Dva mjeseca su prošla otkako su Libijci počeli izlaziti na ulice. Stotine ljudi je stradalo u brutalnim sukobima vladinih snaga i pobunjenika koje podržava NATO, ali u hotelskoj sobi udaljenoj par hiljada kilometara zaraćene strane vodile su tajne pregovore o okončanju rata.
Poverljivi razgovori uz posredovanje Norveške, čije detalje otkriva “Independent” na desetu godišnjicu NATO bombardiranja, bili su možda jedina nada za mirno okončanje libijskog građanskog rata 2011. godine.
Dvije strane dogovorile su se o nacrtu teksta u kojem se navodi da će Muammar al-Gaddafi, koji je Libijom vladao 42 godine, odstupiti sa vlasti i napustiti politiku, ali da će držati državne institucije ostati mjestu.
Razgovori su na kraju propali i pobunjenici su uz NATO podršku uhvatili i ubili Gaddafija. Prema novom istraživanju monitoru civilnih žrtava “Airvars”, tokom rata ubijeno je više od 1.000 civila.
FOTO: Store (HEIKO JUNGE / EPA)
U deceniji koja je uslijedila, Libija je bila u neprekidnim sukobima o postala je druga najveća baza ISIL-a. Ove nedjelje zakletvu je položila privremena vlada jedinstva, što je najnoviji politički pokušaj zaustavljanja nasilja u zemlji.
U svom prvom intervjuu za međunarodne medije u vezi sa pregovorima 2011. godine, tadašnji norveški ministar spoljnih poslova Jonas Store, koji je posredovao u dogovoru, optužio je Francusku i Britaniju da su se protivile pregovaračkom rješenju.
Tada su britanski premijer David Cameron i francuski predsjednik Nikola Sarkozy dugo optuživani da su tražili promjenu režima po svaku cijenu, što oni negiraju.
„Smatrao sam da u načinu razmišljanja Londona i Pariza nije bilo mjesta za diplomatske opcije. Da li su Francuska i Britanija bile voljne da razmotre nešto izvan vojnih rješenja? Odgovor ne znamo. Da je u međunarodnoj zajednici postojala spremnost da se tim putem krene, vjerujem da bi manje dramatičan ishod i izbjegavanje propasti libijske države bilo moguće“, rekao je Store.
U februaru 2011. brojni Libijci su slijedili primjer drugih arapskih država i izašli na ulice zahtjevajući kraj Gafdafijeve vladavine. Sigurnosne snage su brutalno su gušile pobunu i Gaddafi je obećao da će slomiti “pacove na ulicama“.
Ujedinjene nacije su 17. marta te godine izglasale intervenciju kako bi spriječile Gaddafija da vrši nasilje nad sopstvenim narodom, a NATO avioni su u narednih sedam mjeseci izveli više od 7.000 napada na libijske snage.
I Gaddafijevi saveznici takođe su potajno tražili pregovore. Iako je javno obećavao da će slomiti pobunu, Gaddafijev omiljeni sin Saif al Islam pozvao je najviše norveške zvaničnike u Tripoli.
Dvojica visokih norveških zvaničnika čak su bili u predsjedničkoj palati u Tripoliju kada je rezolucija UN-a donijeta u New Yorku, rekao je Store. Morali su na brzinu da ih prebace preko granice u Tunis radi njihove sopstvene sigurnosti.
Norveška je postala aktivni član bombaške kampanje NATO-a sa skoro 600 bačenih bombi. Ali u isto vrijeme, tadašnji premijer države i sadašnji general NATO-a Jens Stoltenberg, zatražio je od ministra spoljnih poslova Stora da nastavi najstrože tajne razgovore u Norveškoj.
Skandinavska zemlja ima dugu istoriju tihe diplomatije na Bliskom istoku, uključujući posredovanje u sporazumu iz Osla iz 1993. godine, kojim je postignuto uzajamno priznanje između Izraela i Organizacije oslobođenja Palestine.
Poslije nedjelja tapkanja u mjestu, Store je organizirao prvi sastanak licem u lice između režima i opozicionih zvaničnika u hotelskoj sobi u Oslu 27. aprila.
Zastupnik Gaddafijevih lojalista bio je Mohamed Ismail, desna ruka Saifa al Islama. Za pobunjenike to je bio Ali Zeydan, istaknuta ličnost u opozicionom Nacionalnom prelaznom savjetu, koji će postati premijer u post-Gaddafijevoj Libiji.
Store je rekao da je atmosfera bila “emotivna” – to su bili ljudi koji su poznavali iste ljude i kojima je bilo stalo do njihove zemlje.
Norveške diplomate su na kraju izradile “sveobuhvatan plan“ za okončanje krize. Prva rečenica je glasila: “Pukovnik Gaddafi je odlučio napustiti vlast i okončati prvu fazu revolucije.“ Store je čak telefonom razgovarao sa Saifom al Islamom kako bi potvrdio da ovaj plan ima podršku na najvišim nivoima u Libiji.
Međutim, ono što će se dogoditi sa Gaddafijem ostalo je ključna prepreka. Čuveni lider odbijao je da napusti Libiju – pristao je da napusti politiku, ali ne i da ode iz zemlje.
„Ljudi vrlo bliski Gaddafiju, ljudi u pravnom aparatu, u njegovoj porodici, podržavali su ono što je bilo na stolu. Ali Gaddafi je podvukao crtu kod egzila“, rekao je Stale Vig, Storeov biograf iz Norveške koji je prvi otkrio postojanje pregovora godinama nakon rata.
Store ističe da ne zna da li bi Gaddafi na kraju podnese ostavku i da li bi ekstremnije pobunjeničke grupe na terenu prihvatile dogovor, ali da velike zapadne države svakako nisu bile zainteresirane za nagodbu postignutu pregovorima.
Sporazum dogovoren u Oslu odnijeli su Americi, Francuskoj i Britaniji. Hillary Clinton, tada američka državna sekretarka, navodno je bila oduševljena, ali druge dvije države nisu bile zainteresirane.
Nakon rata 2011. Libija je skliznula u novi građanski rat, koji je trajao veći dio posljednje decenije. Zemlja je postala ratište za rivalske regionalne sile, a Barack Obama je kasnije opisao nedostatak postkonfliktnog plana kao “najgoru grešku“ svog predsjedavanja.
Tokom ratne decenije stotine civila je umrlo, a UN su samo posredovale u sporazumu o obnovi mira prošle godine.
(TBT, Blic)
