PROFIL
Neprovjerene
glasine da će Miroslav Lazanski postati ministar odbrane, smijenila je vijest
da će se naći na izbornoj listi SNS-a
FOTO: Ilustracija
(Nedeljnik)
Komšiluk iz
oficirskih zgrada u Ulici Johna Kennedya na Novom Beogradu odmah je primjetio
da imaju novog susjeda, kada se prve godine devedesetih na jednom od sandučića
u hodniku zgrade pojavio ćirilični natpis “Lazanski”. Svi ostali
natpisi još su bili na latinici, a ovaj je nekako bo oči ćiriličnim krasopisom,
nalik, kunu se i danas, onom iz Miroslavljevog jevanđelja.
To što je komšija
tek pristigao iz Zagreba izabrao krasnopisnu ćirilicu za poštansko sanduče u vrijeme
kada su se oficiri JNA & ostatak novobeogradskih Srba još prinudno
odvikavali od latinice, bio je jasan znak: “Lazanski je u gradu”.
Čisti Slovenac po
ocu i potomak ratnika sa Solunskog fronta po majci, mnogo godina kasnije, od
gostioničara iz Bijele Crkve kupio je vojni maslinasti džip iz 1944. godine.
Džip je poticao iz Normandije, a dodijeljen je Jugoslovenskoj narodnoj armiji
kao tehnička pomoć poslije Drugog svjetskog rata. Bijelocrkvanski gostioničar
pazario ga je na nekom otpadu i iznajmljivao filmadžijama. “Glumio”
je u nekoliko scena “Užičke republike”, spektakularno sletio sa mosta
u ‘ladnu Moravu, ali je na kraju završio kao atrakcija parkinga ispred zgrade
“Politike”.
Kada bi taj
zamaskirani džip, jedini takav u Srbiji, ugledali negdje na auto-stradama
Beograda, opet je svima bila jasno: “Lazanski je u gradu”.
Bio je 29.
novembar prošle godine, Pink je pola dana emitovao specijalnu emisiju
“Rušenje Vučića: posljednji čin”, svaki srpski analitičar opšte
prakse koji drži do sebe isključio je mobilni telefon kako ga kojim slučajem ne
bi “priveli” u taj “orsonvelsovski” TV šou.
Neki su
izmišljali da imaju druga unaprijed zakazana snimanja, pojedini se kleli da su
kilometrima udaljeni od Beograda i nema šanse da stignu da uživo objasne nešto
što je bilo parodičnije od Montija Pajtona – kako se u zemlji upravo odvija
državni udar.
I onda se – j…
ga – u svojoj stalnoj težnji da svima pokaže kako je “Lazanski u
gradu”, u Pinkovom studiju kroz koji su protrčavali raznorazni likovi
upravo dignuti sa nedeljnog ručka pojavio Miroslav Lazanski u karakterističnoj
pozi: “Nemam pojma šta mi je ovo trebalo u životu, ali ajd da
pokušam”.
Ona
napadno-napredna voditeljica pitala ga je o okolnosti da je osoba pod
inicijalima S. M. uhapšena jer se više puta motala oko kućne adrese premijera
Vučića.
To što Lazanski,
za razliku od Gašić Bratislava, precizno razlikuje tenk od kamiona-smećara,
nije jedini njegov kvalitet za ministra vojnog. Razumije se, kažu, i u
suptilniji pristup osobama ženskog pola, koje su onom prethodnom došle glave. I
to ne samo zbog stereotipa da “žene vole oficire”. Ili makar oficire
bez čina, poput Lazanskog
“To je jako
zanimljivo! Probajte jednom neovlašteno da uđete u Dauning strit broj10 u
Londonu, gde je rezidencija britanskog premijera, pa da vidite šta će vam se
desiti. Ili, neka proba neko da uđe u park Bijele kuće… Ako je išao više
puta, sigurno nije slučajnost ili je ljubitelj arhitekture kuće u kojoj stanuje
premijer, pa možda sebi planira da napravi nešto slično…”, objašnjavao
je Lazanski svojim prepoznatljivim stilom tog 29. novembra, kao svjetski čovjek,
da gdje ima dima, ima i Bijele kuće. Uključujući i Dauning strit broj 10.
Misteriozni S. M.
u međuvremenu je pušten iz pritvora bez ikakvih sumnji i niko živi ga više ne
pominje kao “keca iz rukava” državnog udara. Ali se Lazanski pominje
kao “kec iz rukava” premijera – isti oni tabloidi čiji je svojeručni
autorski triler pokušavao da razjasni u studiju Pinka zalutavši među čudnu skupinu
analitičara svega nepostojećeg, doznali su ovih dana ekskluzivu – ako
misteriozni B. G. ipak bude smijenjen sa mjesta ministra odbrane prije
raspisivanja vanrednih parlamentarnih izbora, zamijeniće ga M. L., tek da
široke narodne mase ne napusti onaj vječiti dvadesetpetogodišnji utisak –
“Lazanski je u gradu”.
Ta neka potreba
da finim egzibicionizmom svima staviš do znanja kako je taj neki “Lazanski
u gradu”, stvorila je od Lazanskog Miroslava, Miroslava Lazanskog.
Za koga i bez
najavljenog imenovanja na funkciju koja mu po prirodi stvari pripada, makar
pola Srbije misli da je ministar vojni. I da tu odgovornu funkciju obavlja još
od kralja Milana. A ako ne od Milana, onda makar od pamtivjeka.
“Lazanski!
Kako da ga ne znam! Ako nije ministar vojni, garantovano je načelnik Generalštaba.
Samo da si mu vidio džipa!”, reći će vam prosječan Srbin u pogledu vječitog
utiska koji ga prati vjekovima unazad.
Da li će u
trenutku Trećeg svjetskog rata, jednog četvrtka, ministar odbrane biti baš
Lazanski, ne zna niko živi. Mada bi trebalo pitati onog Miroslava Lazanskog.
Taj sve zna.
Tako da bi se
srednjeobaviješteni Srbin mogao opkladiti kako je Lazanski bio specijalni izvještač
iz svih oružanih sukoba srednjeg intenziteta od Prvog srpskog ustanka naovamo,
a garantovano je 1903. godine bio jedan od aktera specijalne emisije
“Rušenje Obrenovića: posljednji čin”. Gdje je ponosno rekao: “Pa
probajte da uđete u Bijelu kuću ili Dauning strit broj 10 i ubijete ukućane!
Možda Apis sebi planira da napravi isti enterijer.”
E sad, što ona
druga polovina Srbije smatra da je Lazanski jedan običan idiot, nikako nije
uvredljivo, mada izgleda. Misli se, zapravo, na izraz “fah-idiot”,
uobičajenu riječ koju je Gete institut proglasio naj-frazom 2006. godine. Tada
su napisali: “Gospođa koja je ovu riječ nominovala rekla je da bi to moglo
biti nezgrapno prevedeno kao ‘budala sopstvenog predmeta’, ali je pritom
naglasila da pojam ‘jednosmjerni specijalista’ ne opisuje sasvim tačno
značenje, jer se nijedan stručnjak ne bi smeo nazvati idiotom, a ‘jednosmjerni
stručnjak’ je neko ko mnogo zna samo o određenom uskom predmetu. I ‘fah-idiot’
takođe mnogo zna o svom predmetu, no razlika između ‘stručnjaka’ i ‘fah-idiota’
je u tome što će jedan specijalista na nekom području i dalje pratiti
informacije kao i sve što se događa oko njega na univerzalnom planu, a
‘fah-idiot’ jednostavno ne, ili pak ne više.”
Lazanskom,
zapravo, ni najveći neprijatelj nikad nije osporavao da je
“fah-idiot” za vojna pitanja. To što bi vjerovatno za 20 minuta uspio
da sklopi i rasklopiprotivraketni sistem S-300 i što je preživio više ratišta
nego kuhar u Legiji stranaca jeste nešto što se smatra njegovim neospornim
kvalitetom. Kada bi na tom polju htjeli da ga iznerviraju, “neprijateljska
živa sila” uglavnom bi se javljala u žive emisije sa predviđenim
uključenjem gledalaca.
“Dobro veče,
želio bih puno da pozdravim gospodina Drecuna. Veoma cijenim njegov rad”,
smišljali su mu razne “lajv” pakosti, računajući da ako ne možeš da
pobijediš Lazanskog u detaljnom poznavanju, recimo, protivvazdušne odbrane
Savezne Demokratske Republike Etiopije, pomiješaj ga sa Milovanom Drecunom. A
svakom Miroslavu Lazanskom biva veoma neprijatno kada gledaocu mora da kaže:
“Moje ime je Lazanski. Miroslav Lazanski. Drecun je onaj drugi.”
Dobro, ima i onih
koji su se javljali u žive emisije u kojima je gostovao Milovan Drecun i
pozdravljali Miroslava Lazanskog, ali, kažu očevici, ovaj to nije shvatao
nimalo lično, jer svakom Milovanu Drecunu prija da ga pomiješaju sa Lazanskim.
Jedino mu ne prija kada od tolikih Drecuna u Srpskoj naprednoj stranci, počne
da se priča o novom ministru vojnom, prezimena Lazanski. Koji, pritom, nije
član SNS-a, već samo ponekad djeluje kao dopisni član te skupine. Valjda zato
što nije isključio mobilni baš u vrijeme kada je misteriozni S. M. obigravao
oko srpskog Dauning strita.
To što Lazanski,
za razliku od Gašić Bratislava, precizno razlikuje tenk od kamiona-smećara,
nije jedini njegov kvalitet za ministra vojnog. Razume se, kažu, i usuptilniji
pristup osobama ženskog pola, koje su onom prethodnom došle glave. I to ne samo
zbog stereotipa da “žene vole oficire”. Ili makar oficire bez čina,
poput Lazanskog.
Mada nikako nije
logično da vojni stručnjak, ratni izvještač i nosilac imidža “gde god sam
bio, svud sam poginuo” aktivno učestvuje u izborima gdje pobjednica na
kraju obavezno kaže da će se zalagati za “mir u svijetu”, Lazanski je
valjda jedini ratnik koji je “mir u svijetu” apsolvirao kao
dugogodišnji član žirija izbora za mis.
On se brani da se
tog odgovornog posla prihvatio zbog medijske blokade koju je imao devedesetih
na državnoj televiziji, pa kada ga je Vesna Jugović pozvala da u direktnom RTS prijenosu
bude predsjednik žirija za najljepšu Jugoslovenku, prihvatio je ko iz topa.
Nije jedino rekao tačne performanse topa, ali to u tom slučaju nije bilo ni
bitno.
Taj medijski
motiv ne bi trebalo potcijeniti – prije koju godinu u “Teškoj reči”
pred premijerom Vučićem podržao je Olju Bećković, rekavši kako ga je ona jedina
zvala u “Utisak nedelje” dok je, ko i devedesetih, bio u medijskoj
blokadi dvijehiljaditih.
Mada je jedan
njegov nastup u “Utisku” zapravo bio prekopiran slučaj Bratislava
Gašića.
“Gospodine
Lazanski, vas je očigledno vrijeme pregazilo…”, rekla mu je svojevremeno
u “Utisku” Biljana Srbljanović, dok je sa njim debatovala o raznim
pitanjima rata u ex-SFRJ.
Reći Lazanskom da
ga je vreme pregazilo, fakat, gore je nego reći mu da ga je, recimo, upravo
pregazio brzi voz koji je umjesto mašinovođe vozio Milovan Drecun. Pa se malo
promeškoljio na tvrdoj stolici pokojnog Oljinog studija, te džentlmenski
uzvratio.
“Vas je,
gospođo Srbljanović, pregazilo nešto drugo, ali neću da ulazim u detalje”,
rekao je Lazanski.
Biljana se,
naravno, naljutila zbog te, kako je smatrala, seksističke prozivke usred njenog
braka sa malko starijim francuskim diplomatom. Nasuprot Gašiću, koji se izvinio
tek kada ga je pozvao premijer Vučić i rekao mu u stanju blažeg nervnog sloma
“da mu se ne pojavljuje na oči”, Lazanski se izvinio odmah. Rekao je:
“Evo,
izvinjavam se i vama i Francuskoj!”, poentirao je bolje od Gašića.
To što u TV
nastupima djeluje samouvjereno, pa je prije neki dan razbucao prisutne u
debatnoj emisiji Hrvatske televizije, takođe ga razlikuje od Gašića koga je u
svakoj debatnoj emisiji uspio da razbuca čak i kamerman.
Doduše, sa
Lazanskim je teško debatovati jer uvijek izvuče neki podatak koga nema ni na
Vikipediji. Ali ga garantovano ima u tajnim planovima NATO-a ili povjerljivim
spisima CIA.
“Treći svjetski
rat će početi vrlo brzo, preciznije rečeno, u četvrtak”, izjavio je
Lazanski pred Novu godinu za ruske medije, koji su o tome obavijestili svjetsku
javnost. Kleo se da je u holu jednog hotela u Beču naletio na visoke oficire
NATO-a. Oni su mu bili okrenuti leđima, nesvjesni da ih prisluškuje. Nažalost,
nije čuo sve, već samo ključni fragment.
“Treći svjetski
rat počinje u četvrtak, a vi znate koji četvrtak”, rekao je neimenovani
natovski general, a prenio Lazanski sa susjednog stola.
Jedini
inteligentniji skup ljudi koji nije pomislio da je u pitanju neka vijest sa
Njuz.neta ili kakvog sličnog sajta, bio je valjda kolegijum Nedeljnika.
“Ljudi, pa nama novina izlazi u četvrtak” – rekao je, kako saznajemo,
Veljko Lalić, dok ostali misle da je u pitanju ili Njuz ili reklama za novu knjigu
Lazanskog koja će se zvati, naravno: “Treći svjetski rat počinje u
četvrtak”. Ruku na srce, odličan naslov. I kao i cio život Miroslava
Lazanskog – odlična reklama.
E sad, da li će u
trenutku Trećeg svjetskog rata, jednog četvrtka, ministar odbrane biti baš
Lazanski, ne zna niko živi.
Mada bi trebalo
pitati onog Miroslava Lazanskog. Taj sve zna.
(The Bosnia
Times, Autor: Dragoljub Petrović, Nedeljnik)
