Amerika je napustila Avganistan i ostavila zemlju od 40 miiona duša u potpunom rasulu. Projekat modernizacije ove azijske države i izgradnja demokratskih temelja doživio je epski fijasko, a to priznaju čak i najveći zagovornici “američkog svijeta”. Jedan od njih je i čuveni HenryKissinger, nekadašnji šef diplomatije SAD i možda i najveći diplomata 20. stoljeća.
U autorskom tekstu za britanski “Economist” Kissinger iznosi jasne razloge o neuspjehu Sjedinjenih Država u Avganistanu, zemlji koju zovu “groblje carstava” s obzirom da su tu “zube slomili” i SSSR i SAD.
“Talibansko zauzimanje Avganistana momentalno skreće fokus na veliku zabrinutost zbog problema evakuacije desetina hiljada Amerikanaca, saveznika iz drugih zemalja ali i Avganistanaca širom države. Njihovo spašavanje mora biti naš hitni prioritet”, počinje tekst Kissinger.
Daleko ozbiljnija i temeljnija briga je, međutim, način na koji se Amerika povukla iz Avganistana, odlukom donesenom bez mnogo upozorenja ili konsultacija sa saveznicima ili ljudima koji su najdirektnije uključeni u 20 godina žrtvovanja. Zašto je čitava situacija u Avganistanu zamišljena i predstavljena javnosti kao izbor između potpune kontrole nad Avganistanom ili potpunog povlačenja?
Suštinsko pitanje uporno prati našu borbu protiv pobune, od Vijetnama do Iraka, više od jedne generacije. Kada Sjedinjene Države rizikuju živote svojih trupa, ulože svoj ugled i uključe druge zemlje u sve, onda moraju to učiniti na osnovu kombinacije strateških i političkih ciljeva. Strateški, da razjasne okolnosti za koje se borimo; politički, da ogovore na pitanje kako bi se definisao upravljački okvir za održavanje ishoda kako u dotičnoj zemlji tako i na međunarodnom planu.
Sjedinjene Države su se raspale u svojim naporima protiv pobunjenika zbog svoje nesposobnosti da definiraju jasno dostižne ciljeve i da ih povežu na način koji je održiv u američkom političkom procesu. Vojni ciljevi bili su previše apsolutni i nedostižni, a politički previše apstraktni i teško ostvarivi u realnosti. Neuspjeh da se oni međusobno povežu uvukao je Ameriku u sukobe bez definiranih krajnjih tačaka i izazvao nas da interno rastvorimo jedinstvenu svrhu u močvari domaćih kontroverzi, piše nekadašnji državni sekretar.
Ušli smo u Avganistan usred ogromne i rasprostranjene podrške javnosti kao odgovor na napad Al-Qaide na Ameriku, s obzirom da je Bin Laden dobijao podršku iz Avganistana koji je tada pod kontrolom talibana. Početni vojni pohod izvršen je s velikom efikasnošću. Talibani koji su preživeli utočište su našli mahom u pakistanskim svetilištima, odakle su uz pomoć nekih faktora pakistanske vlasti izvršili pobunu u Avganistanu.
Ali dok su talibani bježali iz zemlje, izgubili smo strateški fokus. Uvjerili smo sami sebe da se ponovno uspostavljanje terorističkih baza može spriječiti isključivo ukoliko pretvorimo Avganistan u modernu državu sa demokratskim institucijama i vladom koja upravlja po slovu ustava. Takvo uređenje ne bi moglo imati da se uskladi sa američkim političkim procesima. Ovo se pokazalo tačnim, jer sam još 2010. godine, u odgovoru na nagomilavanje trupa, upozorio na opasnost da će ovako dug i nametljiv boravak u Avganistanu čak i Avganistance koji nisu džihadisti okrenuti protiv čitavog procesa i napora koje ulažu SAD.
A znate li zašto?
Zato što Avganistan nikada nije bio moderna država. Državnost pretpostavlja osjećaj zajedničke obaveze i centralizaciju vlasti. Avganistanskom tlu, bogatom mnogim elementima, upravo to nedostaje. Izgradnja moderne demokratske države u Avganistanu u kojoj se zakoni ravnomjerno vode širom zemlje podrazumjeva vremenski okvir od mnogo godina, čak i decenija; jer taj proces tranžira geografsku i etnoreligijsku suštinu zemlje. Upravo je frakcija, nepristupačnost i odsustvo centralne vlasti u Avganistanu učinilo ovu zemlju atraktivnom bazom za terorističke mreže.
Iako posebnost avganistanskog entiteta datira još od 18. stoljeća, njegovi konstitutivni narodi uvijek su se žestoko opirali centralizaciji. Politička i posebno vojna konsolidacija u Avganistanu odvijala se po etničkim i klanovsko/plemenskim linijama, u feudalnoj strukturi u kojoj su odluke donosili moćnici koji kontroliraju odbrambenih snaga klana.
Obično u latentnom međusobnom sukobu, ove vojskovođe se ujedinjuju u široke koalicije prvenstveno kada neka spoljna sila – poput britanske vojske koja je izvršila invaziju 1839. godine i sovjetskih oružanih snaga koje su okupirale Avganistan 1979. – nastoji nametnuti centralizaciju i koherentnost.
Užasno britansko povlačenje iz Kabula 1842. godine, u kojem je samo jedan Evropljanin izbjegao smrt ili zarobljeništvo, i katastrofalno povlačenje Sovjeta iz Avganistana 1989. godine nastali su upravo zbog privremene mobilizacije među klanovima. Savremeni argument da avganistanski narod nije se voljan boriti za sebe nije potkrepljen historijom. Oni su bili žestoki borci za svoje klanove i za plemensku autonomiju, pojašnjava Kisindžer.
Vremenom, rat u Avganistanu je među Amerikancima poprimio neograničene karakteristike prethodnih vojnih promašaja, pa je podrška ovom preskupom i predugom sukobu progresivno slabila. Jedan od glavnih ciljeva je postignut, a to je uništenje talibanskih baza u zemlji. Međutim, izgradnja nacije u ratom razorenoj državi apsorbirala je značajne vojne snage. Talibani su mogli biti zadržani, ali ne i eliminirani. A uvođenje nepoznatih oblika vlasti oslabilo je političko opredjeljenje i povećalo već rasprostranjenu korupciju.
Avganistan je tako ponovio prethodne obrasce američkih unutrašnjih kontroverzi. Dok je vojna strana strana u borbi protiv pobunjenika definirana kao napredak, politička se tretirala kao katastrofa. Ove dvije grupe su paralizirale jedna drugu tokom uzastopnih administracija obje strane. Primjer je odluka iz 2009. o povećavanju broja trupa u Avganistanu uz istovremenu najavu da će početi sa povlačenjem vojske za 18 mjeseci.
Ono što je zanemareno bila je razumna alternativa koja kombinira ostvarive ciljeve. Vojni cilj gušenja talibanske pobune mogao se svesti na njihovo obuzdavanje, a ne na potpuno uništenje talibana. Političko-diplomatski kurs mogao je da istraži možda i najposebniji aspekt avganistanske stvarnosti: da se susjedne zemlje – nevezano da li su u dobrim odnosima sa nama ili među sobom – osjećaju duboki strah i ugroženost usljed ogromnog terorističkog potencijala u Avganistanu.
Da li bi bila moguća koordinacija najedničkih napora protiv pobunjenika? Naravno, Indija, Kina, Rusija i Pakistan često imaju različite interese. Kreativna diplomatija možda je destilirala zajedničke mjere za prevazilaženje terorizma u Avganistanu. Ova strategija je način na koji je Britanija čitavo stoljeće branila kopnene prilaze Indiji na Bliskom istoku bez stalnih baza, ali sa stalnom spremnošću da brani svoje interese, zajedno sa ad hok regionalnim saveznicima.
Ali ova alternativa nikada nije istražena. Pošto su vodili antiratnu kampanju, predsjednici Donald Trump i Joe Biden započeli su mirovne pregovore sa talibanima na čije smo se istrebljenje obavezali i natjerali saveznike da nam u tome pomognu još pre 20 godina. Ovo je sada kulminiralo u odluku Bidenove administracije o bezuvjetnom povlačenju iz Avganistana.
Amerika ne može pobjeći od uloge ključne komponente međunarodnog poretka zbog svojih kapaciteta i historijskih vrijednosti. Povlačenjem se to ne može izbjeći. Način borbe protiv terorizma koji je potpomognut od strane država sa rastućom sofisticiranom tehnologijom ostat će jedan od glavnih globalnih izazova. Tome se moraju oduprijeti nacionalni strateški interesi, zajedno sa bilo kojom međunarodnom strukturom koju možemo stvoritisrazmjernom diplomatijom.
Moramo priznati da u bliskoj budućnosti nije dostupan nikakav dramatičan strateški potez koji bi nadoknadio ovo samoinicijativno nazadovanje, na primjer preuzimanjem novih formalnih obaveza u drugim regionima. Američka ishitrenost pojačala bi razočaranje među saveznicima, podstaklaprotivnike i posijala zabunu među posmatračima širom svijeta.
Bidenova administracija je i dalje u ranoj fazi. Trebalo bi da ima priliku da razvije i održi sveobuhvatnu strategiju kompatibilnu sa domaćim i međunarodnim potrebama.
Demokratije se razvijaju u sukobu frakcija.
Svojim pomirenjem postižu veličinu.
(TBT)
