KULTURA
Ivica
Đikić je objavio novi dokumentirani roman o genocidu u Srebrenici pod naslovom
“Beara”

FOTO: Đikić
(Novosti)
Ivica
Đikić pisac i novinar, rođen u
Tomislavgradu/Duvnu, objavio je novi roman o Srebrenici pod naslovom “Beara”.
Đikić
se novinarstvom počeo baviti tokom rat(ov)a u Jugoslaviji i to kao novinar
Slobodne Dalamcije, a potom kultnog sedmičnika Feral Tribune. Nakon gašenja
Ferala prelazi u riječki Novi list, da bi danas bio glavni urednik Novosti iz
Zagreba.
Objavio
je romane Cirkus Columbia, Sanjao sam slonove i Ponavljanje. Cirkus Columbia
dobio je nagradu „Meša Selimović” za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj,
Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Po motivima tog romana oskarovac Danis Tanović snimio
je 2010. istoimeni igrani film. Roman „Sanjao sam slonove“ osvojio je nagradu T-portala
za roman godine u Hrvatskoj, a „Ponavljanje“ je nagrađeno „Kočićevim perom”.
Zbirka priča „Ništa sljezove boje“ izišla je 2007. u izdanju Biblioteke Feral
Tribune, a zbirka pjesama Ostatak svijeta 2012. godine
Objavio
je i tri publicističke knjige. Đikićeve knjige prevedene su na španski, njemački,
talijanski i slovenski jezik.

FOTO:
faksimil (Beara)
“Ljubiša
Beara krenuo je, poput većine, linijom manjeg otpora. Jednu vjeru, koja se
bazirala na proklamiranom ateizmu i jugoslavenskom nadnacionalnom identitetu,
zamijenio je drugom, koja je, uprošćeno, bila ukorijenjena u mitu o
izabranosti i povijesnoj važnosti srpske nacije preživjele zahvaljujući
čudotvornim moćima pravoslavlja.
Josipa
Broza Tita zamijenio je Slobodan Milošević, odnosno Ratko Mladić. No to je bio
samo preduslov da bi se pukovnik Beara pretvorio u ličnost koja osmišljava i
praktično upravlja masovnim ubijanjem osam hiljada bošnjačkih zarobljenika.
Što ga je konkretno pokretalo? Kako je uopće shvaćao svoju ulogu u masovnom ubistvu
za koje je morao znati da je stravično, ukoliko je u tom četverodnevnom ili
petodnevnom vrtlogu adrenalina, alkohola, vreline, straha i smrti, našao i
trenutak za introspekciju, za autorefleksiju? Je li pukovnik Beara ikada, a
naročito u julu 1995., uopće bio osposobljen da sagleda sebe i svoje postupke
iz perspektive koja bi barem težila objektivnosti.
Kapetan bojnog broda Ljubiša Beara bio je
previše aktivan, predan i zločinački kreativan u četverodnevnoj ili
petodnevnoj operaciji pogubljenja bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice da bi
ga se moglo uklopiti u kalup neutralnog izvodača tuđih zamisli i naređenja. On
je u svakom trenutku bio upućen u krajnju namjeru sa zarobljenicima, on je
osmišljavao i poduzimao presudne korake za prevođenje smrtonosne zamisli u
stvarnost. Djelovao je iz uvjerenja da se to mora učiniti, a ne zato što je bio
dehumanizirani kotačić u perfektno uštimanom stroju za proizvodnju smrti,
dehumanizirani kotačić bez čijeg bi sudjelovanja ionako sve na kraju opet bilo
isto. Takav stroj naprosto nije postojao u rukama bosanskih Srba, naročito ne
tog zadnjeg ratnog ljeta, a ono što je proizvelo smrt sredinom jula 1995. na
području Srebrenice, Bratunca i Zvornika bila je improvizirana struktura zla
koju je Beara lično konstruirao, i to u hodu, da posluži svrsi i da generalu
Mladiću i svima ostalima pokaže da je kadar organizirati pogubljenje gotovo
nezamislivih razmjera.
/Ulomak
iz romana “Beara”, Autor Ivica Đikić, izdavač “Ljevak” Zagreb 2016./
(The
Bosnia Times)






