KULTURA
U izdanju sarajevskog udruženja “Hadži
Mujaga”, koje baštini sufijske tradicije te posebno čuva uspomene na sarajevske
mesnevihane hadži Mujagu Merhemića i hadži hafiza Halid ef. Hadžimulića,
objavljena je knjiga “Šta se slušalo i čitalo kod rahmetli Hadži Hafiza”
FOTO: Hadžimulić (replika)
U izdanju sarajevskog udruženja “Hadži
Mujaga”, koje baštini sufijske tradicije te posebno čuva uspomene na sarajevske
mesnevihane hadži Mujagu Merhemića i hadži hafiza Halid ef. Hadžimulića,
objavljena je knjiga “Šta se slušalo i čitalo kod rahmetli Hadži Hafiza”. Autor
knjige je Šaban Gadžo, učenik hafiza Hadžimulića, a poznat i kao autor
evergreen ilahije “Kad procvatu behari”.
“Ova knjiga nikoga od njenih čitalaca ni na
što ne obavezuje, jedino autoru – zapisivaču, donosi obavezu zahvalnosti za
svaki iskren pristup njenom čitanju. Ona je samo jedan bijeg od zaborava i
pokušaj da se jedna neponovljiva radost života, makar kao uspomena, vrati među
nas, njene svjedoke i sudionike.
Bili smo mladi, na početku života, a
trebali smo slušati Mesneviju, naš glavni predmet, za većinu nas nikako ili
vrlo malo poznat. Iako to čudesno djelo bezuslovno daruje svakog svog slušaoca,
ipak, da bi se čuo njen dublji smisao i zapazila ljepota samog njenog izraza,
potrebno je bilo naučiti nešto o književnosti, o simbolu i metafori specifičnog
pjesničkog jezika i njegovim slojevitim značenjima. Osim toga, trebalo je nešto
znati i o metru, ritmu i melodiji stiha, kako se uho ne bi iznenadilo kad čuje
taj čarobni remel Mesnevije. Nekad
se prije pristupa Mesneviji učio Pendi-Attar, Sadijev Đulistan i Hafizov Divan,
a mi smo (izuzev ako nije neko samostalno čitao nešto od tih djela što je bilo
dostupno u to vrijeme) odmah ušli u Mesneviju.
Također, trebalo se upoznati koliko toliko
i sa našom kulturnom istorijom i svjetskim tokovima pisane riječi, kao i sa
temeljima naše vjere, Dini-islama. Tako su nam određeni i prioriteti: Kur'an,
Hadis pa Mesnevija. Brzo smo upozoreni, indirektno, preko riječi koje nam je
prenio od svoga babe, kad mu je kao srednjoškolcu, gledajući ga kako guta
alafranga knjige, rekao: Prođi se čitalica, a prifati za Ćitab. Onda smo, na
jednom drugom mubarek mjestu, čuli kako sama mašta zamagljuje razum i prijeti
ludilom, i da se to ne bi desilo trebalo bi uz redovan namaz, 2-3 sahife
Kur'ana, u mogućnosti sa prijevodom, svaki dan učiti. Ništa od svega toga nama
nije nametano, već je sve prepuštano našoj slobodnoj volji, našoj sklonosti ka
nečemu i našim umnim sposobnostima.
Danas, sa više od trideset godina
udaljenosti, gledajući ta djela što su nam se onda nudila na čitanje, možemo
slobodno reći, da nije uopće važno da li su ona slavna ili ne, koliko je važan
taj naš susret s njima i ti novi svjetovi u koje smo preko njih ulazili. Isto
to važi i za pjesme koje smo slušali.
Taj izbor je, Hadži Hafize, bio isključivo
tvoj, gdje je jedini kriterij, čini mi se, bio užitak čitanja koji si kroz
svoja prisjećanja prenosio na nas, nezavisno od bilo kakve hronologije,
književnog pravca, škole, tradicije, pisma ili zemlje porijekla. Tako nastaju
sve lične biblioteke koje formira zadovoljstvo čitanja i naša želja da to
podijelimo s drugima, a ne broj knjiga i njihova slava koju im dodjeljuju
kritičari. Mi ne pišemo[Ovo, Mi ne pišemo, ne znači da se ne koristimo Perom,
već: Mi nismo po profesiji i zvanju pisci – književnici, već čitaoci,
ljubitelji knjige i zapisivači-hroničari.] znao si reći, pa nek tako i bude:
Neka se drugi hvale knjigama koje im je dato da napišu; mi ćemo se hvaliti
onima koje nam je dato da pročitamo.
Sve je to dio našeg života, dani i godine
našeg druženja i učenja; nešto što se sretno dogodilo samo nama i kao takvo
trajno upamćeno.
Ne, dragi naš Hadži Hafize, ništa od svega
toga nije zaboravljeno! Trebalo je samo ući u taj arhiv memorije, u tu našu
intimnu biblioteku (knjižnicu ili dershanu) i popisati njen fond. Učinio je to
onaj, skromnih sposobnosti, koji misli na tebe i na one sretne dane, i koji
moli za oprost ako je nešto krivo rekao i zapisao; onaj, koji ti, ponizno,
staje na nijaz i predajući rahmet uči FATIHU! “ stoji u pregovoru knjige kojeg
je potpisao (18.aprila 2016./10.redžeba 1437. ) autor Šaban Gadžo.
FOTO: (faskimil)
(The Bosnia Times)