KOLUMNA
Sjećam se vrućine, umora i zemljanog puta
ispred sebe. Sjećam se i osjećaja koji mi se po prvi put pojavio, osjećaja koji
sam osjetila sa nepunih pet godina: poniženje
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Sanski Most, 27. je maj 1992. godine. Nakon
dana provedenih u podrumu, istrčavam iz kuće na sunce, željna igre. Ne obazirem
se na zabrinuta lica oko sebe i kupim metke ostale po putu uslijed napada koji je trajao
prethodna dva dana. Mama izlazi, požuruje me i oblači dok majka traži bijeli
čaršaf. Bira koji će, bitno je da je čist govori. Ubrzano ga ističu na spratu
kuće. Bez stvari, bez ičega, izlazimo iz kuće. Ostaje nezaključana. Mama me
uzima za ruku i priključujemo se moru drugih čija je sudbina također
predodređena.
Stižemo na auto-poligon u Mahali gdje nas smještaju
iza žice, a potom naređuju premještanje. U nepreglednoj koloni, pod oružanom
pratnjom, upućujemo se u Krkojevce, selo nadomak Sanskog Mosta. Sjećam se
vrućine, umora i zemljanog puta ispred sebe. Sjećam se i osjećaja koji mi se po
prvi put pojavio, osjećaja koji sam osjetila sa nepunih pet godina: poniženje.
Od tada ne volim redove i kolone. Dolazimo na fudbalsko igralište gdje
provodimo cijeli dan. Pucnjava, žamor, plač. Dolaskom noći utrpavaju nas u
autobuse. Vozimo se kroz Mahalu i iako je noć, vidi se jasno kao da je dan:
Mahala je u plamenu. Dolazimo pred Gradsku sportsku dvoranu, gdje nas vojnici
sa puškama ubrzano utjeravaju. Obilježeni smo i izdvojeni kao nepoželjni.
Zašto
genocid?
Kraj maja 1992. godine odredio je sudbinu
na hiljade mještana doline rijeke Sane i uzima se kao svojevrsni simbol
stradanja ovog područja. Ipak, sve je počelo mnogo ranije i ono što uslijedilo
u ovim majskim danima predstavljalo je samo realizaciju prethodno zacrtanih
planova. Obilježavanje „nesrba“
predstavljalo je kraj, a ne početak stradanja. Bilo je to puko stavljanje
pečata na već potpisan paraf, žigosanje nepoželjenih kako bi bili lakše
prepoznati kao mete za istrebljenje, kako bi se uštedilo vrijeme u
raspoznavanju „nas“ među „njima“.
Ciljevi pravljenja Velike Srbije iziskivali
su počinjenje zločina genocida; alternative nije bilo jer bi u suprotnom Srbi u
toj „svesrpskoj“ državi bili manjina. Planovi su napravljeni već 80-ih godina
20. stoljeća i nakon prvih višestranačkih izbora u novembru 1990. godine,
cijela 1991. godina potčinjena je tajnim pripremama za agresiju. Donose se
uputstva kako postupati, vrši se tajno naoružavanje srpskog naroda, širi se
propaganda o navodnom genocidu koji se sprema počiniti nad Srbima. Na čelu svih
aktivnosti u svim gradovima BiH nalazi se SDS sa svojim lokalnim ograncima, a
ostvarenje planova na terenu osiguravaju vojska, policija i snage koje svjesno
nazivaju „paravojnim“. U januaru 1992. godine dolazi do jednostranog
proglašenja Srpske Republike BiH. Kada je 29. februara, odnosno 1. marta 1992.
godine došlo do raspisivanja referenduma i proglašenja nezavisnosti Bosne i
Hercegovine, sve je već bilo izvjesno i pripremljeno. Agresija i genocid nad
svim bosanskim nesrbima, koji svjesno nazivaju čišćenjem, čekaju iza ugla i ne
mogu se izbjeći.
Genocid
u Bosanskoj Krajini
Nakon zločina počinjenih u Semberiji i
Istočnoj Bosni, svjetla reflektora okreću se prema Krajini. Razmak je samo u
dva do tri dana u događajima koji će uslijediti u Prijedoru, Sanskom Mostu i
Ključu – tri krajiška gradića u kojima su počinjeni zločini prema brojnim
optužnicama pred Haškim tribunalom (Milošević, Krajišnik, Karadžić, Mladić..)
dosegli razmjere genocida. U ovim gradovina dosljedno je implementirano svih 8
faza genocida i mogu se pronaći i djela u osnovi genocida i namjera da su ta
djela počinjena sa ciljem istrebljenja pripadnika grupe u svim slučajevima
njihovog počinjenja. Ništa manje u zločinima ne zaostaju ni Bosanski Novi,
Banja Luka, Kotor Varoš, Bosanska Krupa..
U septembru 1991. godine ovi gradovi
Bosanske Krajine ulaze u sastav ilegalno formirane ARK-e – Autonomne regije
Krajina. Predsjednik Kriznog štaba ARK-a, Radoslav Brđanin, sažeo je sudbinu
nesrba ovog područja u sljedeće brojke: 1/3 protjerati, 1/3 zatvoriti, 1/3 pobiti. Dozvoljeni postotak nesrba u ARK-i: 3-5 %.
Već u aprilu mjesecu u Prijedoru, Sanskom
Mostu i Ključu dolazi do postavljanja barikada, vrši se tajno naoružavanje
srpskog stanovništva, dolazi do uvođenja policijskog sata, Bošnjaci i Hrvati
bivaju otpušteni sa posla. Nakon preuzimanja važnijih funkcija u gradu i
podjele policije po nacionalnoj osnovi, dolazi do čina nasilnog preuzimanja
vlasti, traženja lojalnosti novim srpskim vlastima, širenja propagande putem
sredstava informisanja, traženja od nesrba da predaju naoružanje.
Mjesec maj obilježava čekanje na
neizbježno; konačno krajem maja pristupa se hapšenju čelnika SDA stranke,
intelektualaca i utjecajnijih ljudi u gradu u cilju obezglavljivanja grupe.
Uslijedili su napadi na sela i grad. Već u tim napadima, brojni civili bivaju
ubijeni, a oni koji su predodređeni za zatvaranje odvedeni u prethodno
formirane logore (Omarska, Keraterm, Trnopolje.. u Prijedoru; Policijsku
stanicu, Gradsku sportsku dvoranu, Betonirku..u Sanskom Mostu; Policijsku
stanicu i mjesne škole u Ključu..). Preostali građani organizovanim konvojima
bivaju iseljeni, uz prethodno prepisivanje imovine srpskim vlastima i
potpisivanje izjava da se više nikada neće vratiti na teritorij Srpske
Republike. Do jeseni 1992. godine Prijedor, Sanski Most i Ključ očišćeni su od
nesrba i kraj rata 1995. godine dočekan je sa predviđenim i dozvoljenim
postotkom „onih drugih“.
Svijest
i sjećanje
Na koncu 20. stoljeća, u sred demokratske
Evrope, pred očima cjelokupne međunarodne zajednice, uprkos brojnim donesenim
dokumentima o ljudskim pravima i slobodama, deklaracijama, parolama nakon
Drugog svjetskog rata „Never more, never again“.. bosanski i srbijanski Srbi
oživjeli su period kada je jedan drugi narod, također zbog svog pripadništva
„nepoželjnima“ isto tako obilježen nestajao sa tla te iste Evrope. Uspjeli su
na hiljade bosanskih Muslimana i Hrvata natjerati da sa bijelim obilježjima
koračaju u smrt, u logore i da napuste Srpsku Republiku. Svijet je sa tobožim
zaprepaštenjem gledao, ne čineći ništa.
Danas kada veliki broj građana Bosne i
Hercegovine i šire obilježava Dan bijelih traka, trebamo se zapitati da li je
ovo što činimo dovoljno? Da li su ulične akcije i stavljanje slike na facebook
profile sa oznakom bijele trake dovoljni kako bi se zlo koje se 90-ih godina
ponovilo spriječilo? Sjećanje je dobro, poželjno i održava i pojedinca i narod
kojem pripada živim. Ipak, promjena svijesti je daleko bitnija. Jer, ovaj dan ne obilježavaju svi – samo oni iz reda naroda žrtava i rijetki koji
se solidarišu, dok oni u čije su ime zločini činjeni šute ili pak negiraju
počinjene zločine, jednako kako su šutjeli i kada su njihove komšije
ostavljajući svoje domove nezaključane odlazili u nepreglednim kolonama. Paradoksalno, dan je međunarodno priznat
međutim ta ista međunarodna zajednica propustila je da ono što je prethodilo
1992. godine bijelim simbolima u Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu i šire nazove
genocidom. Bio je to, kako ističu brojni autori, najbolje dokumentovan genocid
u historiji, ali čini se ipak nedovoljno dokumentovan za evropske standarde
kada su u pitanju bosanski Muslimani.
Kako smo sigurni da ponovo nećemo mi ili
naše potomstvo, poput poslušnih ovaca, koračati u smrt ili da drugima nećemo,
uslijed poimanja vlastite superiornosti, namijeniti ponavljanje naše sudbine?
Da li bi ustali za prava tih drugih ili bi nijemo ispraćali kolone, konvoje i
kamione, i šuteći živjeli u neprijatnom mirisu masovnih grobnica?
Nažalost, „pomirenje, suživot, tolerancija“
postale su puke floskule kojima nebrojene nevladine organizacije godinama na
tlu BiH pune svoje džepove, ne mareći za posljedice svog nakaradnog rada. S
druge strane, dizanje nacionalnih tenzija i svrstavanje u torove, inačice su na
kojima vladajuće elite i njihova zlatna mladež također godinama dobro žive.
Negdje između nalazimo se mi, i oni nad kojima je zločin počinjen i oni u čije
ime je zločin činjen, nijemi svjedoci vlastitog postojanja.
(The Bosnia Times)
