TEME
Naše prve
asocijacije na život Srba u Osmanskom carstvu su islamizacija stanovništva,
zulumi i ustanci. Ulazak istraživača iz Srbije u turske arhive, koji su nam
poslije potpisivanja protokola o međuarhivskoj saradnji potpuno otvoreni, možda
će razbiti neke predrasude, pa i onu da je srpski narod 500 godina živio teško
pod turskom vlašću
FOTO: ( “Seoba
Srba” / Paja Jovanović)
Da li će
organizovanim ulaskom naših istraživača u turske arhive mnoge stranice burne
historije biti drugačije pisane. Srpski etnički prostori bili znatno širi nego
što se pretpostavlja. Kroz vjekove smo imali važnu ulogu u životu Osmanskog
carstva
Naše prve
asocijacije na život Srba u Osmanskom carstvu su islamizacija stanovništva,
zulumi i ustanci. Ulazak istraživača iz Srbije u turske arhive, koji su nam
poslije potpisivanja protokola o međuarhivskoj saradnji potpuno otvoreni, možda
će razbiti neke predrasude, pa i onu da je srpski narod 500 godina živio teško
pod turskom vlašću.
U nacionalnoj svijesti,
kako ukazuju historičari, ostalo je sjećanje na posrnulo i zaostalo Osmansko
carstvo iz 18. i 19. vijeka, koje nije propalo samo zbog straha velikih sila da
protivnička strana ne stekne kontrolu nad Bosforom i Dardanelom. Sve što je
tada bilo loše u njemu bilo je, kako se ističe, još izraženije u pograničnim
provincijama u koje je spadala i Srbija.
– Sasvim drugo
stanje bilo je u 15, 16. i dijelu 17. vijeka kada je osmanska država bila
snažno ustrojena, a vladar zaštitnik svih njenih stanovnika. Bez obzira na
vjersku ili nacionalnu pripadnost. U tom periodu veliki broj Srba služio je u
osmanskoj vojsci – kaže, za “Novosti”, historičar dr Srđan Katić,
viši naučni saradnik u Istorijskom institutu.
Katić je, kao
postdiplomac, otišao u Istanbul, gdje je dvije godine intenzivno učio turski i
osmanski. Jedan je od rijetkih historičara iz Srbije koji su istraživali u
turskim arhivima. On izražava nadu da će država prepoznati značaj osmanskih
dokumenata, jer oni, kako kaže, predstavljaju našu historiju. Na osnovu njih se
može vidjeti da su srpski etnički prostori bili znatno širi nego što se to
pretpostavlja, kao i da je srpski narod sve do perioda austro-turskih ratova
imao značajnu ulogu u životu carstva.
TEŽAK JEZIK
Osmanski jezik
neuporedivo je teži za učenje od savremenog turskog, a u našoj zemlji ga
poznaje tek nekoliko historičara i filologa.
– Savremeni
turski se piše latinicom, dok je u osmanskom korišćeno arapsko pismo. Osmanski
jezik predstavljao je mešavinu turskog, arapskog i perzijskog – objašnjava nam
Katić.
Naš sagovornik
naglašava i da je građa o Srbiji i Srbima ogromna.
– Radi se o
milionima dokumenata na osnovu kojih se može obraditi skoro svaka tema –
objašnjava Katić. – Dokumenti su veoma detaljni. Kada sam pisao knjigu o jednom
veziru iz vremena Bečkog rata, pronašao sam, između ostalih, i spise o tome
gdje je konačila i šta je jela njegova vojska, kako je bila opremljena, kao i
detaljan spisak s opisom više stotina stvari u njegovom saraju.
Naš sagovornik je
uvjeren da su spisi u turskim arhivima apsolutno objektivni. Pisar koji ih je
bilježio nije ni pomišljao da će neko na osnovu njih za 500 godina pisati
historiju.
– Problem je samo
u objektivnosti historičara, koji ih selektivno koriste i pristrasno
interpretiraju – kaže Katić.
Prema nekim
pretpostavkama, do potpisivanja protokola došlo je i zbog toga što Turska želi
da se dokumenti iz njenih arhiva što više koriste u naučnim radovima. Istorija
Osmanskog carstva će, na taj način, biti pozitivnije prikazana, smatraju
tamošnji državnici.
– Pisanje radova
o austro-turskim ratovima, na primjer, samo na osnovu dokumenata iz bečkih
arhiva, kako je to kod nas činjeno, predstavlja jednostran prikaz – smatra
Katić. – Slično je i kada je riječ o ekonomskim temama. Korištenjem samo
dubrovačkih izvora stiče se pogrešan utisak da su sve glavne poslove u Srbiji i
Bosni vodili samo Dubrovčani. U osmanskim dokumentima, međutim, Srbi se često
navode kao zakupci državnih prihoda od rudnika, solana, kovnica novca, rižinih
polja, skela, carina i drugog. I to na znatno široj teritoriji nego što su
današnja Srbija i Bosna.
Kao glavne
razloge za islamizaciju stanovništva Katić navodi poreske olakšice, lakše
napredovanje u službi, kao i svijest o stalnom širenju i nepobjedivosti
Osmanskog carstva.
– Da je često
riječ o pragmatičnosti, potvrđuje i jedan popis stanovništva bosanskog Sandžaka
iz tridesetih godina 16. vijeka – kaže naš sagovornik.
– Muslimani i
kršćani popisivani su uglavnom odvojeno. U ovom popisu pisar to nije učinio, pa
se vidi da su u brojnim domaćinstvima, poslije oca kršćana upisivani njegovi
sinovi kršćani i muslimani. To znači da je primanje muslimanske vjere
predstavljalo i neku vrstu porodičnog dogovora. Nasilne islamizacije nije bilo.
Da jeste, već poslije jedne ili dvije generacije ovdje više ne bi bilo
hrišćana.
PRVORAZREDNI
IZVORIđ
– Dokumentacija
iz turskih arhiva za nas je veoma važna – smatra historičar dr Mile Bjelajac.
– Puno je
kontroverzi oko etničke i vjerske strukture Balkanskog poluostrva. I danas se
na ovim prostorima sporimo oko nasljeđa. Na izvorima prvog reda može se
zaključiti šta kome pripada. Ono što turska građa, također, može da potvrdi je
da dugo godina poslije Kosovske bitke nije bilo okupacije Srbije. Prošao je čitav
vijek do dolaska Turaka i saveznika na ove prostore. Veoma važni su i turski
tefteri – ekonomski i etnografski popisi. Svakako bi ih trebalo istražiti.
Katić se
posljednjih desetak godina posebno interesuje za rudarstvo.
– Na njemu je sve
počivalo – od kovanja novca, do izrade oružja i predmeta svakodnevne upotrebe.
Vladala je predrasuda da su srpski rudnici propali dolaskom Turaka. Nije bilo
tako. Poslije prvobitne krize rudnici su nastavili da se razvijaju. Dugo su u
njima stručne i finansijske poslove nastavili da obavljaju naši ljudi. Otvarali
su se i novi rudnici. Za nas je posebno interesantan Majdanpek, koji je tada
bio najveći rudnik bakra – objašnjava naš sagovornik. – Dokumenti su izuzetno
detaljni pogotovo godišnji izvještaji o radu rudnika, u kojima su obračunate
količine ruda i metala u mjerama koje su za zlato, na primjer, bile nekoliko
puta manje od grama.
Mada se ne bavi
srpsko-turskim odnosima u 19. vijeku, Katiću bi bilo interesantno da se pored
zvanične korespondencije s turskim vlastima pregledaju i tajni izvještaji
špijuna, kao i veze s opozicionarima koji su se oslanjali na Portu.
– Meni je posebno
važno što će Arhiv Srbije početi sistematsko snimanje osmanskih dokumenata o
našim krajevima, pa ću samim tim moći da ih pregledam u Beogradu – kaže Katić.
– Do sada se sve svodilo na inicijativu rijetkih osmanista, koji nisu snimali
arhivsku građu organizovano, već samo za potrebe svojih naučnih tema.
STRATEŠKI
PROJEKAT
Arhiv Srbije je
bogat građom iz 19. vijeka, ali za prethodne istraživački put vodi ka
Istanbulu. Naša historija u saznajnom smislu biće daleko bogatija
upotpunjavanjem znanja na osnovu turskih izvora za period srpske historije pod
turskom vlašću.
– Saradnjom sa
turskim arhivima, od kojih je za nas najznačajniji Otomanski, otvara se novo
poglavlje u historiji Arhiva Srbije – kaže Miroslav Perišić, direktor Arhiva
Srbije. – Reč je o strateškom projektu istraživanja i objavljivanja dokumenata
značajnih za historiju srpskog naroda od 15. do 19. vijeka koji se čuvaju u
Otomanskom arhivu u Istanbulu. Istraživanja u tom arhivu koji impresionira
bogatstvom arhivske građe i svojom uređenošću, do sada su povremeno obavljali
tek poneki historičari. Sada će istraživanja prvi put biti institucionalno
organizovana. Očekujem da će narednih godina više stotina hiljada dokumenata u
digitalnoj formi naći svoje mesto u Arhivu Srbije. To znači da će ona biti
prevođena i objavljivana u posebnoj seriji izdanja Arhiva Srbije.
(The Bosnia
Times, Novosti, Autor Dragana Matović)
