Piše: Svetislav Basara, thebosniatiems.ba
Nikad kraja srpskoj dijalektici. Ovoga puta historija se dogodila najprije kao pothernica, da bi se ponovila kao svečana akademija. Godine 1941. njemačke okupacione vlasti su bile izdale zajedničku potjernicu, fotografiju do fotografije, za Josipom Brozom i Dragoslavom Dražom Mihailovićem – obojica su bili ucijenjeni na 100.000 rajhsmaraka – osamdeset godina kasnije, 2021., fotografije Tita i Draže su se ponovo našle jedna pored druge (cinik bi rekao rame uz rame) na kulisama priredbe upriličene u povodu proslave Dana pobjede nad fašizmom, u Narodnom pozorištu u Beogradu, koja je poprilično uzburkala srpsku javnost. Ne toliko, kako ćemo vidjeti, zato što su i Tito i Draža predstavljeni (jedan od njih lažno) kao vođe oslobodilačkih, antifašističkih vojski – to je u Srbiji odavno normalno, revizionizam je odavno svršen čin – nego zbog Dimitrija Ljotića, čija slika, doduše, nije bila pored Titove i Dražine, ali čiji se duh pojavio u obliku koračnica koje su recitirane zajedno sa stihovima Desanke Maksimović, Branka Miljkovića, Stevana Raičkovića i (navodno) Momčila Nastasijevića. Upravo je Nastasijević bio povod za moralnu paniku, a ja sam se igrom slučaja opet našao u situaciji onog legendarnog penzioniranog zastavnika, ponovo, dakle, pišem o nečemu što nisam gledao. Posljednji put kad sam pisao o nekoj svečanoj akademiji – bilo je to povodom proslave osamstogodišnjice autokefalnosti SPC-a – priredbu sam prethodno bio pogledao, mada ne cijelu, i ono, međutim, što sam vidio (i čuo) bilo je dovoljno za odluku da više nikad ne pogledam ni jednu. Šta sam sve vidio na autokefalnoj akademiji – i zašto sam odlučio da više ni jednu ne pogledam – o tome bih mogao nadugačko i naširoko raspredati, što neću učiniti da ne bih stajao na muku mom dragom prijatelju, patrijarhu Porfiriju, bivšem mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom. O antifašističkoj pak akademiji, koju nisam gledao, pisat ću na osnovu “odjeka”, “reagiranja” i reakcija takozvane javnosti. Nije mi promaklo da su najglasniji u osudi nasilnog posmrtnog bratimljenja Mihailovića i Broza u antifašizmu bili upravo pojedinci iz bivše, “demokratske” vlasti, uprkos tome što je upravo ta, navodno demokratska, vlast, rehabilitirala i retroaktivno antifašizirala Mihailovića i njegov četnički pokret. Možda će se u Hrvatskoj neki začuditi, ali Milošević nije htio ni da čuti za četnike i Dražu, pogotovo to nije htjela Mira Marković, komunistički background im to nije dopuštao. Jesu Sloba i Mira manipulirali nacionalizmom, ali to je, da se izrazim hrvatskom mainstream terminologijom, bio nacionalizam srbokomunističkog, nipošto srbočetničkog tipa. Stvar bi vjerovatno prošla nezapaženo (i masovno negledano), sve bi koliko sutra, kao i mnoge druge brljotine, bilo zaboravljeno, da se nije našao neki književni znalac, u stvari nekoliko njih, koji je izašao u javnost i obznanio da autor ljotićevskih koračnica nije Momčilo Nastasijević – koji je naveden kao autor – nego neki zboraški podnarednik, što je bio skandalozno grub falsifikat i pokvarenjaštvo epskih razmjera jer Momčilo Nastasijević, pjesnik hermetičnih, pa i mističnih stihova, nije imao nikakve veze sa Ljotićem i njegovim pokretom, koji uzgred nije bio – iako je svečana akademija upravo to htjela insinuirati – ekskluzivno srpski nego integralno jugoslovenski i u kome je, recimo, bilo i Slovenaca i Hrvata.
Iako je Ljotićev Jugoslovenski narodni pokret Zbor (tako glasi pun naziv te kolaboracionističke partije) bio nedvosmisleno fašistički – svi su sastojci bili tu – apsolutizacija nacije (i vođe), korporativizam, antisemitizam i antikomunizam – kao Sloba i Mira za četnike, Ljotić nije htio ni da čuje da je Zbor fašistički i nacistički. Izašao je bio i demanti u partijskom organu Otadžbina. Tačka razdvajanja je bila odnos prema religiji. I fašizam i nacizam su bili nedvosmisleno antireligijski, Ljotićev Zbor i Codreanuova Gvozdena garda u Rumuniji su iz nekog razloga bili uvjereni da je moguće napraviti sintezu fašizma, nacizma i pravoslavlja, u Ljotićevom slučaju – svetosavlja. To, naravno, nije bilo moguće. Odmah poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije Ljotić je ušao u otvorenu kolaboraciju sa okupatorskom silom i upravo su jedinice Ljotićevog Srpskog dobrovoljačkog korpusa sasluživale Wehrmachtu u hvatanju i privođenju đaka, profesora i slučajnih prolaznika na stratište masovnog strijeljanja u Kragujevcu, opjevanog u “Krvavoj bajci”, jednoj od najboljih pjesama Desanke Maksimović, koja je na svečanoj akademiji recitirana zajedno sa koračnicama ljotićevske paravojske koja je streljanima pomagala da budu strijeljani.
Takozvana srpska demokratska opozicija, njeni telali i analitičari, svečano akademski skandal su promptno pripisali Vučićevoj namjeri da Srbiju usmjeri Ljotićevim putem, u šta intimno čisto sumnjam, jer je Vučić isuviše prevejan političar da bi zaboravio pod kakvim je okolnostima Ljotić skončao, ali i zato što je – i bez Ljotićevog zilotskog fašizma – odavno postigao sve ono o čemu je Ljotić, koji na izborima nikada nije dobio više od 1% glasova, mogao samo sanjati. Tako da ću tu doista veliku brljotinu pripisati sveopćoj mentalnoj dezorijentaciji i emocionalnoj nestabilnosti u koju Srbija čini se ireverzibilno tone. Nije, međutim, svečana antifašistička akademija bila kraj mentalnim dezorijentacijama i emocionalnim nestabilnostima u “srpskom svijetu”. Simultano sa skandaloznom i smušenom akademijom, u toku je bila i akcija svesrpskog dodjeljivanja odlikovanja i nagrada Peteru Handkeu, čiju su Nobelovu nagradu nacionalne pseudoelite upisale na srpski raboš, tik ispod Andrićeve. Turneja je počela u Banja Luci, nastavila se u Beogradu, a završila u Višegradu, gdje je Handkeu svečano uručena Andrićeva nagrada.
Od nobelovca kolegi nobelovcu, rekao bi cinik. Prijateljstvo Handkea i Srbije – koje je u dobrom djelu Srbije postalo još jedna od “svetinja” – započelo je mnogo pre, za vrijeme serije ex-yu ratova, kada je Handke iz samo njemu znanih razloga, podržao srpsku stranu, a svoju podršku obrazložio teško svarljivom smjesom općih mjesta, praznoslovlja i nesuvislosti. Od tada naovamo Peter Handke se u duhu epske tradicije prenosi s koljena na koljeno svakog sljedećeg režima. Ja sam, inače, tokom spomenutih ratova bio krajnje skeptičan prema svim inostranim davačima podrške, bez obzira kojoj je strani davali. Ne znam kako će ovo biti shvaćeno, ali nekako mi je bilo žao svih nas iz bivše Jugoslavije, ma koliko zakrvljeni bili; nekako smo izgledali kao provincijski gladijatori koji se biju za slavu svojih navijača, među kojima bi se ovdje ondje našla i poneka ličnost nesporno velikog (i zasluženog) ugleda – Susan Sontag, npr. – ali i poprilično (polu)anonimusa i lovaca u mutnom, kao i u svim ratovima, uostalom. Dok se Deus ex machina nije pojavio Handke, srpsku stranu su podržavali uglavnom krajnje sumnjivi tipovi, mnogo poznatiji u Srbiji nego u vlastitim zemljama, od kojih je jedan, “filozof i humanista”, Daniel Šifer, koji je srpska srca osvojio filozofskim izričajem da su “Srbi posljednji Mohikanci, ukorijenjeni u svojim epopejama”, na kraju uhapšen prilikom krađe u jednom butiku.
A onda je Peter Handke svoj veliki (i zasluženi) ugled založio za “srpsku stvar”, što Srbiji, naravno, ni malo nije podiglo ugled u svijetu, ali je zato – sa izuzetkom neokrnjene književne reputacije – Handkeov srozala u blato. Što je Handke, u žaru fiktivne donkihotovske borbe sa svijetom, doživio kao potvrdu ispravnosti svojih uvjerenja. Vjerovatno najtačniju definiciju Handkeovih motiva pre izvjesnog vremena je postavio beogradski novinar Bojan Tončić, koji je zapisao sljedeće: “Handke je suštinski, sve to činio sebe radi, šmirajući neuspješno nekakvog posvećenog egocentrika, borca za samo njemu vidljivu pravdu, uz to, podilazeći vjekovnoj nebeskoj pravičnosti koljača i milionskoj masi njihovih saučesnika”.
Svaka dalja psihoanaliza Handkea bila bi bespredmetna. Kao što bi bespredmetna bila i svaka pretjerana osuda. Naprosto zato što bi – s Handkeovom podrškom ili bez nje – Milošević počinio sva nepočinstva koja je počinio. Handke naprosto nije znao, ne zna ni sada (i sve manje zna) šta je činio i čini, kako vrijeme prolazi, to je sve očiglednije. Isuviše je “ušao u ulogu”, i patetičnim izjavama tipa – “kad god pomislim na Srbiju, vidim Bijelog anđela” – sve više počeo da liči na Matiju Bećkovića bez šeretske crte, a sve manje na pisca “Golmanovog straha od penala”.
Ispovijestima pak poput “želio bih da budem srpski pravoslavni monah koji se bori za Kosovo” opasno se približio junacima romana “Mir Jam. Post festum”. U Srbiji je danima bio viralan video snimak na kome Handke, Kusturica i Muharem Bazdulj, uz pratnju harmonikaša, pjevaju neku karasevdahlinku na derneku upriličenom poslije dodjele Andrićeve nagrade. Čak se ni Kusturica, tradicionalno raščupan i razdrljen, nije uklapao u ambijent Ibarske magistrale, Handke je izgledao još grotesknije, otprilike kao Palma na izvođenju atonalnih djela Johna Cagea. Samo je Bazdulj izgledao kao Bazdulj. Šta god ko mogao misliti, andrićgradsko pojanje nije bilo “žalosna slika zapadnog Balkana” nego žalosna slika Evrope, koju sam, sasvim slučajno – u namjeri da se zavitlavam – proročanski predvidio u izjavi datoj nekim novinama povodom rušenja Berlinskog zida. Neće – rekao sam tada – uređenost i kultiviranost poteći sa zapadne strane zida ka istoku nego će murdarluk i drljavost sa istoka pokuljati na zapad. Što se, kako vidimo, i dogodilo. Nije, dakle, Handke – iako je za to imao potencijala – svoje supjevače uzdigao u Hram Duha nego se skupa sa njima sunovratio u balkansku krčmu. Penal je počeo da se plaši golmana.
(TBT, Express)
