RELIGIJA
Problem je da to, zapravo, nisu dvije teorije. Teorija se
bazira na objašnjavanju pa je evolucionizam i zato teorija, a kreacionizam
možemo smatrati naukom, doktrinom temeljenom na vjeri da je zatečeno stanje
vječno, odnosno nepromjenjivo od početka vremena
FOTO: Ilustracija (Vesna Veselić)
Spasonosno je ponovo otvarati raspravu o evolucionizmu i
kreacionizmu. Ponajprije zato što ju je teže shvatati osobno nego opetovanu
raspravu o partizanima i ustašama, pa se čovjek nekako manje uzrujava ako mora
razmisliti je li potomak pitekantropa ili Kajina (Abel je pravovremeno ubijen
da se pravednikovi geni ne bi suviše širili kroz vjekove i populacije), nego
ako ga svrstavaju između Maksa Luburića i Vlade Šegrta, obojice teško uklopivih
u Svetu godinu milosrđa. Kao što je spasonosno raspravljati o Hajduku i
Lokomotivi, posebno s idejnih pozicija – jer sve to otklanja našu misao od
stope zaposlenosti, društvenoga brutoproizvoda, ili hranjivosti mirovine. Pa je
bogougodna zadaća ministara da nam bace kosku oko koje ćemo se nadlajavati,
skrećući pogled s njihova juriša na trpezu.
Ali kad je kost već tu, treba i o njoj informirati. Uistinu,
što to i kako tvrdi kreacionizam, a što evolucionizam? Kao i obično – ima toga
i još.
Evolucionističke i kreacionističke teze
Naime, tu je još i naučni kreacionizam sa svojom teorijom
inteligentnog projekta, a s druge strane je tu teistički evolucionizam (teorija
kontinuiranog Stvaranja ili evolutivne Geneze, zvana i “kršćanski darvinizam“).
Evo samo najbitnijih.
Kreacionizam uči, ukratko, da su svijet i Zemlja u njemu, te
sve žive vrste na njoj, stvoreni u jednom jedinstvenom zamahu Božjeg stvaranja
svijeta, takvi tada kakvi su sada. I da je to vjerodostojno opisano u Knjizi
Postanka, koja je temeljni dio Božje objave prihvaćene u židovstvu (u sklopu
Tore), kršćanstvu (kao baza Starog zavjeta) i u islamu.
Kreacionizam se dalje dijeli na teoriju o mladoj Zemlji (po
kojoj je Bog Zemlju stvorio prije 6000-10.000 godina, po Usheru točno 23.
listopada 4004. prije Krista, i to u podne po vremenu u Jeruzalemu, a fosile je
rasuo Vrag da nas zbuni i navede u zabludu i grijeh), pa na teoriju o staroj
Zemlji, koja se razdvaja na teoriju jaza (ona prihvata geološka razdoblja ali
odbija evoluciju vrsta, objašnjavajući to jazom između dviju geneza,
preadamitske, u kojoj je Bog odijelio dan i noć i kopno od voda, te adamitske,
u kojoj je stvoren čovjek) i teoriju hiljaduljetnog dana (po kojoj je svaki dan
Božjeg stvaranja dug hiljadu ljudskih godina).
Progresivni kreacionizam prihvata i evoluciju biljaka i
životinja, ali čovjeka ne vidi kao potomka zajedničkih predaka s primatima,
nego kao poseban dogotovljen proizvod Božji.
S druge strane, tome su bliske teorije po kojoj su čovjeka
na Zemlju implantirali vanzemaljci (pa su ih naši preci smatrali bogovima): to
je nereligijski kreacionizam koji zastupa teorijom o panspermiji Francis Crick
(Nobelova nagrada za otkriće DNK), a bitno vulgarnije npr. Erich von Däniken.
Teistički evolucionizam prihvaća i astronomske i geološke i
evolucionističke biološke postavke, ali smatra da je sve to, zajedno s
fizikalnim, kemijskim i biološkim zakonima, zasnovano teleološki da bi život
nastao i razvijao se sve do svoga vrhunca u čovjeku, koga je Bog providio
razlikovanjem dobra i zla te slobodom odlučivanja. Ukratko: evolucija postoji
jer ju je zasnovao Bog.
Naučni kreacionizam temelji se na tezi da su “neke značajke
svemira i živih bića bolje objašnjivi inteligentnim uzrokom nego nenavođenim
procesom kakav bi bio prirodan odabir”. Nastao je kao pokušaj naučno utemeljene
reakcije na presudu Vrhovnog suda USA 1987. da zahtjev za kreacionističkim
učenjem kao pandanom evolucionizmu u javnoj nastavi krši Prvi amandman Ustava
koji zabranjuje državnu podršku religiji. Tako je teza o inteligentnom nacrtu,
kao naučna a ne više vjerska, konstituirana da bi mogla ući u nastavu. Njeni
glavni promotori (npr. Behe, Dembski, Wells, odnosno Meyer) dešifriraju tezu
stavom da je tvorac tog nacrta (“inteligentnog dizajna” u neinteligentnu
prijevodu) jamačno Bog ( argumentum ad ignorantiam: uzrok je nedokučiv, dakle
uzrok je Bog, jer je nedokučiv). I tako je vjera u Boga pretočena u naučnu
teoriju da je Bog stvorio svijet (ako je stvoren, netko ga je stvorio, pa je
stvaran), a da nije nastao bez nečijeg plana. To se naslanja na logičku shemu:
“Bog postoji jer se o njemu razmišlja”. Prigovori da nije jasno zašto bi
projektant stvarao vrste da izumru razbija se o istu logičnu primjedbu kojom se
odbacuje etički prigovor o apsolutnoj dobroti koja dopušta da mala i nevina
djeca pate glad: nismo dovoljno inteligentni da bismo proniknuli u božansku
pamet.
Religije i evolucija
Religije su se već ranije suočile i s ateizmom (Sokrat je,
ne zaboravimo, osuđen na smrt kao ateist koji time kvari mlade) i s njegovim
empirijskim argumentiranjem (npr. u Parmenida i Heraklita), pa je još
Aleksandrijska škola u II stoljeću tumačila Bibliju kao alegoriju, a jaz između
nauke i vjerske doktrine u kršćanstvu su iznosili još Origen i Grgur
Nazijanski. Martin Luther je osudio ta ljevičarska skretanja.
Evolucionizam odbacuje 75-90 posto izvanevropskih muslimana.
Budizam se ne protivi evolucionizmu, jer ionako sve smatra proizvodom misli (da
pojednostavimo do kocena). Hinduizam je podijeljen kao i protestantsko
kršćanstvo, jer polazi od Brahme kao jedinog stvoritelja vidljivog i
nevidljivog svijeta, ali pojedine škole ne isključuju mogućnost da je Brahma
stvorio i prirodne zakone.
Katolička crkva ima kompleksan stav spram nauke. Golem broj naučnih
otkrića dugujemo ne samo njenim vjernicima, nego baš svećenicima. Kad se čuju
primjedbe da bezbožnik ne može raspravljati o religiji, ili da istraživačko
novinarstvo ne može proučavati onaj tko nije sam baš to radio, nije zgorega
spomenuti da je funkciju ženskih reproduktivnih organa prvi temeljito istražio
kanonik Falloppio koji se njima po celibatu ne bi smio služiti (po njemu se
zovu jajovodi). Otac Josip Ruđer Bošković je dobar, ali nipošto usamljen
primjer.
O životinjskom porijeklu ljudskog tijela piše i sv. Toma
Aquinski, koji citira i Aristotelovu tezu da se oblici živih bića prilagođuju
ambijentu. Nikola Cusanski izravno govori o životinjskom porijeklu čovjeka.
I stoga (a i zbog osjećaja opsade kako Papinske Države tako
i kršćanstva) Sveta Stolica je u XIX stoljeću izbjegla ikakav služben stav
spram evolucionizma. Logično je bilo da joj je išao na jetra, jer je korišten
kao ateistički argument. Umjesto Svete Stolice evolucionizam je redovito drala
Civiltà Cattolica, isusovački mjesečnik koji je Sveta Stolica direktno
nadzirala. Kongregacija Indeksa (koja je sastavljala Popis zabranjenih knjiga,
Index librorum prohibitorum), okomila se samo na tri evolucionističke knjige,
ali ni u jednom slučaju spontano niti na inicijativu Svete Stolice, nego po
vanjskim prijavama, na koje je morala reagirati. Darwin nikada nije dospio na
Indeks (za razliku od Kopernika, na primjer). Prvi vatikanski koncil je osudio
materijalizam, ali je izbjegao izjasniti se o evolucionizmu. U enciklici
Providentissimus Deus papa Lav XIII je 1893. indirektno rehabilitirao Galileija
(i još indirektnije ostavio na miru Darwina) citirajući bez navođenja autora
Galileijeve teze o odnosu biblijske egzegeze i prirodnih nauka, te navodeći
iste citate sv. Augustina kojima se branio Galilei. U sljedećem desetljeću je
Papinsko biblijsko povjerenstvo reklo (1905. i 1909) što i Aleksandrijska
škola: Biblija se može u pojedinim dijelovima shvatati kao parabola ili
metafora, a da se ne dovodi u pitanje njena osnovna poruka.
Papa Pio XII u enciklici Humani generiss asvim jasno
razdvaja evoluciju koja stvara ljudsko tijelo od Boga koji po kršćanskom nauku
čovjeku daje dušu. Bogu Božje, caru carevo, evoluciji tijelo, Bogu duša. Sv.
Ivan Pavao II je 1985. u uvodnoj riječi na simpoziju Kršćanska vjera i teorija
evolucije, pozivajući se i na Pija XII, naglasio da teorija evolucije ne može
dovesti u pitanje kršćansku vjeru. On je 1996. precizirao da se “teorija evolucije
ne može svesti na puku hipotezu”. Benedikt XVI je za mise o početku pontifikata
kazao: “Nismo slučajan i besmislen proizvod evolucije”. I to je bilo
artikulirano priznanje evolucije, kojoj Božja ekonomija spasenja daje smisao.
Papa Frane je napokon, preklani, rekao da Bog svijet nije stvorio magijom.
Ali, hvala Bogu, vazda je bilo papskijih od pape. Pa dakle i
katoličkih naučnika koji teoriju evolucije dovode u pitanje u ime diktata
vjere. U nas ministrov stav u pogledu upitnosti teorije evolucije otvara
zanimljiva pitanja, i etička i tehnička.
Teorija nije jednoznačan pojam
Imao sam priliku ovih dana vidjeti test učenika osnovne
škole u Sjedinjenim Državama, ocijenjen F (što je najniža ocjena): trebalo je
identificirati šest vrsta dinosaura, a učenik je jednostavno u mjesta određena
za odgovore upisao: “Dinosauri nisu stvarni. Čitaj Bibliju!” Ganuo me i vratio
šezdeset godina unazad, u trenutak kada sam razljutio našeg vjeroučitelja (Bog
mu dao rajsko naselje i u njemu njegovu bijelu kavu sa skorupom) otvorivši
posve neumjesno raspravu o kozmogoniji dok nam je on, sav ponosan, projicirao
dijapozitive koji su ilustrirali biblijsku Knjigu Postanka (i danas mi je pred
očima imaginarni prikaz Kovčega Zavjeta odande, a ne sadašnji crteži koji vjerno
reproduciraju biblijski opis Kovčega – eto što ti je imprinting mladunca).
Sjetim se svoga bradatog vjeroučitelja, raspetoga između dviju dogmi, vjere i
znanja, pa se raznježim i nad njim i nad malcem u Državama, koji je s
mučeničkim žarom prinio svoj školski uspjeh na žrtvenik moralne pouzdanosti
vjere, reducirane na shemu. Tako to biva kad ti etički imperativ serviraju kroz
pravilnik.
Tehničko je pitanje, naravno: što da čini – bilo nastavnik,
bilo student – s teorijom, ako stoji ministrov stav: “Teorija evolucije, kao i
svaka teorija, još nije završena, a odlika uspješne znanosti jest otvorenost”?
Tehnički korektan odgovor bio bi otprilike ovako
shematiziran: “U skladu s teorijom A odgovor je ovakav, u skladu s teorijom B
odgovor je onakav… itd.” Ali ko smije natjerati bilo učenika bilo ministra da
svoju vjeru relativizira i svede na razinu teorije ravnopravne s domišljanjem
neprosvijećenih neznabožaca (i Mikołaj Kopernik se godinama pazio da ne objavi
svoj posljedak Aristarhove heliocentrične teorije – u krajnjoj liniji autora
manje boli ako mu posthumno spale knjigu nego njegovo živo i budno tijelo, ma
koliko bio gorljiv teoretičar)?
Teorija evolucije nije jedina u školskom gradivu. Cio niz
teorija je u podjednako upitnom statusu: teorija automata, na primjer (istina
je da kompjuteri i roboti potvrđuju njezine postavke, ali ni ona nije završena,
smijemo li je nametati, je li Jobs imao sreću da je umro od raka umjesto da ga
spale kao lažnog proroka?), teorija brojeva (uh, tek ta), teorija skupova (matematička,
ne brkati je s teorijom šatora), teorija funkcija (opet matematička,
ministarska nije ubrojena, a možda ni ubrojiva), teorija informacije, teorija
relativnosti (postoji mogućnost da je ona postila Protokola sionskih mudraca),
pa bismo mogli i dalje nabrajati, a da danima ne iziđemo izvan domene teorije
značenja.
Budući da je Hudi obično u detalju, vraški je korisno
sjetiti se sitnog detalja, razloženoga u Anićevu Rječniku, da pojam teorija ima
u našem jeziku barem četiri skupine značenja. Teorija je “promišljeno i uopćeno
znanje o nekoj pojavi ili o više pojava zasnovano na njihovim bitnim
zakonitostima”, ili su tim pojmom obuhvaćeni “a. Osnovni naučni pojmovi
posmatrani uopšteno nasuprot pojedinačnom primjeru iz prakse [teorija
gravitacije] b. onaj dio neke nauke ili struke (vještine, umjetnosti i sl.)
koji se odnosi na njezine principe i metode te tako razlikuje od njezine
primjene [ teorija književnosti; teorija glazbe]”, ili je to “hipoteza koja se
potvrdila” (pazi Vraga!), ili napokon, onako kolokvijalno: “a. apstraktno
razmišljanje b. pretpostavka ili pogađanje [ to ti je puka teorija]”. I tu je
dobro prisjetiti se sv. Augustina, koji je zapisao (a možda i generirao) izreku
“Bene docet qui bene distinguit” (dobro poučava tko pomno razlikuje). Još se u
gimnaziji utuvljuje u glavu da je teorija smislena samo kada se ista njezina
semantička komponenta primjenjuje samo na isti sadržajni obim.
Napokon, ista tvrdnja može biti istinita u jednome
teorijskom okviru, a neistinita u drugom – što ne znači da njena neistinitost u
tome drugom okviru čini nevažećim prvi okvir (da vulgariziram: pneumološka
definicija Duha svetoga ne poništava zakone pneumatike u fizici – niti se te
dvije tvrdnje međusobno relativiziraju; to se kolokvijalno naziva zbrajanjem
krušaka i jabuka, a dalo bi se primijeniti i na zbrajanje odnosno oduzimanje
Geneze i fosila – ali u nauci se može smatrati dokazanim ono što, ponovljeno u
istim uvjetima, daje iste rezultate, pa sada sami procijenite odnosi li se to,
i koliko, na teoriju evolucije).
Nije zgorega paziti na jezik
U filozofiji je nužno, a i u nauci, definirati značenje u
kojemu se u nekom spisu koristi neki pojam. Iskaz: “on je površan” (da opet
vulgariziramo) može biti ocijenjen kao istinit samo ako svi učesnici u
razgovoru na istu osobu primjenjuju zamjenicu “on”, te ako su saglasni u
pogledu značenja i obima pridjeva “površan” (tj. ako odbace, na primjer,
etimološki moguće tumačenje da je površan ko hoda po površini vode).
Doduše, za to je dobro znati i standarde jezika na kojemu se
to iznosi. Prilično je dvojbeno leksikografsko znanje nekoga tko naslovi: “Nauka
i religija kod Ruđera Boškovića”. Očito mu nije jasno da prijedlog “kod”
označava blizinu, a ne sadržaj: Samobor je kod Zagreba, nije u Zagrebu, a i nauka
i religija su valjda bili u [djelu] Ruđera Boškovića, a ne negdje u njegovoj
blizini. Jalov je trud uzimati ozbiljno u obzir ideje nekoga ko mi u pamet
priziva maksimu nezaboravne profesorice hemije: “Pravilno se izražajite!” Ali
nije za to kriv ministar, nego učitelj hrvatskog koji mu je dao pozitivnu
ocjenu u osnovnoj školi. Srećom, ministri imaju pomoćnike, možda se zalomi
pismen (nađe ih se kadšto i među domoljubima).
Danko Grlić u svojoj enciklopedijskoj natuknici o teoriji
(eno je sva na internetu, u Hrvatskoj enciklopediji online, vrijedi je
pročitati) podsjeća da “se u teoriji nauke postavlja pitanje: ima li neka
teorija samo logičko-hipotetički status ili može po sebi polagati zahtjev za
istinitošću i valjanošću (R. Carnap, C. G. Hempel, P. Oppenheim i dr.). S druge
strane, teorija se posmatra i s obzirom na njenu historijsku ukorijenjenost,
tj. shvata se kao historijska analiza određenih naučnih pojmova (S. Toulmin, P.
K. Feyerabend, Th. S. Kuhn i dr.). U novije se doba susreću i pokušaji da se
teorija posmatra kao sistem simbola kojem je potrebna čisto semantička analiza,
tj. kao propitivanje smislenosti njezinih iskaza (A. Tarski, W. V. O. Quine).”
Skepsa u teoriji i dogma u doktrini
Naravno da je nužno propitivati i teorije u cjelini, i
smislenost njihova iskaza. Nije za to nužno prianjati uz kritičku teoriju
prakse, poput potpisanog novinara, dovoljno se spomenuti metodološkog naputka
(nezaobilaznoga u novinarstvu) da “sve treba provući kroz češalj skepse”, sve
treba skeptički pročešljati. Lord Russell je krenuo korak dalje, pa je
propitivao i same aksiome, “praistine”, koje definiramo kao temeljna načela
kojih se valjanost i istinitost prihvaća bez dokazivanja. Bez dokazivanja? Ne,
Russell to nije mogao progutati, i savršeno ga razumijem. S te strane razumijem
i mogući motiv ministra koji to (još) nije naučio formulirati, ali tek je viši naučni
saradnik, ima vremena za razvitak.
Obično se kaže da se između dviju (ili više) teorija valja
prikloniti onoj koja pokazuje veću snagu objašnjavanja pojava (tako je teorija
flogistona otpala kada se shvatilo da je i gorenje proces oksidacije, samo
nešto energičniji od rđanja).
S evolucionizmom i kreacionizmom je problem da to, zapravo,
nisu dvije teorije. Teorija se bazira na objašnjavanju pa je evolucionizam i
zato teorija, a kreacionizam možemo smatrati naukom, doktrinom temeljenom na
vjeri da je zatečeno stanje vječno, odnosno nepromjenjivo od početka vremena (u
tom sklopu ne bi u kreacionista dobro prošao ni onaj isusovački đak koji nam je
poručio “stalna na tom svijetu samo mijena jest”, iako bi mu netko od njih
pružio brvno spasa nazvavši taj stih iskazom nepotvrđene teorije). Zato i nije
na tapetu naučna rasprava o utemeljenosti jednoga ili drugoga, nego je na
djelu, u katolikâ barem od Pija XII, pokušaj da se teorija evolucije pomiri s
doktrinom o Genezi.
Uostalom, racionalne pokušaje pomirbe neke naučne teorije i
biblijske doktrine otpočeo je ozbiljnije još Majmonid, u židovstvu. I Spinoza
je kretao tim tegobnim putem u toj svojoj vjeri, kao i sveštenik Erazmo u
svojoj, pa je napisao Pohvalu ludosti, i danas aktuelnu.
(The Bosnia Times, Autor: Inoslav Bešker,Globus)
