Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Prvog jula rano ujutru naoružano obezbjeđenje Šabaka zatvorilo je uski prolaz koji razdvaja kuću Jaira Lapida u Ramat Aviv Gimelu od mornaričke baze. Nisu mi dozvolili da kao i uvijek tuda prođem u svom jutarnjem trčanju. To se dogodilo nekoliko sati nakon što je Lapid postao 14. izraelski premijer i to je bila prva (neprijatna) promjena koju sam osjetio.
Zaista bih želio da od srca čestitam Lapidu na imenovanju. Volio bih da mogu kazati da se događa nešto novo. Da pomislim da zaista ima svjetle budućnosti kao što kaže ime njegove partije (Yesh Atid). Da mi se učini da će novi premijer, civil i novinar koji dolazi iz drugačijeg svijeta nego njegovi prethodnici donijeti željenu promjenu vladi „promjene“ koja je izgubila svoj put, ako ga je ikada i imala. To bi zaista bilo dobro za sve nas, i to u jednom od najtežih trenutaka za ovu zemlju. Nada i entuzijazam, za promjenu. Ali onda je došlo obezbjeđenje i zagradilo prolaz ka stazi kojom godinama trčim.
Čak i bez te blokade i uz puno dobre volje veoma je teško očekivati mnogo od Lapida. Prvi znaci su već tu: ove nedjelje on putuje u posjetu predsjedniku Francuske. Kakva Francuska, da li je to najhitnije pa premijer čiji je mandat oročen na 4 mjeseca do izbora baš tamo mora da putuje? Da li nam tako signalizira veliku promjenu?
Mediji su oduševljeni Lapidom, svi se tope od miline: novi premijer je prešao da živi u običnom stanu u Balfur ulici, kako je to uzbudljivo. I svijet se topi, svima je drago što više nema Benjamina Netanahua. Ali u suštini se ništa nije promjenilo. U Izraelu se samo smjenjuju jedan za drugim desničarski premijeri, jednog nazivamo desničarem, drugog smještamo u centar, ali su svi oni teška desnica i ultranacionalisti. Lapid kao neće obožavati vojsku i pokoravati joj se? Zar njegov prvi zvanični sastanak od svih mogućih ljudi nije bio sa direktorom Šabaka? Zar i Lapid ne vjeruje u jevrejsku superiornost koju zovemo cionizam i čija posljedica je jevrejska država aparthejda? Lapid je za sve to, i te kako je za. Kao i njegova vlada.
Da ne postoji razlika između Netanyahuove „loše“ i „dobre“ vlade Naftali Bennetta , i naravno Lapidove, pokazala je krajem prošle nedjelje bivša premijerova savjetnica Shimrit Meir. U intervjuu za novine „Yediot Aharonot“ ona je otkrila uznemirujuće stvari: Bennettova vlada je imala iste ciljeve i metode rada kao i prethodna. Meir, koja je smatrana ljevičarkom u Bennettovom kabinetu, otkrila je dostignuća ove vlade: kako su uspjeli uticati na Washington da ne skine iransku Revolucionarnu gardu sa liste terorističkih organizacija, samo da bi ugrozili nuklearni sporazum sa Iranom; kako je vlada ponovo prevarila Sjedinjene Države da bi sagradila hiljade stambenih jedinica na okupiranim teritorijama i kako se time ponosi; kako su uspjeli pritisnuti SAD da odustanu od ponovnog otvaranja konzulata u Istočnom Jerusalimu. Sprječavanje sporazuma sa Iranom, dalja izgradnja na teritorijama i odlaganje otvaranja konzulata za Palestince – šta može biti desnije od ovoga? I gdje je tu razlika, makar i mala, između ciljeva Netanyahuove vlade i „uspjeha“ Bennettove?
Ako se ovo smatra uspjehom, onda je bolje da ova vlada ne uspije u svojim namjerama. Ako su ovo i Lapidovi ciljevi, a nema razloga da vjerujemo drugačije, onda je bolje da i on ne uspije. On vodi vladu koja je obećala da će se baviti svakodnevnim, malim stvarima kao što je zakon o metrou i koja je svečano objavila da se neće baviti velikim pitanjima kao što su naselja na okupiranim teritorijama i Iran. To je vlada koje je objavila da ona ne samo da nije kao Netanyahuova, već i da pripada centru i donosi promjenu. Ništa od toga.
Zaista bih želio da mogu čestitati Lapidu, da mu poželim uspjeh i sav taj džez, a posebno da osjetim da postoji neka šansa za promjenu. Ali ne postoji.
(TBT, Haaretz)
