Sirija
U Siriji je Zapad učinio sve što je bilo moguće da
potakne sunite protiv šiita, koji su, kako kažu, “stup diktatorskog režima
Bashara Al-Assada”. Time bi se ispunili planovi i Saudijske Arabije i
Katara, koji su u potpunosti pridonijeli eskalaciji sirijskog sukoba.
Međutim, većina
iračkih, a kasnije i sirijskih sunita, ničim nije doprinijela uspostavi
terorističke enklave imena “Islamska država”, nego su samo štitili
svoja plemenska područja. Islamistički ekstremisti, među kojima su hiljade i hiljade
boraca pridošlih iz najudaljenijih krajeva svijeta, sami su izgradili vojnu
silu i regrutirani su od strane zapadnih obavještajnih agencija i novcem
donatora iz zaljevskih monarhija i Turske.
Tako su u stvari
formirane sunitske milicije, koji se protiv legitimnih iračkih i sirijskih
vlasti, navodno, bore iz razloga što su pretežito “šiitske”.
Ovdje se također
ne smije preskočiti važan detalj. Naime, ako je u Iraku i istina da su u središnjim
vlastima većinom šiiti, to se za Siriju nikako ne može reći, jer je to naprosto
nemoguće.
Sama struktura
sirijskog stanovništva u kojem su suniti zastupljeni sa 74%, šiiti ukupno 13%
(dvanaestoimamci, alaviti i ismailiti), kršćani 10%, Druzi oko 3%, etnički
Kurdi oko 9%, te još neke manjine, jednostavno ne omogućava premoć Assadovoj
alavitskoj zajednici, kako se to voli naglasiti. Naravno, nikoga nije briga da
provjeri podatke o etničkoj strukturi sirijske vojske, vlade i zastupljenosti
sirijskih sunita u strukturama vlasti, jer bi time sve teze o sunitsko-šiitskom
sukobu pale u vodu.
Osim toga,
predsjednički izbori u Siriji 2014. su održani uz prisustvo i zapadnih posmatrača,
a na njih je izašlo 73,42 % od ukupno upisanih birača. Gotovo svi u izbjegličkim
kampovima u Jordanu i Libanonu su izašli na izbore, jer su im vlade tih zemalja
omogućile glasanje, dok je Turska to pravo sirijskim izbjeglicama uskratila.
Nije se glasalo ni na područjima koja su pod nadzorom tada držali islamisti, a
nisu glasali ni Kurdi u svojim kantonima na sjeveru.
Glasati se moglo
u sirijskim ambasadama u Alžiru, Argentini, Armeniji, Austriji, Bjelorusiji,
Brazilu, Kini, Kubi, Cipru, Češkoj, Mauritaniji, Maleziji, Nigeriji, Libanonu,
Omanu, Indoneziji, Sudanu, Japanu, Jordanu, Pakistanu, Poljskoj, Rumunjskoj,
Rusiji, Indiji, Irani, Iraku, Južnoj Africi, Španjolskoj, Srbiji, Švedskoj,
Ukrajini, Venezueli i Jemenu, a Sirijci u dijaspori to nisu mogli učiniti u
“demokratskim” zemljama poput Belgije, Kanade, Francuske, Njemačke,
Saudijske Arabije, Turske, UAE i Sjedinjenih Država, ali i Egipta.
Uprkos svemu,
Bashar Al-Assad je dobio 10 319 723 ili 88,7% glasova od ukupno izašlih na
izbore. Oko 877 hiljada glasova su dobila druga dva kandidata, a oko 442 hiljade
je bilo nevažećih listića. Matematički je dokazivo da Assad ne uživa podršku
samo među šiitima, odnosno alavitima, nego ima ogromnu podršku i među sunitima
i kada se govori o Siriji, naprosto nema govora o unutar sirijskom sunitsko-šiitkom
sukobu.
Mnogi dovode pod
znak pitanja vjerodostojnost izbora i njihov legitimitet, budući da su se održali
u ratnim uslovima, ali kada su isto rekli za Ukrajinu, za zapadne zemlje je sve
bilo “u redu”. No, pogledajmo malo podatke. U Siriji se raspisuju
slobodni izbori na kojima nisu mogli učestvovati kandidati Muslimanskog
bratstva koje je, kao u Egiptu, Rusiji, Saudijskoj Arabiji i UAE, proglašeno
terorističkom organizacijom, stoga ono nije moglo imati svog kandidata, ali
sljedbenici ove organizacije ionako žive u islamističkim enklavama pod nadzorom
pobunjenika. Kandidat je morao živjeti u Siriji najmanje 10 godina prije izbora
i imati podršku najmanje 35 članova parlamenta. Na izbore je izašlo ukupno
73,42 % upisanih birača ili 11 634 412 ljudi, od ukupno upisanih 15 845 575
upisanih birača. Na dan izbora su islamistički militanti gađali urbana područja
velikih gradova i poginulo je najmanje 50 ljudi.
Foto: (public)
No, ono što je
važno napomenuti jest, da je izbore pratila međunarodna promatračka misija u
kojoj su bili predstavnici 30 zemalja, uključujući Boliviju, Brazil, Kubu,
Ekvador, Indiju, Iran, Irak, Nikaragvu, Rusiju, Južnu Afriku, Venezuelu,
Sjevernu Koreju, ali i Pakistan, Kanadu i SAD.
Vijest o nadzoru
izbora su prenijeli samo Global Research, latinoameričke agencije poput LA Info
i indijski mediji. Brojna međunarodna promatračka misija je izbore proglasila “slobodnim, fer i transparentnim”.
No, vraćajući se
na ranije stvaranje sektaških milicija u Iraku, te uvoz stranih plaćenika i
sljedbenika vehabijske i takfirističke ideologije u Siriji, sve uz podršku
Zapada i s novcem Saudijske Arabije, Katara i Turske, koja je sa svoje strane
pomagala Muslimansko bratstvo i selafijski pokret, “duh sunitskog
terorizma je pušten iz boce”.
Međutim, on se
oteo kontroli i sada ne samo da prijeti svojim sponzorima, nego i cijelom
svijetu. U stvari, na teritoriju Iraka i Sirije, dvije zemlje koje ranije nisu
poznavale ovaj nivo sektaške podijeljenosti, rođena je prijetnja opstanku
moderne civilizacije u svom sadašnjem obliku. Naime, čelnici “Islamske države”
su se odlučili na uspostavu šerijatskog globalnog islamskog kalifata koji bi se
trebao protezati od Atlantika do Kine i od Europe do Afrike, što, prije svega,
podrazumijeva uništavanje postojećih nacionalnih država u tim područjima.
Naravno, iz
deklariranih ciljeva “Islamske države” se vidi da je ljestvica
postavljena vrlo visoko, ali ne uzeti ozbiljno namjere “Islamske
države” je vrlo opasno, posebno ako se uzme u obzir popularnost i
osjetljivost fundamentalističkih slogana među muslimanima u različitim
dijelovima svijeta. Brojna istraživanja govore da samoproglašeni kalifat ima
sve više pristaša, a borci pristižu u desecima hiljada iz cijelog svijeta,
uključujući i zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, što je jedan od ključnih razloga
ruske intervencije u Siriji.
Ideologija i
politika koju propagira ISIL je radikalna interpretacija sunitskog islama koji
ne trpi bilo kakva neslaganja i nereligiozne oblike svijesti. Selafije izvorno
nisu teroristički pokret, ali njihova
brojnost u redovima “Islamske države” govori da je ovaj pokret
radikalan i u velikoj mjeri ispolitiziran.
Kao što je
navedeno, historija “Islamske države” seže u period 2006. godine,
kada su se iz različitih zemalja sunitski fundamentalisti pridružili
militantima koji su se protivili središnjoj iračkoj vlasti, koja se sastojala
uglavnom od šiita. Okupljeni u “Mudžahedinsko šura vijeće” (MSC)
su brzo stekli popularnost među Iračanima,
ali ne samo među sunitima, nego među svima onima koji su bili prepušteni svojoj
sudbini, prije svega ostacima Ba'ath partije, časničkog zbora i ostatka
struktura sunitske vojske iz ere Sadama Husseina. Glavno područje djelovanja
ove sunitske skupine u Iraku je postala pokrajina Anbar na zapadu zemlje, gdje živi
pretežito sunitsko stanovništvo. Njihov je slogan bio utvrditi svoju vlast nad
pokrajinom Anbar, a kasnije svrgnuti vlasti u Bagdadu.
Sve to je omogućilo
vođama ove terorističke organizacije da početkom 2013. godine proglase
osnivanje “Islamske države Iraka”, a kasnije, zbog širenja na Siriju,
“Islamske države Iraka i Levanta”(ISIL).
U ovom trenutku čelnici
“Islamske države” ulažu velike napore da potisnu ili apsorbiraju
druge ekstremističke sunitske skupine. U Africi su najočitiji primjer Libija i
Nigerija s terorističkom skupinom Boko Haram, a na Bliskom istoku, osim onih
koji su već spomenuti, Sirije i Iraka, tu je i Afganistan u kojem ISIL želi
uništiti ili apsorbirati “talibanski pokret”. Jedan od njihovih vođa se
zakleo na vjernost “Islamskoj državi”, što je znak da se neko ipak
odlučio prigrliti ovu novu i okrutnu ideologiju.
Dakle, stvar je
jasna, zbog aktivnih ekspanzionističkih aktivnosti ISIL je postao
“glavobolja” cjelokupne međunarodne zajednice.
2014. godine vođa
“Islamske države”, Abu Bakr Al-Bagdadi, uspostavlja takozvani
“islamski kalifat” na teritoriju Iraka i Sirije, a pravni temelji su
mu šerijat. Sam Al-Baghdadi je uzeo ime kalifa Ibrahima, u čast unuka poslanika
Muhameda. Iako su uspostavu kalifata pozdravili brojni muslimanski ekstremisti
diljem svijeta, islamski teolozi, suniti i šiiti, tvrde da je kalifat utemeljen
suprotno islamskim zakonima i načelima i protivno propisima koje nalaže Kur'an.
Historijski
gledano, područje frontalnog sukoba između sunita i šiita je postao Perzijski
zaljev sa susjednim područjima, a prividni polovi tog sukoba su suniti u
Saudijskoj Arabiji i šiiti u Iranu.
Svojevremeno su
se podijele između sunita i šiita već dogodile širom Bliskog istoka, na sjeveru
Afrike, zapadnoj i središnjoj Aziji, ali su one prilično neujednačene. No, čak
i tamo gdje se misli da su uporišta
jednog ili drugog ogranka, postoje brojne
zajednice “onih drugih”.
Nisu nikada jasno
definirane te konfesionalne granice, pa tako, na primjer, u uporištu šiita –
Iranu, postoje područja s kompaktnom sunitskom zajednicom, i obrnuto, u
Saudijskoj Arabiji postoje područja u kojima žive uglavnom šiiti. Tu je i
Bahrein, na kojeg se zbog šiitske većine često gleda kao na 29. pokrajinu
Irana, ali kojom vlada sunitska dinastija. Irak je većinski šiitski, iako se
vode rasprave, ima li ih od sunnita više tri ili četiri puta.
Nova faza
sunitsko-šiitskih svađa na Bliskom istoku je uzrokovana geopolitičkim
promjenama i zbog posljedica “Arapskog proljeća” se u arapskom i
muslimanskom svijetu povećala uloga Saudijske Arabije i drugih sunitskih država,
s jedne strane, a s druge je oslabila uloga Irana.
Iran zbog
sankcija Zapada godinama nije mogao imati preveliki utjecaj u regiji i ograničio
se na očuvanje strateškog koridora Iran – Irak – Sirija – Liban, takozvanu
“Osovinu otpora imperijalizmu i širenju židovske države”. Iranska
ekonomska, financijska i vojna sposobnost je ugrožena i rasulom u susjednom
Iraku.
Ukupni pokušaji
islamističke transformacije na Bliskom istoku su bili uspješni samo u prvoj
fazi “Arapskog proljeća” i samo u nekim zemljama, prvenstveno u
Tunisu i Egiptu, ali to nije dugo trajalo.
Promjena
ravnoteže moći između sunita i šiita u korist ovih prvih je dovela do uspona
Saudijske Arabije, Katara i drugih sunitskih zemalja, koji su gajili iluziju da je bez ikakvih specijalnih poteza,
moguće iskoristiti tržišne uvjete i tako dodatno potkopati šiitski utjecaj.
Posebno se radilo
na tome da se smanji utjecaj Teherana u tradicionalno prijateljskim zemljama
Islamske Republike.
Primjeri takvih
aktivnosti uključuju i podršku sunitskom vodstvu Ujedinjenih Arapskih Emirata u
sporu s Teheranom nad vlasništvom tri otoka u Perzijskom zaljevu, trenutno pod
jurisdikcijom Irana, kao i vojna pomoć sunitskom režimu u Bahreinu, koji je
opstao samo zahvaljujući pomoći saudijske vojske, koja je u krvi ugušila šiitsku
verziju “Arapskog proljeća” u toj zemlji.
Uprkos haotičnim
događajima u Siriji, treba napomenuti da glavni slogani u formiranju opozicije
protiv Bashara Al-Assada, bez obzira na stupanj radikalizacije, nisu bili
usmjereni samo na svrgavanje predsjednika i njegovu ostavku, nego i na
prestanak gotovo nepostojeće apsolutne dominacije alavita u Siriji, te da se
htjela promijeniti desetljećima duga konfesionalna status quo situacija u
zemlji.
U tom smislu,
treba podsjetiti da je politika predsjednika Assada, oca Hafeza i njegovog sina
Bashara, u vjerskoj sferi uvijek bila vrlo blaga, te da je uzimala u obzir
multireligijski karakter sirijskog stanovništva. Sirija je ipak bila primjer
tolerancije i slobode djelovanja različitih vjera, te suživota bez sukoba.
Glavni uslov
Damaska je da vjerske zajednice ne zauzimaju radikalne stavove koji mogu
ugrožavati tuđe vjerske slobode, sigurnost i stabilnost zemlje. Ako su se neke vjerske vođe oglušile na ovo
pravilo, onda je sirijsko vodstvo protiv njih vodilo nepopustljivu borbu, kao
za vrijeme događaja u Hami kasnih ‘70-ih i početkom ‘80-ih, kada je oružanu
pobunu Muslimanskog bratstva 1982., ugušio Hafez Al-Assad.
Osim toga,
sirijski predsjednik je uspješno provodio politiku vladajuće stranke Ba'ath,
“Arapske stranke socijalističkog preporoda”, koja je sekularna i kao
takva se drži podalje od religije.
Osim toga,
sirijski suniti, na koje su računali Rijad i Doha u svrgavanju Assada, uvijek
su igrali vrlo uticajnu ulogu u poslovnom i bankarskom životu zemlje, ali su u
ogromnoj većini zastupljeni kao visoki dužnosnici i časnici policije, vojske i
sigurnosnih službi.
Sudeći po širokom
učestvovanju saudijskih i katarskih vladajućih krugova u događajima u Iraku i
Siriji, naravno, na strani snaga koje se bore protiv legitimnih vlasti tih
zemalja, Rijad i Doha su planirali potisnuti šiite u tim zemljama, a sve kako
bi spriječili jačanje takozvanog “šiitskog polumjeseca” koji se proteže
od Irana do Libanona. I u ovom slučaju su dobili punu potporu Ankare, koja je
zaigrala na svoju geopolitičku kartu i širenje utjecaja na zemlje bivšeg
Osmanskog carstva. Ova politika nije za cilj imala uništiti samo Assada u
Siriji i šiite u Iraku, nego i sam Iran,
iako taj takozvani “šiitski polumjesec” nikada i nije zamišljen za
pružanje otpora Saudijskoj Arabiji ili Turskoj, nego u prvom redu Izraelu.
Ove aktivnosti
Saudijaca, Katara i Turske su dodatno pogoršale situaciju na Bliskom istoku, posebno
u Perzijskom zaljevu, području koje je u proteklom desetljeću i pol, postalo
poligon vanrednih vojnih aktivnosti vanjskih aktera, prvenstveno Washingtona, a
ne regionalnih.
Teheran je bez sumnje
kao odgovor počeo aktivno podržati Houtije u Jemenu, skupinu šiitskih plemena
koja žive na sjeveroistoku zemlje, a ime su dobili po poznatom propovjedniku i
teologu Al-Houthiju, vrlo popularnom među plemenima.
U Rijadu su
smatrali da Houti predstavljaju preveliku prijetnju nacionalnim interesima
zemlje, prije svega zbog mogućeg stvaranja šiitskog okruženja Saudijske
Arabije, ako u Jemenu na vlast dođu šiiti, odnosno na juguzapadu Houthi, na
istoku je Iran, a na sjeveru većinski šiitski Irak.
Dakle, saudijski
odgovor nije trebalo dugo čekati i u ožujku 2015., uz potporu Washingtona,
Rijad sa sunitskim arapskim zemljama stvara
antijemensku koaliciju. Opravdanje za njeno djelovanje je bila potreba
za vraćanje prava svrgnutom jemenskom predsjedniku, sunitsku Mansouru
Al-Hadiju.
Akcije sunitske
koalicije protiv Houtija se bez sumnje uklapaju u paradigmu nove faze
sunitskom-šiitskog sučeljavanja izazvanog od strane Zapada.
Ako ranije faze
sunitsko-šiitskog sukoba nisu bile tako očite ili su bile skrivene,
intervencija oružanih snaga sunitske koalicije u Jemenu ima sve osobine
vjerskog sukoba između sunita i šiita.
Iako to mnogi
nisu očekivali, Saudijska Arabija je u ovom ratu pokazala svoju nemoć. U zračnim
napadima u Jemenu je do sada ubijeno više od 7000 ljudi, uglavnom civila, ali u
borbama protiv jemenskih boraca Saudijci nisu ostvarili nikakve uspjehe.
Štoviše, prema
iranskoj novinskoj agenciji Fars, tokom borbi u pokrajini Marib u Jemenu
sredinom augusta prošle godine je poginuo najstariji sin emira Dubaija, Rashid
Bin Mohammed Al Maktoum, iako je službeno umro od srčanog udara. Jemenski borci
su uspjeli srušiti i nekoliko koalicijskih aviona, pa čak i upasti u pogranična
područja Saudijske Arabije.
Pokazujući
dvostruke standarde, podupirući sirijsku oporbu, a istodobno odbijati dati
podršku opoziciji u Jemenu, Zapad je taj koji preuzima odgovornost za nastavak
jemenskog sukoba, jer aktivno podržava stvaranje antišiitskog fronta, što je
želja Saudijaca i Katara, unatoč oštrim razlikama između te dvije zemlje.
Podržavajući
akcije sunitske koalicije protiv Jemena, Washington i njegovi saveznici
namjerno ili nenamjerno pridonose pogoršanju sunitsko-šiitskih proturječja,
koja prijete da se diljem Bliskog i Srednjeg istoka rasplamsaju u beskonačni niz
“vjerskih ratova”.
Međutim, kao što
je stav nekih velikih sila poput Rusije, Indije, pa čak i Pakistana, je da na
ova zbivanja ne treba gledati kroz prizmu odnosa između sunita i šiita, jer
takvim pojednostavljenjem, ne samo da se pogoršava situacija, nego postoji
realna opasnost da izbije opći sukob između ova dva ogranka islama.
Naravno, u svim
tim događajima se može pronaći vjerska komponentu, ali reći da je ona uzrok
svega što se događa u regiji je upravo ono što žele Saudijci i Katar, iako je
tu tezu lako poreći.
Bliski istok
trenutno prolazi kroz duboke društvene i političke promjene uzrokovane
objektivnim razlozima, tako da je jednostrano objašnjavati ga kroz vjerske
proturječnosti. U očiglednoj promjeni političkog krajolika u regiji, na površinu
izbijaju nove snage i etničke i vjerske zajednice, a koje dovode u pitanje i
samo postojanje nekih zemalja u njihovim sadašnjim granicama.
Nažalost, ove
procese su u većini slučajeva iskoristili teroristi različitih vrsta, a svi su
podigli svoje vjerske zastave. Međutim, oni su pritom regiju vratili natrag u
srednji vijek i doba vjerskih ratova.
Nedavno smo
svjedočili terorističkim napadima u Parizu i obaranju ruskog putničkog aviona,
ali i brojnim napadima koji su kasnije uslijedili širom svijeta. Teroristi se,
kako bi postigli svoje ciljeve, koriste barbarskim metodama. Često uopće nije
važno ko su žrtve napada – šiiti, suniti, kršćani, Židovi ili bilo tko drugi. Očito
je da je religija samo kamuflaža za prikrivanje ciničnih planova usmjerenih
protiv cijelog civiliziranog svijeta.
“Ruski stav
o događajima na Bliskom istoku je da rješenje svih sporova u regiji treba tražiti
na temelju kompromisa između sukobljenih strana, a to se može postići samo
političkim i diplomatskim sredstvima, za pregovaračkim stolom, uz aktivnu pomoć
izvanregionalnih igrača, te Rusije, s obzirom na blizinu i tradicionalne veze
sa svim sudionicima sukoba.
„Naša zemlja je u više navrata predložila
konkretne planove za rješavanje sukoba u regiji, počevši od rješenja
palestinsko-izraelskog sukoba, do onih u Perzijskom zaljevu. Sredinom 2000-ih
je Rusija iznijela koncept sigurnosti za Perzijski zaljev, koji je općenito bio
dobro prihvaćen u velikom broju zemalja u regiji, ali, nažalost, nije se razvio
zbog nespremnosti drugih zemalja da u sigurnosnim pitanjima odustanu od podrške
vanjskih sila. Ključna je stvar da regionalni akteri moraju biti usredotočeni
na mir i nacionalno pomirenje u široj etničkoj i vjerskoj osnovi, jer se samo
tako može izbjeći velika katastrofa na Bliskom istoku”, izjavio je Sergej
Ivanov, voditelj Odjela za diplomaciju i konzularnu službu Diplomatske
akademije ruskog Ministarstva vanjskih poslova.
Što se tiče pokušaja
određenih snaga u regiji i njihovih zapadnih saveznika da čak i Rusiju svrstaju
u “šiitski savez protiv sunita”, oni izgledaju prilično neuvjerljivo,
ali svoju svrhu imaju u raspirivanju nepovjerenja ruskih muslimana, pretežito
sunita, u središnje državne vlasti. Ovakvim iskrivljivanjem stvarnosti se
sunitski svijet želi gurnuti u mogući sukob na ruskom teritoriju, što i nije
neka novost, obzirom da je to sastavni dio plana poznatog američkog stratega Zbigniewa
Brzezinskog.
Rusija je odlučila
stati na stranu legalne sirijske vlasti, kojoj pomaže u borbi s terorističkom
“Internacionalom” koja nema ni nacionalnost, niti državljanstvo.
Dakle, borba civiliziranog svijeta mora ići u tom smjeru i biti koordinirana,
ostavljajući po strani političke razlike i uske državne interese.
Naravno da je
iluzorno pomisliti da će se to ubrzo i dogoditi, ali je nužno naglasiti da iza
koreografije sunitsko-šiitskog sukoba leže sasvim drugi interesi, kao i da je
“sveti rat” uvijek bio dobar izgovor za mobilizaciju masa i boraca
potrebnih da se zacrtani ciljevi i ostvare.
Kraj druog dijela
(The Bosnia Times, N. Babić, Alter Mainstream Info)
