TEME
Između mramornih
sarkofaga kotrljaju se kameni turbani poput posječenih glava, polomljeni
bašluci zarasli u travu kao iskasapljeni udi, a nišani skupljeni u hrpe čekaju
da ih bace u zajedničku grobnicu. Na tom mjestu TJAKUNI plaćaju grobnicu do 50
000 KM!

FOTO: (Velija
HASANBEGOVIĆ)
Kako li se samo
osjećao muhafiz Jusuf-paša Ćuprilić koji se bježeći iz Tebriza skrasio u
Sarajevu u turbetu na vrh Alifajovca?! Bio je muderis u Đumišića medresi, pa takav ugled stekao da se tvrdilo da je
iskopao bunar iz kojeg je tekla ljekovita voda. Kadija Ahmet Jahjaefendić,
sačinio mu je turbe kao i svom sinu.
Zalud ove priče,
turbeta i stihovi u kamenu, sve. Mezarje na Alifakovcu danas liči na polje
poslije bitke. Živi su ovdje udarili na mrtve. Posvud, između bijelih mramornih
ploča, patetično razdebljalih u prave mauzoleje, kotrljaju se kameni turbani
poput posječenih glava, polomljeni bašluci zarasli u travu kao iskasapljeni
udi, a nišani skupljeni u hrpe poput rasječenih neprijateljskih vojnika čekaju
da ih potovare na taljige i bace u zajedničku grobnicu. Na bezbrojnim mjestima
traje doubijanje. Pobjednik je nemilosrdan. To su sarajevski tajkuni.
Eno, u beton
uhvaćen stoljetni nišan s turbanom, naheren, kao da iščekuju udar sablje po
vratu od moderne grobnice nadmoćno nadnesene nad njim, obučene u bijeli mramor
kao u maskirnu zimsku uniformu. Eno, glomazni sarkofag zalegao po starom, kao
vojnik koji je preklao neprijatelja pod sobom i sad hvata dah prije nego ustane
i krene dalje, a dolje, ispod njegovih mramornih skuta, vire ostaci starog santrača.
Čovjek zažmiri, sve iščekujući krik. Ali krika nema. Pokolj ovdje traje u
sablasnoj tišini cijela dva desetljeća.
Šuti i česma što
ju je kadija Jahjaefendić podigao u sjećanje na sina Muhameda. Ni kapi.
Presahla jadna od muke, iz inata, protestirajući. Iz stihova uklesanih nad njom
kao da gledaju oči sarajevskog pjesnika Mehmeda Mejlija Guranija (1713–1780),
za kojeg je Bašeskija govorio da mu u Bosni nije bilo ravnog. Pune su osude te
pjesnikove oči.
Gore, nekoliko
koraka iznad česme, mali je grob, gotovo dječiji. Ovdje preko pet stotina
godina leži sarajevski pravednik i učenjak Ali Ufak, po kojem je cijeli ovaj
kraj dobio ime – Alifakovac. Santrač je na njegovom grobu rastočen, prednji
nišan potonuo i nageo se, a drugi polomljen. Opkoljen je bijelim mermerom novih
grobnica, kao ranjen junak pod kojim je ubijen konj, i sad grozničavo zamahuje
sabljom, a oko njega neprijateljski vojnici čekaju da se izmori pa da i s njim
svrše zauvijek.
Ispod česme je
postavljena tabla državne Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika. Kratki
tekst završava rečenica kojom se donekle opravdava stotine novih grobnica što
su svojim tijelima rastjerale sve ono zbog čega je ova tabla i postavljena.
Kazuje nam da je ukopavanje ovdje počelo u vrijeme opsade i da je prestalo
nakon maja 2005. godine, kada je mezarje proglašeno državnim spomenikom. Ovo je bio spomenik od nacionalnog značaja i
prije 2005. godine, i prije Komisije iz Aneksa 8, i prije Daytonskog sporazuma…
U donjem dijelu
groblja, u kojem se nalazi mezar Ali Ufaka, mjesta više nema ni mačku da
ukopate. Bezobzirnost je dostigla stravične dimenzije. Nišani koji su ostali u
zemlji najprije su odgurani, ali su i dalje smetali, pa su, onako nakrivljeni,
zaliveni u beton i sad vire otud poput pečuraka kojima gorostasni hrast ne da
rasti pravo. Opravdanje da se tako moralo jer je grad bio pod opsadom ispada
smiješno. Nema više smisla ni pomisao da su oni što su preživjeli rat htjeli
biti uz svoje bližnje: ovdje gotovo da nema istog prezimena. Rezultati su
brojanja porazni. U ovoj parceli nalaze se 302 nova mezara, otprilike onoliko
koliko je starih grobova bilo na cijelom mezarju. Od tog broja, samo ih je
deset nastalo tokom opsade, i to ondje uza zid avlije gdje je bilo zaklonito od
dušmanskog pogleda s brda. U 1996. godini iskopana su 33 mezara, a u narednoj
163. Kao da su ljudi odmah nakon rata očekivali da će ukopavanje biti
zabranjeno, pa bi se tek s vremena na vrijeme okuražili i zakopali ovdje, a kad
su uvidjeli da niko ne reagira, onda su 1997. godine krenuli svi, masovno i
krajnje drsko. Sljedeće, 1998. godine, ukopan je 21 mejt, 1999. i 2000. po 24,
pa naredne deset, onda osam, šest, četiri. Broj se smanjivao, ali ukopavanje
nije prestalo ni nakon 2005. godine. Posljednja je dženaza ovdje obavljena
pretprošle godine. I nije sahranjivanje obustavljeno zbog toga što je Komisija
donijela odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom već zbog toga što mjesta
više nema. Evo, na budućem mezaru ograđenom betonom stoji tabla s natpisom
“Zauzeto”, a i nekoliko već dovršenih grobnica čeka da umre osoba koja je
begenisala i platila mjesto svog vječnog počinka. Tu se vjerovatno i krije
tajna progona starih nišana s Alifakovca. Umiranje i sahranjivanje i sve oko
posljednjeg čovjekovog oproštaja i uspomene na njega davno je komercijalizirano.
(The Bosnia
Times, Stav)






