“Slabljenje Rusije”, koje su američki zvaničnici postavili kao strategiju u prvim mjesecima invazije te zemlje na susjednu Ukrajinu, posljednjih nedjelja zamjenjuje novi izraz u američkom javnom govoru – “dekolonizacija”.
A da stvar nije nimalo nezvanična, ali ni neozbiljna, svjedoči sastanak koji je prije nekoliko dana održala Komisija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), poznata još i kao Helsinška komisija SAD, na kojoj je glavna tema bila “moralna i strateška neophodnost podJele Rusije”.
OSCE je, inače, nezavisna komisija savezne vlade Amerike koju nadgleda Kongres SAD. Kako je navedeno na njenom zvaničnom sajtu, ona više od 45 godina “prati poštovanje Helsinškog sporazuma i unaprjeđuje sveobuhvatnu sigurnost kroz unapređenje ljudskih prava, demokratije i ekonomske, ekološke i vojne saradnje između 57 zemalja OEBS-a”.
Ukratko, to je još jedan od odbora koje vodi i finansira američka vlada, pa je i sam događaj bio najavljen na njenom sajtu.
Opaki imperijalni karakter Rusije
U sažetku panela navedeno je da je “varvarski rat Rusije protiv Ukrajine, a prije toga protiv Sirije, Libije, Gruzije i Čečenije, razotkrio opaki imperijalni karakter Ruske Federacije cijelom svijetu”.
„ Agresija je takođe podstakla razgovor o ruskom unutrašnjem carstvu, s obzirom na dominaciju Moskve nad mnogim domorodačkim neruskim etničkim grupama i brutalnu mjeru do koje je Кremlj uzeo da potisne njihovo nacionalno samoizražavanje i samoopredjeljenje“, istakli su učesnici.
Zaključuju da su zbog toga neophodne diskusije o “obračunu sa fundamentalnim ruskim imperijalizmom i potrebom da se Rusija dekolonizira kako bi postala održivi akter u evropskoj sigurnosti i stabilnosti”.
„ Кao nasljednik Sovjetskog Saveza, koji je svoju kolonijalnu agendu sakrio antiimperijalnom i antikapitalističkom nomenklaturom, Rusija tek treba privuči odgovarajuću kontrolu zbog svojih dosljednih i često brutalnih imperijalnih tendencija“, dodaju.
Promjena termina
Ono što je primetno u vezi sa ovim panelom je prelazak sa “širenja slobode i demokratije” na potrebu za “dekolonizacijom” Rusije.
Na početku ovog rata, američki cilj je bila degradacija ruskih snaga na poprištu sukoba. Ton se nakon toga pomjerio na promjenu režima u Moskvi. Po tom narativu, Ruse treba osloboditi diktatora Vladimira Putina kako bi mogli uživati u plodovima demokratije kao i ostatak Slobodnog svijeta.
Bijela kuća se brzo ogradila od opaske o promjeni režima koju je predsjednik Joe Biden iznio “van scenarija” tokom posjete Varšavi u martu, ali je termin ostao živ u govoru zvaničnika State Depertmenta, kao i u vodećim američkim medijima.
Čečenija, Tatarstan, Dagestan, Čerkezija
Sastanak Helsinške komisije je otišao korak dalje – promjena režima i demokratija nisu dovoljno dobri, već se traži podjela zemlje na manje političke jedinice, kako bi one mogle biti “slobodne”. Na njemu je zaključeno da bi trebalo da se pruži značajnija podrška separatističkim pokretima unutar Rusije i dijaspori, a autori su objasnili da bi trebalo težiti samostalnosti Čečenije, Tatarstana, Dagestana, ali i historijskih oblasti koje su postojale vijekovima ranije poput Čerkezije.
Nije tajna da su neke slične ideje postojale i u vrijeme raspada SSSR-a. Tada je neokonzervativac Dick Cheney, kasnije potpredsjednik SAD, predlagao da se radi na podjeli Rusije na više manjih zemalja, dok je 1997. bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbignjev Bžežinski izašao sa idejom o Ruskoj konfederaciji koja bi bila sastavljena od Evropske Rusije, Sibirske Republike i Dalekoistočne Republike.
Na panelu Helsinške komisije uvodnu riječ je imao demokratski kongresmen iz Tenesija Steve Cohen, čovek koji slovi za “specijalistu” za rusko pitanje, ali i koji je 2010. boravio u posjeti Srbije u vrijeme kad je predsednik države bio Boris Tadić.
“Moraju ostati bez svoje imperije”
Da je “dekolonizacija” Rusije, suptilnija riječ za njenu podjelu, postala novi žargon pokazuje i niz nedavno objavljenih članaka. Tako ugledni “Atlantic” piše da Kremlj “mora ostati bez svoje imperije” kako bi se zaustavilo besmisleno krvoproliće.
„ Rusija je posljednja evropska imperija koja se odupirala čak i osnovnim naporima dekolonizacije, kao što je davanje autonomije podaničkom stanovništvu. I kao što smo vidjeli u Ukrajini, Rusija je spremna da pribjegne ratu da bi ponovo osvojila regione koje smatra svojim posjedom. Zapad mora dovršiti projekat koji je započeo 1991. godine. Mora težiti potpunoj dekolonizaciji Rusije – navodi autor Casey Michele, koji je bio i učesnik sastanka Helsinške komisije.
On je istakao razočaranje “što Amerika nije iskoristila raspad Sovjetskog saveza kako bi uticala i na dalji raspad Rusije”.
„ U okviru Rusije postoje čitavi narodi koji su kolonizirani“, dodao je Michele, uz napomenu da “u obračunu sa fundamentalnim ruskim imperijalizmom postoji potreba da se Rusija dekolonizira kako bi postala održivi akter u evropskoj sigurnosti i stabilnosti”.
Dekolonizirati ili defederalizirati
Erica Marat, profesorka na Koledžu međunarodnih bezbednosnih poslova, u okviru Pentagonovog Univerziteta nacionalne sigurnosti, istakla je da “Rusija sprovodi genocid”, dok je nedavno Leonid Bershidsky, novinar i komentator “Blumberga”, u svojoj analizi zaključio da “rat u Ukrajini nužno znači i povratak imperijalističke Rusije”.
„ To je oživjelo i rasprave o tome da li Rusiju treba “dekolonizirati” ili možda “defederalizirati” kako bi ugasila svoje imperijalističke ambicije i obuzdala svoju vojnu prijetnju. Raspad današnje Rusije, sličan raspadu Sovjetskog Saveza, smatra se mogućim, a za neke čak i najpoželjnijim ishodom invazije na Ukrajinu“, napisao je Bershidsk.
Centar za evropske političke analize (CEPA) početkom juna je objavio na svom sajtu poziv za novu strategiju prema Rusiji.
„Muke Ukrajine su uglavnom rezultat zapadnog strateškog neuspjeha. Prvo, pogrešno smo razumjeli raspad SSSR-a. Tada nam je nedostajala aura imperijalizma i autoritarizma nad navodno demokratskom i prijateljskom novom ruskom državom. Zapadne zemlje ne bi trebalo ponavljati tu grešku. Skraćeni izraz za naš cilj bi trebalo da bude dekolonizacija.
Kako bi izgledala podjeljena Rusija
Zagovornici ideje o podjeli najveće zemlje svijeta uglavnom se pozivaju na riječi samog Putina, koji je često govorio o “historijskoj Rusiji”, sa većim dijelom moderne Ukrajine u njenom sastavu.
Logika je slijedeća – ako je moguće razgovarati o centralnoj ruskoj državi, a ne o zemlji u njenim sadašnjim granicama, onda se može tvrditi da je ovo jezgro zapravo mnogo manje od današnje Rusije kada se ogole sva “imperijalna osvajanja”, uključujući i veći dio Sibira prije 1721. kada je Rusija postala carstvo.
Tatarstan, naseljena ruska oblast na Volgi, još jedan je primjer. Prošle godine je 55 odsto školaraca u glavnom gradu Кazanju odabralo tatarski za maternji jezik, pa se zagovornici pitaju da li je ovo područje, koje je osvojio Ivan Grozni 1552. godine, zaista dio jezgra Rusije. Isto navode za oblast Tuva, koja se pridružila Sovjetskom Savezu tek 1944. godine i koja je doživjela separatističke nemire početkom 1990-ih, kao i za Dagestan, osvojen početkom 19. stoljeća, u kojem manje od četiri posto učenika uči ruski kao maternji jezik.
Još jedan argument je da bi ove oblasti danas bile nezavisne države da ih je Sovjetski Savez konstituirao kao “savezne republike”, umjesto kao “autonomne republike” u sastavu Rusije.
Jedna od mnogih mapa o izmaštanoj podjeljenoj Rusije koja se može naći na internetu ostavlja Ruskoj Federaciji samo njenu zapadnu teritoriju. Na nju bi se nastavljale “Komi” i “Uralska Republika”, zatim “Sibirska Republika”, “Republika Saha” i “Dalekoistočna Republika”.
Na krajnjem jugu bi se našli “Altal”, “Tuva” i “Burjatija”, dok bi na jugozapad bio podjeljen na osam malih republika – “Mordoviju”, “Tatarstan”, “Udmurtiju”…
(TBT, Blic)