Piše: Mohammad H. Fadel, thebosniatimes.ba
Krajem prošlog mjeseca, saudijski prestolonasljednik Mohammed bin Salman dao je široki, 90-minutni intervju na državnom kanalu Rotana s voditeljem Abdullahom al-Mudaiferom. Prestolonasljednik je dao detaljne izvještaje o svojim dosadašnjim postignućima i onome što ostaje da se uradi. Posebno su impresivne bile njegove tvrdnje o poboljšanoj efikasnosti saudijskih ministarstava i agencija.
Svako razuman bi se složio s pretpostavkom da su saudijskoj državi potrebne radikalne administrativne reforme kako bi joj se omogućilo efikasno provođenje vladine politike. Princ Mohammed također je govorio o vjerskoj politici u reformama koje namjerava sprovesti, potvrđujući osnovnu ustavnu strukturu kraljevine koja počiva na Kur'anu, sunnetu poslanika Muhameda i Osnovnom zakonu kraljevine.
Tokom objašnjavanja buduće vjerske politike zemlje, prijestolonasljednik je rekao dvije stvari koje su vjerojatno iznenadile saudijski vjerski establišment.
Prvo, rekao je da saudijski ustavni sistem, iako vezan sunnetom Poslanika, priznaje samo ustavno obavezujuće one tekstove hadisa (izvještaja) koji se smatraju vjerodostojnim (mutavatirima). Poslanikov hadis smatra se mutevatirom samo ako ga je prenio tako velik broj prenosioca kroz generacije da je nezamislivo da je mogao biti izmišljen. Drugim riječima, hadis treba prenositi u istoj mjeri kao i Kur'an, čiji prenos, svi se slažu, zadovoljava ovaj strogi zahtjev. Inače, u slučaju hadisa koji se ne popišu na ovaj nivo sigurnosti, vlada će ih primijeniti samo u mjeri u kojoj su u skladu s dobrobiti naroda Saudijske Arabije.
Druga izjava koja je zasigurno podigla bijes vjerskog establišmenta bila je odricanje princa Mohammeda od lojalnosti vehabizmu. Bez progona vehabizma kao takvog, prijestolonasljednik je ustvrdio da je suprotno islamskom monoteizmu – koji ne priznaje posrednike između ljudi i Boga – obdaravanje stavova bilo koje određene osobe posebnim statusom. Išao je toliko daleko da je rekao da bi, da je osnivač vehabizma danas živ, bio prvi koji bi odbacio mišljenje da njegove ideje treba uzimati bespogovorno.
Stvarne namjere
Oba prijedloga – iako se mogu činiti prilično ograničenima iz perspektive nekoga ko nije upoznat s doktrinama islamske jurisprudencije i teologije – potencijalno su prilično revolucionarna. U isto vrijeme, možda ne znače puno.
Kada prijestolonasljednik govori da su ga vezali samo oni hadisi čiji je prijenos bio raširen poput Kur'ana, on u osnovi govori o ništavnom skupu: nijedan pojedinačni hadis nije toliko široko prenesen da je uporediv s Kur'anom. Iz tog razloga pravnici su razlikovali dvije vrste tekstova koji se masovno prenose: onaj čija se formulacija (lafz) masovno prenosi, i ona čija se značenja (ma'na) široko prenose.
Dajući jednostavan primjer, svakog muslimana podučavaju hadisu: “O djelima se sudi samo prema njihovim namjerama.” Ovo nije masovni hadis u smislu formulacije. Prenosio ga je samo jedan prenosila, a zatim samo jedna osoba slijedeće generacije. Postao je široko rasprostranjen ili poznat tek u trećoj generaciji i nakon toga.
Ali to se odnosi samo na njegovu posebnu formulaciju. Nebrojeni hadisi i ajeti Kur'ana potvrđuju centralnu namjeru muslimanske etike. Shodno tome, pravnici kažu da je ovaj konkretni hadis, s obzirom na njegovu formulaciju, usamljeni hadis, i stoga mu se vjerovatno može pripisati samo Poslanik, dok je njegovo značenje – koje je široko potkrijepljeno u mnogim drugim tekstovima – sigurno.
Bez pojašnjenja tvrdi li saudijska država da je vezana samo za hadiske tekstove čija se formulacija, za razliku od značenja, masovno prenosi, prijestolonasljednik bi mogao značiti ili da je sunnet zapravo izgubio bilo kakvu ulogu u saudijskom ustavnom poretku, ili da samo oni temeljni principi sunneta čija su značenja u osnovi nepobitna su ustavno obavezujuća.
Problem vehabizma
To dovodi do sljedeće dvosmislenosti u njegovom odgovoru na odnos saudijske države prema vehabizmu. Vehabizam u početku nije bio legalni pokret, već teološki pokret posvećen onome što je shvatio kao čisti i beskompromisni monoteizam.
Među njegovim najrazornijim posljedicama bila je težnja da svako neslaganje, ma koliko naizgled bilo malo, transformira u pitanje vjere (imana) i nevjerovanja (kufra). To je zato što su vehabiti vjerovali da neuspjeh u pridavanju odgovarajuće težine vjerskim tekstovima – onako kako su ih oni razumjeli – predstavlja odbacivanje božanske suverenosti i ravno nevjerovanju.
Na osnovu toga, vehabiti su anatemisali veliku većinu muslimanskog svijeta. Oni su također usvojili rigoroznu doktrinu „odanosti i odricanja“ (al-walāʾ wa'l-barāʾ), čiji sljedbenici ne samo da imaju potvrdnu dužnost da pokažu prezir prema nevjernicima (koji su sada definirani da uključuju veći dio muslimanskog svijeta), već ista dužnost prema muslimanima koji nisu pokazali dovoljnu netrpeljivost prema nevjerovanju.
Bila je to principijelna i rigorozna netrpeljivost vehabijskog pokreta koja je stvorila puno pustoši u muslimanskom svijetu. Ako saudijska vlada uistinu želi okrenuti stranicu o vehabizmu, mora se iskrenije distancirati od doktrine koja čak čini i unutar-muslimanski pluralizam nezamislivim, a da ne kažem ništa o međureligijskom pluralizmu.
Iako je izjava prijestolonasljednika kojom se utvrđuje vehabizam, ako se provede, nesumnjivo dobrodošla, mnogi bi željeli vidjeti puno cjelovitije odricanje od onih doktrina koje čine suživot s “Drugima” – i muslimanima i nemuslimanima – nemogućim.
Moderna vizija
Konačno, nije mala ironija u prijestolonasljedniku koji izdvaja religiozni program koji želi ograničiti dogmatsko pridržavanje svakog poslaničkog poslanja u korist javnog interesa i promovirati prostor za lična prava i toleranciju. Muslimanski modernisti artikulirali su ovu viziju prije više od jednog stoljeća, s fundamentalnom razlikom: ruku pod ruku sa pozivom na definiranje onoga što predstavlja “religiju”, oni su također pozvali na veće učešće javnosti u vlasti putem demokratije.
Despotske arapske države spremne su prihvatiti njihove vjerske argumente, dok marljivo odbijaju provesti njihove pozive na demokratizaciju. Doista, mnogi učenjaci koje najviše zanimaju vrste vjerskih reformi na koje se poziva prestolonasljednik ili su u zatvoru ili su optuženi za podršku terorizmu, upravo zato što inzistiraju i na političkom programu muslimanskog modernizma.
U konačnici, ove ćemo pozive moći shvatiti ozbiljno tek kad princ Mohammed prizna pravo muslimana da se politički ponašaju.
U tom se pogledu pristup princa Mohammeda vladi ne razlikuje od pristupa drugih modernih arapskih lidera: tražeći socijalne reforme bez davanja prostora za javno učešće u vladi.
Čini se da on ne shvaća da se njegov san o modernoj, efikasnoj saudijskoj državi koja vodi svoje ljude do napretka može postići samo aktivnim učešćem saudijskih građana. Iako priznaje da njegov program „Vizija 2030“ može uspjeti samo ako saudijski građani prihvate plan, on ne prepoznaje presudnu ulogu koju demokratske institucije igraju u stvaranju tipa društvenog konsenzusa potrebnog za provedbu transformativne vizije.
Vrsta slobodnog mišljenja koje krunski princ priziva u religijskim pitanjima – a na koju su muslimanski modernisti, poput Rešida Ride, prvi pozvali i koji su u kraljevstvu vidjeli mjesto na kojem bi se mogla dogoditi takva obnova – je nespojiva sa despotskim stilom vladavine prestolonasljednika.
U konačnici, moći ćemo ozbiljno shvatiti ove pozive tek kad princ Mohammed prepozna pravo muslimana da se politički ponašaju.
(TBT, MEE)