praktično na nulu. U periodu osipanja proizvodnih kapaciteta (čak i u građevinarstvu), nestašice dobrih radnih mjesta i stagnacije plata, bogataši su trijumfirali na tržištima dionica i nekretnina koja su se odvezala od realne ekonomije.
Onda je došla pandemija i donijela veliku promjenu: odjednom su zapadne vlade bile prinuđene da dio novog novca centralnih banaka usmjere na mase koje su se našle u karantinu unutar ekonomija koje su u nekoliko posljednjih decenija izgubile proizvodne kapacitete, a onda su se suočile s raspadom globalnih lanaca snabdjevanja. Kada je stanovništvo počelo trošiti dio primljene pomoći na sve malobrojnije uvozne proizvode, cijene su počele rasti. Korporacije s velikim papirnim bogatstvom koristile su svoju ogromnu tržišnu moć (stečenu propadanjem proizvodnih kapaciteta) da dodatno podstaknu rast cijena.
Poslije dvije decenije inflacije cijena imovine i korporativnog zaduživanja zahvaljujući podršci centralnih banaka, prvi nagovještaji inflacije iz temelja su uzdrmali sistem koji je oblikovao naš svijet u periodu poslije 2008. i kojim je praktično obnovljen institut vladajuće klase. Šta još možemo očekivati?
Vjerovatno ništa dobro. Da bi se ekonomije stabilizitale, vlasti bi prvo morale oduzeti ogromnu moć maloj grupi ljudi koji su je stekli pomoću papirnog bogatstva i jeftinog novca. Ali oni se neće predati bez borbe, čak i pod prijetnjom opće propasti.
(TBT, Project Syndicate)
