KOLUMNA
Je li moguće
da je religija žrtava i shodno kategoriziranje njih kao „drugih“ opravdanje za brisanje i
zaboravljanje tog događaja kao da se nikada nije ni desio?
Piše: Hatem
Bazian, thebosniatimes.ba
Zašto se historija
dijeli na prije i poslije 11. septembra, a ne na prije i poslije bosanskog
genocida? Je li moguće da je religija žrtava i shodno
kategoriziranje njih kao „drugih“ opravdanje za brisanje i zaboravljanje tog događaja kao da se nikada
nije ni desio?
Historija je knjiga
bez kraja, konstantno uređivana i preuređivana
od strane mnogih autora i različitih interesa. Kao akademici, mi smo obučeni
da historiju promatramo iz različitih uglova i tražimo
sve moguće izvore prije nego stignemo do zaključka
o određenoj temi ili problemu. Zbog toga nam historija
predstavlja najveći mogući izazov jer istraživanje
problema zavisi od raznih subjektivnih ograničenja koja nas sprječavaju
da dođemo do krajnjeg zaključka.
Uzmimo za primjer
mjerenje vremena i osnovnu upotrebu kalendara. Za njih se pretpostavlja da su
nepristrasni, ali su u stvarnosti, kao veoma subjektivni procesi, daleko od
toga. Jesmo li mi u 2016. godini? Koje mjere i kriteriji se koriste da bi se
došlo do ovog zaključka? Označavanje historije i
korištenje kalendara je subjektivno i nimalo
nepristrasno ili objektivno označavanje protoka
vremena.
U današnjem
kontekstu, historiju je označio teroristički
napad 11. septembra, 2001., vrlo važan i užasavajući
događaj koji je doveo do smrti 2996 nevinih osoba. Te
terorističke napade su direktno i indirektno osjetili ljudi širom zemaljske kugle i oni se prikladno obilježavaju
svake godine. Međutim, s globalnog stanovišta,
označavanje ovog groznog događaja
kao jedinu odrednicu u vremenu je problematično. Ovdje se 11.
septembar koristi kao događaj prije i poslije
koga se označava vrijeme, vrlo slično
načinu funkcioniranja gregorijanskog kalendara, ali
on ne predstavlja univerzalnu odrednicu bez obzira na njegovo široku
upotrebu.
Dok sam bio u
Sarajevu prošle sedmice, problem označavanja i brisanja
historije mi je stalno bio na umu. Za Bosnu, historija se označava
u odnosu na genocid, odnosno na srebrenički masakr prilikom
kojeg je za dva dana, od 11. do 13.
jula, pod zaštitom UN-a, ubijeno 8272 bošnjačka civila. Genocid u
Bosni izvršila je vojska Republike Srbske pod komandom
generala Ratka Mladića koji je ubio oko 100,000 civila, svjedočio
sistematskom silovanju oko 12,000 do 20,000 bošnjačkih
žena, izvršio etničko
čišćenje i raselio 2,2
miliona ljudi, većinski bosanskih muslimana. Zločine
genocida protiv bosanskih muslimana proživjeli su i svjedočili
stanovnici ove zemlje, kao i svjetska zajednica. Ovdje, moramo postaviti
pitanje zašto bosanski genocid nije historijski označen?
Zašto je bio podvrgnut slojevitim brisanjima i
izostavljen iz referenci kao da se nije ni desio?
Ako je 11. septembar,
zbog ogromnih napada i velikog broja ljudskih žrtvi, pravedno označen
i obilježavan, onda je sigurno da bosanski genocid, sa
višestrukim napadima u toku četiri godine i
bezbroj masakara, treba biti nepomična tačka
u historiji. Statistički, genocid u Srebrenici donio je tri puta više žrtvi i zasigurno zaslužuje
obilježavanje. Ja ne pokušavam
porediti te užasne činove, niti mi je u
cilju da mjerim ko je više propatio, već objašnjavam kako je historija negdje označena,
a negdje ne, i kako su neki ljudi izbrisani iz svjetskog pamćenja.
Zašto se historija dijeli na prije i poslije 11.
septembra, a ne na prije i poslije bosanskog genocida? Je li moguće
da je religija žrtava i shodno kategorisanje njih kao drugih
opravdanje za brisanje i zaboravljanje tog događaja kao da se nikada
nije ni desio?
Na Evropskom samitu o
islamofobija, Jack Straw, britanski ministar vanjskih poslova od 2001. do 2006.
za vrijeme premijera Tonyja Blaira, insistirao je na označavanju
vremena u odnosu na 11. septembar i izjavio da je taj datum najvažniji
događaj koji prisutni moraju obilježiti
u našem vremenu. Publiku na samitu su većinom
činili muslimani i otvaranje na kojem je Straw držao
govor je održano u obnovljenoj nacionalnoj biblioteci. To je
bilo mjesto gdje je u jednom mahu spaljen najveći broj knjiga u
historiji Evrope, sa 2 miliona naslova namjerno ciljanih od strane Srba kao čin
kulturalnog i intelektualnog genocida počinjenog nad
kolektivnim nasljedstvom bosanskih muslimana.
Straw nije shvatio da
su ljudi u toj prostoriji putovali i pristali da dođu
na konferenciju jer se održava u Sarajevu, u
znak sjećanja i solidarnosti sa značajnom
historijom bosanskog naroda koja se konstantno briše iz evropske svijesti.
Straw nam je priredio
takvo brisanje na samitu. Dodajući sol na ranu,
gospodin Straw je sa pozornice zahtijevao od islamskih teologa da izdaju fetve
i izjasne se protiv DAESH-a, time nagovještavajući
pretpostavku da oni ili šute ili kolektivno podržavaju
i odgovorni su za ono što rade teroristi.
Tokom diskusije,
usprotivio sam se pripisivanju kolektivne odgovornosti i neosnovanim tvrdnjama
da islamski teolozi šute i da ih se treba okriviti za ono što se dešava u
Iraku. Spomenuo sam i to da sam učestvovao u
kolektivnom odgovoru islamskih učenjaka u kojem se
opovrgavaju tvrdnje DAESH-a. Također sam naglasio da ne
postoji muslimanska organizacija, na bilo kojem nivou, koja nije donijela
izjavu, ako ne i više njih, po pitanju kriminalnih i terorističkih
radnji DAESH-a. Na kraju sam pitao Strawa zašto smatra
da se muslimani, kao skupina, svih 1.4 milijarde, trebaju držati
odgovornima za DAESH, a ne bivši američki
predsjednik George W. Bush, Blair i on sam za invaziju Iraka i kreiranje uvjeta
za podizanje tog terorističkog pokreta. Odgovor
mu nije bio direktan i ubrzo je prešao sa nedostatka
fetvi na optuživanje ljudi koji su zbunjeni po pitanju toga šta trebaju činiti. Ljudska
zbunjenost nije jedinstvena za muslimane, a njegovo problematiziranje iste kao
da je ona uzrok stvaranja DAESH-a krajnje je zlobno. Straw je odbio priznati
bilo kakvu vrstu odgovornosti za horor koji se odvijao u Iraku. Na pozornici,
kao dio panel diskusije, nalazio se i Mehdi Hasan iz Al-Jazeera-e English koji
mu je stvarao pritisak da odgovori na pitanje izjavljujući
pritom da je i sam Blair prihvatio djelomičnu odgovornost i
pitajući da li bi i on uradio isto, ali uzalud.
Evropski samit o
islamofobiji bio je trenutak označavanja i neoznačavanja
historije. Događaj koji se trebao zabilježiti
i zapisati u modernu historiju – lokalni narativ
bosanskog genocida – spao je na brisanje i prebacivanje
odgovornosti. Time ne govorim da su sve prezentacije imale istu grešku, naprotiv, neka odlična istraživanja
i govornici ponudili su detaljne izvještaje o
islamofobiji na evropskim i teorijskim nivoima. Međutim
otvaranje i neki dijelovi samita stvorili su problematičan
okvir i potrošili prijeko potrebne resurse.
Ono što genocid u
Bosni pruža je pravi moderni primjer ozbiljnih posljedica
islamofobije. Genocid u Bosni nam pokazuje šta se desi kada se proces
dehumanizacije spoji sa nativizmom, nacionalističkim zanosom. Logori
smrti, masovna silovanja, etničko čišćenje i genocid počinju sa stvaranjem
narativa o „drugima“ koji se onda sprovodi u djelo. Narativ o muslimanima u
Evropi i Americi bi trebao biti upozorenje za sve one kojih se tiče,
a ono što je doživjela Bosna treba
biti jasna lekcija da se obećanje „nikada više“ nije ispunilo.
(The Bosnia Times,
Prevela: Esma Latić)