MARKER
Dakle odlična
poruka, fantastična podrška u narodu, ali vrlo napeti odnosi u organizaciji.
Trumpa isto ne vole u njegovoj stranci. Ali on ih barem sve može kupit
FOTO: Sanders
(AP)
Bernie Sanders je
odrastao u Brooklynu u relativnom siromaštvu poljskih židovskih imigranata
(njegov brat živi u Engleskoj i također je socijalistički političar). Negdje
1970-tih je odselio u Vermont kupivši zemlju jeftino, vrlo tipično za hipije i
novu ljevicu iz 1970-tih, fascinirane Thoreauom i Frostom i povratkom prirodi.
Vermont je do tada bio ruralna sredina, poznata po kamenolomima, drvosječama,
mlijeku i slatkom sirupu od javora, gdje su ljudi uglavnom obrađivali zemlju,
bili svjetonazorno konzervativni, bogobojazni i glasali za Republikance.
Bernie je zapravo
od hipija i nove ljevice izrastao u socijalistu upravo ovdje u Vermontu. Bernie
se nastanio u sjevernom Vermontu sa dugom tradicijom radničkog organiziranja i
postao gradonačelnik najvećeg grada, Burlingtona, gdje se pokazao kao efikasan
menadžer, koji je u stanju premašiti ideologiju kad treba, usprkos tome što ga
bije glas da je isuviše principijelan, te su ga pragmatični Vermonćani
eventualno izglasali u Kongres, iako se mnogi nisu slagali sa njegovim
svjetonazorom.
Bernie jeste
spreman ustupiti lokalnom svjetonazoru, ukoliko mu to pomaže da bi prodao svoju
osnovnu ekonomsku, klasnu poruku, kao pravi socijalista starog kova. Recimo,
jedan od nezaboravnih momenata iz njegovih ranijih TV debata s Hillary, je kad
je ona sa zgražanjem, u zemlji opsjednutoj terorizmom, gangsterizmom i masovnim
pucnjavama po školama, pobrojala sve instance u kojima se Bernie, kao
zakonodavac, pokazao zaštitnikom svetog prava Amerikanaca da budu do zuba
naoružani (gdje je on onda bespomoćno
mahao rukicama cičeći: “I am from a rural state.”).
Vermont je mlada
država (kao, uostalom, i većina SAD-a). Slabo naseljena. Seljačka. Ljudi idu u
lov. Četrdeset i pet posto kućanstava, dakle skoro svako drugo, posjeduje
vatreno oružje. Ipak, Vermont ima najmanje ubojstava vatrenim oružjem po glavi
stanovnika u cijelom SAD-u. Dakle, građani Vermonta očito odgovorno postupaju s
tim oružjem, pa Sanders nije imao razloga da se zalaže za njihovo
razoružavanje.
Sredinom
osamnaestog stoljeća ovdje je bilo vrlo malo bijelaca, uglavnom avanturista i
nedruštvenih tipova, većinom frankofona (ime Vermont znači “zelena
planina” na francuskom), koji su zaposjeli nešto zemlje, izgradili kolibe
i trgovali s Abenaki “Indijancima” i bijelcima u već koloniziranim
Massachussetsu, Connecticutu i New Yorku. Teritorij je bio osporavan između
kolonijalnih guvernera provincija New Hampshire i New York. Guverner New
Hampshirea dijelio je zemlju u Vermontu srednjoj klasi u Bostonu, mahom
Škotima, da ju nasele i obrađuju, a guverner New Yorka bogatim industrijalcima
u New Yorku, koji su onda naseljavali sirotinju (Austrijance, Švabe) da sijeku
drva i rade u kamenolomima za njih.
Nakon američke
revolucije, mali posjednici, organizirani tokom revolucije u Green Mountain
Boys (naša varijanta partizana), potjerali su njujorške veleposjednike i
njihove plaćene batinaše preko rijeke Hudson, i tako je uglavnom nastao Vermont
kao država. Tokom devetnaestog stoljeća Vermont se razvio na grbači talijanskih
imigranata koji su došli tucat kamen u tada najvećim kamenolomima granita i
mramora na svijetu (kamenolom Rock of Ages u mjestu Barre je i danas najdublji
na svijetu).
U sjevernom
Vermontu kamenolomi oko Barrea bili su u rukama više raznih posjednika, a
radnici su se sindikalno organizirali diktirajući uslove rada i postavljajući
temelje vermontskom socijalnom egalitarizmu, koji je pomogao današnjem
ostvarenju fenomena Bernie. Sjeverni Vermont ima dugu, dugu tradiciju
“stare ljevice”.
U južnom Vermontu
kamenolomi su bili u rukama (i još su uvijek) familije Proctor, koja je dala
nekoliko senatora, guvernera i ministara, a po njima se zove i čitav grad u
kojem kamenolom obitava. Radnici se nisu nikad organizirali, jer nisu trebali,
budući su Proctori bili prema njima paternalizirajući, feudalno
“dobri”. Rezultat je da i danas stanovnici južnog Vermonta imaju više
povjerenja u posjednike, glasaju desnije i više su ovisni o socijalnoj pomoći.
Da je do njih, Bernie ne bi nikad bio senator.
Poslije Drugog
svjetskog rata postalo je jeftinije dovlačiti sirovine kao drvo i kamen iz
trećeg svijeta, te je Vermont ostao bez glavnih izvora prihoda. Neke pruge su
jednostavno počupane (danas su biciklističke staze). Nastupila je
“walmartizacija” tokom koje su mali lokalni poslodavci, koji su do tada svoj
prihod i trošili u lokalnoj ekonomiji, ustupili mjesto velikim, nacionalnim,
korporativnim poslodavcima poput Walmarta i General Electrics, koji troše svoj
prihod, koji izvlače iz lokalne radne snage, van lokalne ekonomije, postepeno
osiromašujući Vermont (na vrlo sličan način na koji korporacije, bazirane u
državama EU centra, osiromašuju države EU periferije).
Danas je Vermont
uglavnom turistička ekonomija u službi dva velika gradska centra – Bostona i
New Yorka – gdje bogati profesionalci dolaze ovdje ljeti na ladanje, da
izbjegnu gradske vrućine, a zimi na skijanje (dok većina vermontske djece ne
skija, jer je skijanje preskupo, nego igraju košarku). Političari se trude
dovesti što više što bogatijih iz tih velikih gradova ovdje u ruralnu idilu da
kupe kuće u kojima će se umiroviti, po mogućnosti desetljećima prije mirovine,
jer visoki porezi na nekretnine u vlasništvu ljudi s prebivalištem van Vermonta
plaćaju vermontski odličan školski sistem i skoro univerzalno zdravstveno
osiguranje.
Tako da je
ekonomija u neku ruku slična bosanskoj i vrti se oko pružanja što izvrsnije,
što kvalitetnije usluge, dakle služenja bogatijih i odlučnijih, u ovom slučaju
ne Nijemaca i Talijana, nego Bostonaca i Njujorčana. Mentalitet je pretežno
ruralan, kombinacija New Englandske rezerviranosti i pasivne finoće, onoga što
Amerikanci zovu “Midwestern nice” (ne daj bože da će ti itko što kritično reći
u lice ili ti se otvoreno požaliti na svoje tegobe…). Ekonomija, koja zavisi
o turizmu i održavanju nekretnina, što su čitaoci sigurno svjesni, je vrlo
sirotinjska. Konobari, perači suđa,
čistači, krovopokrivači, vodoinstalateri, kosači trave, itd. Fizički
radnici su svi iza pedesete u bolovima, a i dalje moraju od nečeg živjeti, pa
ih doktori kljukaju opijatima da bi mogli dalje radit. Dok ih “uberizacija”
društva ne učini potpuno izlišnima (u restoranu Applebee gosti već mogu
naručiti i platiti putem “tableta” na svakom stolu…).
Tako da ih sve
više ovisi o socijalnoj pomoći. Skoro pola Vermonta prima neku vrstu pomoći.
Bernie je prvi od političara razumio da je rješenje da se podignu nadnice i od
početka u svojoj kampanji podržava dizanje saveznog minimalca na $15/sat.
Upravo prije izbora, države New York i Kalifornija su odučile podići minimalac
na $15/sat postepeno kroz nekoliko godina kao vjetar u leđa Berniju. U Vermontu
je minimalac danas $8.6/sat. A kad se preračuna koliko se dobije kroz socijalnu
pomoć (bonovi za hranu, doplatak za stan, doplatak za djecu, zdravstveno…) to
ispada $8.13/sat. Te beneficije se izgube ako se radi puno radno vrijeme.
Koliko je razumno onda očekivati da će netko ić izgubit $8.13 za sat nerada da
bi išao raditi za $8.6/sat?
Kad bi plaća bila
$16.73/sat, onda bi imalo smisla i raditi. Republikanska ortodoksna
neoliberalna ideologija, popularizirana kroz senatora Paul Ryana i nekoliko
predsjedničkih kandidata, koji su već na sreću otpali, predlaže drugačiji
pristup: ukinuti socijalnu pomoć, pa će ljudi morati raditi za koliko god im
kapitalista ponudi, ili neka crknu od gladi: nije čudo da im je teško na
izborima s takvom političkom platformom. Kapitalisti dotle mogu utajivati i
skrivati svoje pretjerane prihode od poreznika u zemljama kao Panama.
Plus, što
sirotinja rado ide u vojsku. Pa se vraćaju dečki bez nogu, ruku, sjebani iz
Iraka, Afganistana. I njih kljukaju tabletama. Da budu mirni i ne prave
neprilike. Vermont je država sa najvećim postotkom stanovnika u Americi koji su
poginuli kao vojnici u Iraku. (Irak je do sada koštao 1.7 bilion dolara, i još se
očekuje potrošiti 490 milijardi za brigu za “branitelje”, što je jedan od Bernijevih prerogativa.)
E, sad se
pokazalo da, iako se Purdue Pharma zaklinjala godinama da Oxy Contin (koji im
donosi 6 milijardi dolara godišnje) ne čini ovisnim, to nije tačno. Država je
onda odlučila reducirati količinu pilula koje doktori smiju prepisati.
Ovisnicima. Normalno, tablete su se počele prodavati po $14 komad na crno. I
dileri heroina iz obližnjih država su nanjušili priliku – oni su jeftiniji, s
boljim produktom. Tako je Vermont danas, u nedostatku snijega, uslijed El Ninja
i globalnog zatopljenja, najbolje poznat po jednom drugom bijelom prahu –
heroinu.
Isti Vermont koji
je jednom bio prva država koja je ukinula robovlasništvo, jedna među prvima
koja je dozvolila homoseksualne brakove i jedna od najliberalnijih država po
pitanju marihuane (iako je potpuna legalizacija u stilu Kolorada i države
Washington planirana tek za 2018.). I to nikako nije samo zbog hippie utjecaja
iz 1970-tih, nego upravo zbog te klasične američke ruralne konzervativnost,
koja nas obavezuje da se ne miješamo u svjetonazor svojih susjeda.
Bernie, i
Brooklyn uopće, dijametralno je suprotan tom mentalitetu. Otvoren, bez dlake na
jeziku, gotovo bezobrazan. Miješa se u sve. I kao takav se neminovno nametnuo
političkom sistemu ovdje. No nisu ga htjeli za guvernera. Radije su ga poslali
u Washington, onako kao što je CK SKH Šuvara u Beograd. Bernie nije nikada
odlučivao o politici unutar Vermonta.
U Washingtonu,
Bernie već desetljećima kao permanentno sijed stari mudrac ponavlja iste
rečenice o ekonomskoj nepravdi i bogaćenju bankara na račun ostalih, još od
vremena kada to niko nije vidio kao neki problem, a danas je politička i
ekonomska stvarnost napokon sustigla njegovu političku poruku, što je njegova
kampanja, vješto se služeći internetom, diseminirala među američkim građanstvom
toliko uspješno da raščupani, sjedi Bernie, sa okvirima naočala koje je vrijeme
davno pregazilo, puni sportske dvorane
kao da je rock zvijezda i prikuplja više donacija nego svi drugi politički
kandidati.
Nije nikakva
tajna da ga politički establishment zbog toga ne voli. Vodstvo Demokratske
stranke mu ne može oprostiti što on nikada nije htio biti njihov član (jer su
mu bili previše desno) i što ih je u mlađim danima često retorički izjednačavao
sa Republikancima. U Vermontu recimo, dok je 86 posto građana, koji su izašli
na izbore kao Demokrati, glasalo za njega, većina vodstva Demokratske stranke
je izrazilo podršku Hillary (sadašnji guverner Shumlin, bivši guverneri Kumin i
Dean, senator Leahy…).
I to je najveći
Bernijev problem. Ne samo da će zbog toga većina tzv. superdelegata, tj.
stranačkih službenika glasati za Hilary, nego i u slučaju da bude izabran, neće
puno moći učiniti bez stranačke podrške u Kongresu – što onda plaši ljude
unaprijed, pa će stoga njih manje za njega glasati. Njegove slabe veze sa
strankom signaliziraju da on nema barem dvadesetak zastupnika i senatora koji
će glasati za sve revolucionarne ideje koje on predloži. A predsjednička moć u SAD-u
može biti jako ograničena neprijateljskim Kongresom. Obami, koji je uglavnom
mlak i nerevolucionaran, nije uspjelo skoro ništa svojega progurat zbog
republikanskog obstrukcionizma. Što bi tek Berniju radili…
Da bi Bernijeva
“politička revolucija” uspjela, s njim bi trebalo doći i nekoliko
desetina novih ljudi u Kongres, koji bi omogućili provođenje te revolucije. Za
sada, Bernie nema te ljude. Niti se njegova kampanja previše trudi da ih okupi.
Bernie ima odličnu poruku. i narod je čuje. Ali se mediji i političari jako
trude da je ne čuju.
Dok u svom uredu
u Washingtonu na zidu drži slike Eugene Debsa, američkog socijaliste iz
1920-tih, Bernie danas propagira politiku i političke ideje američkog zlatnog
doba, predsjednika Eisenhowera i (Teddy) Roosevelta, Republikanaca iz doba kada
je postojao neki društveni ugovor između radnika i vlasnika, u kojem su obje
strane pristale na donekle fer raspodjelu viška vrijednosti u cilj općeg
prosperiteta i socijalnog mira (što je uglavnom imidž i propagandna slika kojom
je Amerika zavladala svijetom).
Nakon tehnološke
revolucije taj ugovor se raspao. A nakon pada Berlinskog zida i raspada
Sovjetskog Saveza, a time i definitivnog poraza socijalizma kao ekonomskog
modela i sustava proizvodnje u očima američkih građana, klasa vlasnika i
političara nije vidjela razloga nastaviti s donekle fer raspodjelom. Rukavice
su skinute i golo izrabljivanje postalo je norma. Kako Bernie kaže: “Prijevara
i pljačka postali su osnovni business model Wall Streeta.”
I u tome se
Donald Trump potpuno slaže sa Bernie Sandersom, iako Donald sigurno nije
socijalist. No, Donald može računati na “Partiju čaja” da regrutira
dovoljno istomišljenika da ga podržavaju u Kongresu. Bernie ne može računati na
Demokratsku stranku da učini isto, a ljevica u SAD-u jednostavno nema ništa
slično “Partiji čaja” na desnici. Najljeviji Demokrati kao Howard
Dean i Elizabeth Warren ili su izrazili podršku Hillary (Dean), ili šute
(Warren).
Guverner
Vermonta, Shumlin, iziritiran je Sandersovom reakcijom na problem opijata s
kojim se Vermont suočava. Hillary je spremno, ko najbolji đak, pripremila
odgovor na svako moguće pitanje, pa je tako i Shumlinu izložila sve po tačkama,
koga hapsit, koga liječit, koga kaznit. Sanders je odbrusio da je ovisnost
zdravstveni problem i da će se sama od sebe riješiti kroz njegov program
univerzalnog zdravstvenog osiguranja, a razlozi postojanja ovisnosti da će
iščeznuti u ekonomski pravednijem društvu kakvo on planira. Shumlin sad ne
prestaje ponavljati da je upravo to razlog zašto podržava Hillary.
Dakle odlična
poruka, fantastična podrška u narodu, ali vrlo napeti odnosi u organizaciji.
Trumpa isto ne vole u njegovoj stranci. Ali on ih barem sve može kupit.
(The Bosnia
Times, H- Alter)