SPECIAL
Josip Broz Tito
je, kažu, rođen na današnji dan 7. maja, iako je slavio zvaničan rođendan 25.
maja. O Titu je mnogo toga ispričano. Donosimo vam jednu drugu priču, o jednoj
od najvećih misterija komunističkog pokreta u Jugoslaviji – Mustafi Golubiću,
koja postavlja još jedno neistraženo pitanje: Da li je Staljin za vođu pokreta
otpora želeo da vidi Dražu Mihailovića?
FOTO:
Golubić (public)
Zbog mržnje koju
je Josip Broz osjećao prema Mustafi Golubiću, šezdeset godina bilo je prokleto
opasno pisati o tom izuzetnom avanturisti, modernom hajduku, sovjetskom
obavještajcu, Apisovom čovjeku za „specijalne operacije”, učeniku Voje
Tankosića i proslavljenom borcu protiv Arnauta, zavjereniku protiv kralja
Aleksandra Karađorđevića, organizatoru ubistva Lava Trockog…
I kad se pisalo,
većinom su to bili apokrifi, prepričavanja, saznanja iz druge ruke,
dezinformacije penzionisanih Udbinih obavještajaca, ponajviše nevješte i pisane
da se napakosti Brozu i da se on predstavi kao hladnokrvni ubica pravih
komunista odanih SSSR-u. Ni svemoćni Krleža, Brozov prijatelj iz mladih dana,
nije se usuđivao da išta kaže ili napiše o Mustafi. Ako bi se to ime spomenulo
u njegovom prisustvu, Krleža bi odmah zaćutao i napuštao prostoriju.
Otvaramo njegov
Arhiv u Arhivu Beograda i čitamo redom: U Leskovcu je Mustafa boravio u više
navrata: 1928, 1933/34, krajem ljeta 1940, u decembru 1940. i januaru 1941.
godine. Legalno se kretao pod imenom Milorad Nikolić. U vezi je s Blagojem
Nikolićem (sudionikom u Lenjinovom prevratu), u čijoj kući se izrađuju lažne
isprave. Stanovao je u Pupinovoj ulici kod Paraskeve – Keve Đorđević i bio
aktivan u Sindikatu. Smatrali su ga za obućara jer je izrađivao moderne ženske
sandale „na štiklu” (nešto između sandale i opanka) i svoje rukotvorine
prodavao radnicama u Radničkom domu i drugdje. U Leskovcu je Mustafa otvorio
radnju za izradu sandala koja se zvala „Venera” i zaposlio pedesetak radnika.
Jedan svjedok kaže: „Svi smo kod njega navraćali, popravljao nam je cipele i
kuhao bosanski lonac.
Leskovčani koji
su ga zapamtili iz tog vremena sjećali su se poslije da je pušio na lulu i da
im je „Milorad” lijepo pričao o svojim putovanjima u Grčku i na Bliski
istok. Pričao je kako je u Egiptu naručio kajganu. Kelner ga upitao da li želi
kajganu od četvrt ili pola jajeta. Odgovorio mu je da donese kajganu od pet
komada jaja i kelner je donio ogromnu kajganu – od nojevih jaja! Nije, kaže,
znao da pročita jelovnik. „Milorad” je volio dobro da pojede, s uživanjem
je pomagao nekoj baba Jeleni kada je ona kuhala papazjaniju koja je slična
bosanskom loncu. On je lično obljepljivao zemljani sud tijestom da ne bi
isparavao naglo kako bi se papazjanija kuhala u pari. Isto tako, kao pravi
gurman, volio je da jede kupus sa slaninom.
Svakakve
„poslovne” ideje je imao „Milorad”: da izrađuje keramičke pločice od
strugotine, đonove za cipele od starih filmova. Uspjelo mu je da iz Grčke uveze
dva vagona južnog voća na ime neke „sestre” iz Paraćina, međutim, voće je
prodao „drug” Todor Živković za potrebe „Crvene pomoći”.
Mustafinu
„Veneru” u Beču vodio je njegov zemljak Alija Mujkić, po zanimanju pravi
obućar. Firma je počela da radi negdje 1922. godine i, kako je Mustafa tada
teško živio, po jednom svjedočenju (Miloša Aranickog), novčano mu je pomagao
Božin Simić, „crnorukac” koji je tada bio sretno i bogato oženjen nekom
Francuskinjom u Nici.
Poslije
neuspjelog atentata na kralja Aleksandra 1921. koji je izvršio Spasoje Stejić,
kralj je bio dobro obaviješten ko iza svega stoji radeći mu o glavi i, kažu, do
kraja života bio opsjednut Golubićem.
Ne zna se kad je
počeo da radi za sovjetsku obavještajnu službu, za moćni „Crveni
orkestar”. Danas je poznato da je ta organizacija izgrađivana po sistemu
trojki ili četvorki tako da u slučaju provala većina bude zaštićena (slično je
bila ustrojena i „Crna ruka”). „Crveni orkestar” je bio djelo
general-lajtnanta Pavela Ivanoviča Berzina, učesnika Oktobarske revolucije u
kojoj je komandovao zloglasnim Estonskim bataljonom, brinući se o ličnom
osiguranju V. I. Lenjina. Ovog bivšeg agenta carske Ohrane regrutovao je lično
Đeržinski u GPU koji je osnovan 6. februara 1922. Berzin je obučavao Golubića,
Leopolda Trepera, Kopiniča, Blagoja Parovića, Dragišu Vasića… Ne zna se
koliko puta i koliko dugo je Golubić boravio u Moskvi. I o tome ima mnogo
kontroverznih detalja. Gotovo je sigurno da je u Moskvi imao ženu: Eduardu
Isakovnu Eulešen, koja nije likvidirana u čistkama. Također, Mustafa je imao
dobre odnose s porodicom J. V. Staljina i njegovom suprugom Nadeždom
Alelujevnom.
Rodoljuba
Čolakovića je upoznao 1933. godine. Kao član terorističke organizacije „Crvena
pravda”, Čolaković je proveo više godina na robiji. U Moskvi, po kasnijem
pričanju Čolakovića, Mustafa ga je upoznao sa Staljinom („ulazio je u Kremlj
bez propusnice”).
O umiješanosti
Mustafe Golubića u ubistvo Trockog za sada ne postoje nikakvi vjerodostojni
izvori. Ostalo je kazivanje njegove najmlađe sestre Habibe, koju je Mustafa
mnogo volio, da je u Ameriku (ili na povratku) stigao jednim brodom koji je
prevozio banane. Njoj je Mustafa ispričao da je za vrijeme tog ilegalnog
prebacivanja bio prisiljen da se hrani isključivo ovim južnim voćem. U Meksiku
je Mustafi uspjelo da Trockog okruži sovjetskim agentima Italijanom Vitoriom
Vidalijem i slikarom Dijegom Riverom (osnivač KP Meksika). David Alfer Sikerios
(naslijedio Riveru na čelu KP Meksika) je sa svojim ljudima pokušao da ubije
Trockog 24. maja 1940. godine, ali nije uspio. Nepuna tri mjeseca kasnije to je
uspjelo Ramonu Merkaderu, poznatom i kao Žak Mornar i Frank Džakson. U kvartu
Kojoakan meksičke prijestolnice, ubica je Lava Davidoviča Bronštajna, zvanog
Trocki, udario pijukom u glavu. Teško ranjen, prije nego što je izdahnuo,
Trocki je imao vremena da kaže: „Recite našim prijateljima: ja sam siguran u
pobjedu IV internacionale.”
Mustafa se (iz
Meksika?) vratio u Leskovac i te zime je, kažu, nosio nov grombi kaput. Prema
odličnom poznavaocu oznaških tajni Živoradu Mihajloviću – Šilji, Mustafa
Golubić je u Beograd došao 1939. godine sa zadatkom da likvidira Živojina
Pavlovića zvanog Ždrebe (pisca čuvene disidentske knjige „Bilans sovjetskih
termidora”). Uhvatio je vezu s Dragišom Vasićem, Živkom Topalovićem i još
nekim „crnorukcima”. Ubrzo je pao u oči Aleksandru Rankoviću i Milovanu
Đilasu. Broz se nalazio u Beogradu od maja 1941. godine (Ribnikarevu kuću u
kojoj se krio osiguravao je Gestapo) i, pošto mu je uspjelo da obavi razgovor
sa sovjetskim otpravnikom poslova u Beogradu koji mu je prenio direktivu iz
Moskve „da Golubić ne smije da se dira”, za neko vrijeme je stopirao svoje
naređenje da se Mustafa likvidira.
Đilas je kasnije
tvrdio da je postojala ta odluka da se Golubić ubije. Čolaković se sreo s
Mustafom u Sarajevu i ovaj mu je povjerio da „Valter (Tito) neće dugo trajati i
da će morati da bude maknut”. Čolaković je to ispričao Brozu.
Ubrzo, Mate
Vidaković (obučen u Moskvi za pravljenje eksplozivnih naprava) i Mustafa
Golubić dižu u vazduh smederevsku tvrđavu u kojoj je njemačka komanda smjestila
privremeno skladište eksploziva i municije zaplijenjene u aprilskom ratu. Ta
strahovita eksplozija je 5. juna 1941. godine ubila 2.500 ljudi i gotovo
uništila grad.
Mustafa je
uhapšen u Beogradu 7. juna 1941. pod veoma banalnim okolnostima. Prema sjećanju
susjeda Tihomira Višnjevca (Mirijevski put 97), uhapsili su ga folksdojčeri u
akciji „Preventiva” namijenjenoj borbi protiv švercera.
Živorad
Mihajlović Šilja („Dosije”, Beograd, 1989) smatra da je Mustafu potkazao
Gestapou Milovan Đilas po naredbi Josipa Broza. CK KPJ je zaključio da je
Mustafa Golubić u Beogradu sa zadatkom da ubije Tita, i da za vođu pokreta
otpora postavi – Dragoljuba – Dražu Mihailovića!
O tome šta se sve
događalo u Ribnikarevoj kući na Dedinju, kao i o tome ko je izdao Mustafu
Golubića (u zvaničnoj historiji ova kuća je poznata po tome što je u njoj
donijeta odluka komunista da se krene s ustankom u Srbiji 4. jula 1941),
napisana je i jedna knjiga koja, opet, nikada nije odštampana. Nju je napisao
Božin Simić, bivši „crnorukac”, Mustafin čovjek, Titov ambasador u Ankari,
osoba koja je po preporuci Milana Antića (ministra Dvora kneza Pavla) odradila
posao oko uspostavljanja diplomatskih odnosa između Kraljevine Jugoslavije i
SSSR-a u ljeto 1940. godine. Simićeve knjige nema i ostala su samo nagađanja o
njenoj sudbini.
Na kraju, nameće
nam se jednostavno pitanje: kome je i čemu poslužio po svemu fantastičan život
Mustafe Golubića i hiljada drugih života nesumnjivo vrlo hrabrih komunista
„ilegalaca”, uistinu Srba, koji su služili interesima jedne strane sile i
jedne ubistvene utopije, od koje je njihova otadžbina, kao i Rusija, imala
toliko štete?
(The Bosnia
Times, Nedeljnik, Autor: Miodrag Janković)