KULTURA
Marokanski grad je mjesto na koje holivudski režiseri idu
ukoliko žele da snime biblijski film ili film čija se radnja dešava u ratnoj
zoni. “Gladijator”, “Lorens od Arabije”, “Pad crnog
jastreba”, dio “Igre prijestolja” snimljeni su tamo, međutim
pojedini Marokanci umorni su od toga što ih Hollywood koristi da predstavi
sukobe u arapskim zemljama
FOTO: Profimedia
Poznat kao “vrata pustinje” morokanski grad
Uarzazat je mesto na koje holivudski režiseri idu ukoliko žele da snime
biblijski film ili film čija se radnja dešava u ratnoj zoni.
“Gladijator”, “Lorens od Arabije”,
“Pad crnog jastreba”, pa čak i dio “Igre prijestolja”
snimljeni su tamo, kao i brojni filmovi o životu Isusa Hrista.
Međutim, pojedini Marokanci umorni su od toga što Hollywood
njihovu zemlju automatski koristi kao zamjenu za Somaliju, Afganistan,
Saudijsku Arabiju, Egipat, Makedoniju i Tibet, navodi se u tekstu “Guardiana”.
Kako kažu, to je samo stari zapadnjački stereotipi o
“egzotičnom istoku”.
Marokanska profesorka Amal Idrisi navodi da se šokirala kada
je gledala blockbuster iz 2014. godine “Američki snajper” i
prepoznala arhitekturu svoje zemlje, a film bi trebalo da se događa u Iraku.
“Naše džamije i kuće su veoma posebne, nisu Bliski
istok. Mislim da oni (Hollywood) ni ne znaju razliku. Nije ih briga. To je
veliki detalj, nije nešto nebitno. Za mene to je kao nebo i zemlja. Za njih, to
nije važno”, navodi ona.
Maroko je od Iraka udaljen skoro 5.000 kilometara, ali ima lijepe
pustinje, planine i more, mnogo bolju političku i bezbjednosnu situaciju, kao i
dovoljno svjetla za snimanje. Sve to se posebno odnosi na Uarzazat u kojem ima
i iskusnih statista.
Mnogi od njih su pustili “profesionalne brade”,
navodi Karim Aituna, producent “Sans Bruita” – novog dokumentarca o
statistima iz Uarzazata.
“Kada znaju da holivudski film dolazi oni puste brade.
To je veoma važan kriterijum za kastinge, ili će igrati u historijskom filmu
ili će igrati teroriste. Svi imaju brade u to vrijeme, ne zato što to žele, već
zato što čekaju kasting”, kaže Aituna.
Također, mnogi statisti misle da znaju hebrejski jer im u
biblijskim filmovima daju tekst koji govore u pozadini neke scene.
“Ali to nije pravi hebrejski koji govore. To je lažni
hebrejski”, ističe Aituna.
Tako je Malika, žena od 68 godina glumila u više od 200
filmova od sedamdsetih godina prošlog vijeka. Zašto uvek nju uzmu? Zato što
može da zaplače “po potrebi”. Taj talenat donosi joj i lijepu zaradu
– i do 80 dolara na dan, duplo nego što bi dobio običan statista. Sve što treba
je da pusti koju suzu i jeca pred bilo kakvom tragedijom koja ih je zadesila.
Ipak, Idrisi ističe da je pogrešno što Maroko prikazuju tako
često kao ratnu zonu, naročito zato što promjene malo detalja.
Tako ljudi na filmu, na primjer, često nose izričito
marokanski dio odjeće koji se zove “đelaba”, a na filmu su Iračani
ili ko god.
Otman Naciri, čovjek iz Maroka koji se bavi snimanjem
filmova u jednom intervjuu izjavio je da holivudski režiseri nisu znali mnogo
toga o njegovoj zemlji i da su izabrali da tu snimaju jer je jeftino, bezbjedno
i ima mnogo pijeska.
“Marokance biraju da igraju tipične Arape u filmovima –
teroriste, negativce iz američkog ugla gledanja. Znate, nismo tako daleko od
zapadnjačkog stava iz pedesetih, sa sve dobrim, lošim i zlim.”, kaže on.
Sad Čraibi, jedan od najpoznatijih marokanskih režisera,
ističe drugi problem kada je riječ o snimanju Hollywooda u pustinji.
“Umjetnički, to ne donosi ništa. A to je i problem jer
monopolizuje većinu tehničara i ljudstva zbog čega marokanski režiseri nemaju
koga da angažuju”, navodi on.
Osim toga, kako kaže, iritantno je biti “surogat
zemlja”.
“To je mač sa dve oštrice. Sa druge strane interesantno
je biti zemlja koja dočekuje projekte koji bacaju određeno svetlo na sukobe u
arapskim zemljama i svet”, dodaje on.
Maroko je izbjegao sve što se dešava i Siriji i Iraku, a
zaobišlo ga je i Arapsko proljeće. Ali ta bezbjednost košta mnogo. Amnesty
ističe niz slučajeva navodnog mučenja posljednjih godina, a i mnogi kritičari
vlasti završili su u zatvorima.
Čraibi svojim filmovima pomaže rast lokalne industrije –
država godišnje finansira oko 25 marokanskih filmova. Međutim, Nabil Ajuč,
možda i najpoznatiji režiser u zemlji bio je šokiran kada je saznao da je
njegova drama o prostituciji, film “Much Loved”, zabranjena u Maroku
zbog “moralnih vrijednosti i marokanskih žena”.
Poput njega i producent Lamia Čraibi voli da radi na
filmovima koji istražuju marokanske teme. Iako su velike holivudske produkcije
često nostalgične, ona misli da su važne zato što siromašnim Marokancima donose
prihod.
“Nije to moderan Maroko, to je ideja koju oni žele da
imaju. Orijentalizam – zapadnjački način za posmatranje Maroka. Žele da ga
gledaju kao da je prije 60 godina. To je i dalje ok, što ne bi bilo? To je kao
studio. Nije loše, ne vrijeđamo naš imidž. Znamo svoju zemlju i veoma smo
ponosni na njeno bogatstvo i predjele”, navodi Čraibi.
Idrisi je također ponosna, ali misli da prikazivanje toliko
ratova po dinama njene zemlje šteti dostojanstvu Maroka i možda čak odvrati
turiste od dolaska.
“To nije dobro za Maroko. Ljudi će misliti da je ovde kao
u Faludži. Faludža nije Maroko”, kaže ona.
(The Bosnia Times, Nedeljnik.rs)