TEME
Stotine miliona sunita nikako ne sljede
vehabijsku, posebno ne takfirističku ideologiju i da nema govora o sukobu
između sunita i šiita na globalnom nivou. To je ono u što nas žele uvjeriti
upravo oni koji se ovakvom interpretacijom sukoba, na Bliskom istoku i šire,
služe u ostvarenju svojih geopolitičkih i geostrateških ciljeva
FOTO: (PUBLIC)
Situacija na Bliskom istoku već stoljećima
ima značajan utjecaj na stanje u susjednim regijama, posebno u Europi. Međutim,
danas se situacija na Bliskom istoku povezuje s prijetnjama koje se ne mogu
usporediti s onima ranije. One su višestruke, od stvaranja migracijskog haosa
zbog ogromnog priljeva izbjeglica za koje mnogi smatraju da će izmijeniti
europski kulturni i etnički identitet, do potkopavanja stabilnosti i sigurnosti
kroz izvoz terorizma i ekstremizma utjelovljenog u vehabijskom učenju koje se
vezuje za saudijsku interpretaciju islama.
Posljedicama “Arapskog proljeća”,
čiju su štetu u manjoj ili većoj mjeri osjetile sve zemlje u ovom dijelu
svijeta, treba dodati i još veću sektašku podjelu, urušavanje državnih
institucija, rast nepovjerenja među narodima i etničkim i vjerskim skupinama i
povećanje broja sukoba, tvrdi Sergej Ivanov, trenutno voditelj Odjela za
diplomatiju i konzularnu službu Diplomatske akademije ruskog Ministarstva
vanjskih poslova.
Društvena i politička previranja u regiji
su postala izgovor za nezakonitu intervenciju Sjedinjenih Država i njenih
saveznika u unutarnje stvari država šireg Bliskog istoka. Ovaj je
intervencionizam negdje doveo do pada vladajućih režima, a u nekim slučajevima
su se ponovo rasplamsali stari sukobi i produbile proturječnosti.
Nakon što je sve započelo kao ustanak
“arapskih ulica”, ljudi nezadovoljnih vladajućom elitom u Tunisu,
Egiptu, Libiji, Bahreinu, Siriji i drugim arapskim zemljama, gdje su se u
početku svi pobunili protiv društveno-ekonomskog poretka, korupcije i
nepotizma, određene snage u regiji su prosvjede iskoristile kako bi im dale
vjerski karakter, a u Siriji, Iraku, Bahreinu, čak i Saudijskoj Arabiji se
sukob prikazuje kao sukob između šiita i sunita. Prijepori između ove dva
ogranka islama nisu novi i oni traju stoljećima.
Međutim, pitanje je zašto se aktuelni
događaji na Bliskom istoku uporno žele prikazati kao sunitsko-šiitski sukob i
kome je u cilju da to tako izgleda?
Doista, neki od gorućih problema današnjice
na Bliskom Istoku – rat u Siriji i borba protiv međunarodnog terorizma i
vjerskog ekstremizma u obliku takozvane “Islamske države” i drugih
islamskih fundamentalističkih skupina aktivnih u regiji, kao i jemenski sukob –
može se prsmatrati iz perspektive tradicionalnog sunitsko-šiitskog suparništva.
Formalno i najjednostavnije obrazloženje je
da sve te pojave imaju vjerske konotacije i ništa više. Usput, najaktivnije
sunitske zemlje u bliskoistočnoj areni, kao što su Saudijska Arabija i Katar,
događaje u Siriji i Jemenu od početka predstavljaju kao borbu sunita protiv
šiita koji su počeli preoblikovati regiju u skladu s njihovim željama i ciljevima.
Osim toga, događaji u Iraku, a zatim u
Siriji, zaista imaju obilježja vjerskog antagonizma između sunita i šiita, ali
za to što su sada na suprotnim stranama barikade, je u velikoj mjeri
pridonijela iznimno kratkovidna politika američke administracije i njenih
saveznika. Nove vlasti u Bagdadu, koje su uz pomoć Amerikanaca zamijenile režim
Sadama Husseina, na početku su tvrdile da žele objediniti zemlju i služiti
zajedničkim ciljevima. Međutim, krenulo se s uspostavom šiitskog monopola na
vlast, a s druge se strane sunite protjeralo iz svih sfera vlasti, pretvarajući
ih u marginalizirane i građane drugog reda.
Ovdje treba podsjetiti da je sektaška
podjela Iraka isključivo djelo američkih okupacijskih snaga, što je vidljivo iz
činjenice da su se tijekom iračko-iranskog rata irački šiiti ipak borili u
vojsci Sadama Husseina, iako su kao većinsko stanovništvo u početku podržali
Islamsku revoluciju i ajatolaha Homeinija u susjednom Iranu.
Poznato je da je nakon američke invazije na
Irak 2003., došlo do čistke kadrova stranke Ba'ath iz vlasti, vojske i
policije, što su irački suniti teško primili i pobunili se protiv središnjih
vlasti u Bagdadu. Znajući da će taj potez dovesti do dodatnih podjela između
iračkih sunita i šiita, američka administracija u Irak šalje veterane iz
vremena “prljavih ratova” u Latinskoj Americi, među kojima i
umirovljenog pukovnika specijalnih postrojbi Jamesa Steelea, koji sudjeluje u
stvaranju sektaških milicija, organiziranju centara u kojima su se mučili
zarobljeni sunitski pobunjenici i civili. Washington je time samo dolio ulje na
vatru sektaških podijela, a kasnije je sve rezultiralo jačanjem Al-Qaede i
pristupanjem jednog dijela Sadamovih vojnika i obavještajaca ovoj terorističkoj
skupini, koja je kasnije postala ISIL, a
potom, takozvana, “Islamska država”.
Dakle, reći da je sunitsko-šiitski sukob u
Iraku eksplodirao zbog vjerskih razmirica starih stoljećima je notorna glupost.
O pukovniku Jamesu Steeleu je 2013. godine
The Guardian snimio dokumentarni film koji nedvojbeno govori o želji
Washingtona da sunitsko-šiitski sukob u Iraku poprimi razmjere otvorenog rata.
Američka okupacija Iraka i rasplamsavanje
sunitsko-šiitskog sukoba
Naime, nakon što je Wikileaks objavio
povjerljive dokumente o brojnim slučajevima mučenja zarobljenika u Iraku, The
Guardian i BBC Arabic su proveli istragu koja je potvrdila da se nije radilo o
pojedinačnim ekscesima, nego o sustavnom i planiranom zločinu kojega je
osmislila i u djelo provela američka administracija.
The Guardian piše kako je za vrijeme
sunitske pobune protiv američke okupacije Iraka, vlada Sjedinjenih Država na
teren poslala veterana iz vremena “prljavih ratova” u Latinskoj
Americi, umirovljenog pukovnika specijalnih postrojbi Jamesa Steelea. Njegova
zadaća je bila da u Iraku organizira centre u kojima su se mučili zarobljeni
pobunjenici i civili. James Steele, koji
je poznat po kontroverznim operacijama koje je svojevremeno vodio u Salvadoru i
Nikaragvi, za svoje aktivnosti u Iraku direktno polagao račune tadašnjem
ministru odbrane Donaldu Rumsfeldu. Budući da se radilo o složenoj zadaći,
Pentagon je Steelu kao suradnika dodijelio još jednog pukovnika u mirovini,
Jamesa H. Coffmana. On je bio direktno podređen generalu Davidu Petraeusu,
kasnije čelniku američke Središnje obavještajne agencije (CIA), koji je, sa
zadaćom da osposobi iračke sigurnosne snage, u Irak došao 2004.
Istragom je nedvojbeno potvrđena
odgovornost američke administracije za torture koje su se od 2003. do 2005. nad
zarobljenicima vršile u centrima koje su službeno vodile jedinice iračke
specijalne policije. No, ovo je i prvi put da se general Petraeus, koji je
poslije imenovan za zapovjednika američkih snaga u Iraku, dovodi u vezu sa
skandalom oko mučenja.
Iskazi u dokumentarnom filmu graniče s
nemogućim. Mučenja najgore vrste i sadizam neviđenih razmjera, a sve pod budnom
paskom ljudi koje je odabrao Pentagon, Steele i Coffman, ali i Petraeusa.
Dvojica umirovljenih pukovnika su bili generalove “oči i uši na
terenu”, a njihove aktivnosti su dan za danom sve više rasplamsavale
sektaške sukobe u Iraku.
Iako The Guardian naglašava kako ne postoje
dokazi da su Steele i Coffman osobno sudjelovali u zločinima, zato je dokazano
da su bili stalni “gosti” iračkih snaga sigurnosti u objektima gdje
su se ispitivanja i mučenja događala, te su bili upoznati sa svime.
To potvrđuje i izjava iračkog generala
Muntadhera Al-Samaria, koji je za vrijeme obuke iračke policije sa Steeleom i
Coffmanom zajedno proveo godinu dana“Njih dvojica su uvijek radili
zajedno. Vidio sam ih barem 40 do 50 puta u centrima za ispitivanje
zarobljenika. Znali su sve što se tamo događa. Bili su upoznati i s najsitnijim
detaljima oko mučenja koja su se tamo događala”, izjavio je general
Al-Samari.
Samari potvrđuje kako je u centrima za
zarobljenike, kojima je upravljala specijalna iračka policija, tortura
praktično bila legalizirana, te kako su osim Steelea i Coffmana za sve znali i
najviši vojni dužnosnici američke vojske.
Pukovnik James Steel, kojega su 2013.
novinari The Guardiana uspjeli intervjuirati, negira optužbe za mučenja u
Iraku, ali i za sve što se događalo davno prije u Latinskoj Americi. Njegov
najbliži suradnik Coffman nije htio ništa komentirati.
Petraeusov glasnogovornik je izjavio
“kako je general tijekom svog boravka u Iraku imao saznanja o torturama
koje se u centrima pod nadzorom iračkih sigurnosnih snaga vrše nad
zarobljenicima, ali kako je svaki put kada bi saznao takvo što, informacije
odmah proslijedio svojim nadređenima, američkom veleposlanstvu u Bagdadu, te
iračkim vlastima”.
Kada je postao zapovjednik američke vojske
u Iraku, general Petraeus je sudjelovao u stvaranju paravojnih formacija,
sunitskih i šiitskih milicija koje su se pod američkim pokroviteljstvom trebale
boriti protiv Al-Qaede. Umjesto da su radile na ujedinjenju zemlje, američke
okupacijske snage su bile te koje su posijale sjeme razdora, a milicije koje je
stvarao general Petraeus i o kojima je opširno pisao portal Democracy Now, iste
su one koje su sada problem jedinstvu Iraka i sigurnosti cijele regije i šire.
Milicije generala Petraeusa i mržnja koju
su svojim postupcima dodatno rasplamsali pukovnici Steele i Coffman su doveli
do situacije apsolutnog nepovjerenja i razdora između sunitske i šiitske
zajednice u Iraku.
Steele i Coffman ne samo da su sadističkim
metodama “izvlačili informacije” od pobunjenika i civila, nego je
2005. iračka javnost bila i upoznata s metodama koje su upotrebljavali
pripadnici specijalne policije.
Kontroverzni televizijski program
“Terorizam u raljama pravde” je prikazivao zarobljenike dok su
priznavali svoje zločine. Javno prikazivanje je izazvalo buru polemika, a
iračka javnost je optužila autora da prikazivanjem očigledno iznuđenih priznanja,
potiče sektaške sukobe u zemlji. The Guardian navodi da je Petraeus od iračkih
vlasti tražio “da se na televiziji ne prikazuju zarobljenici, nakon što su
prethodno bili mučeni”.
Pukovnik James Steele i latinoamerička
prijateljstva Pukovnik James “Jim” Steele, čovjek koga je Pentagon u
Irak poslao da uguši sunitsku pobunu, ima kontroverznu povijest i kao
protagonist u operacijama gušenja pobuna u Središnjoj Americi. Između 1984. i
1986. je aktivno sudjelovao u krvavom građanskom ratu u Salvadoru. Rat u Salvadoru
je izbio 1979. godine, kada su SAD svrgnule predsjednika Romera i pod svaku
cijenu odlučile “napraviti još jednu Nikaragvu”. U Salvadoru je
pukovnik Steele bio zapovjednik skupine američkih vojnih savjetnika koji su se
zajedno s “eskadronima smrti” salvadorske vojske borili protiv
gerilaca iz Oslobodilačkog fronta Farabundo Martí (FMLN). Nakon epizode u
Salvadoru, našao se u središtu skandala oko prodaje oružja Iranu, kada se
otkrilo da su visoki dužnosnici iz američke administracije tijekom iransko-iračkog
rata tajno prodavali oružje Teheranu, a sve kako bi financirali
“Contrase”, paravojne desničarske snage koje su se borile protiv
ljevičarske vlade u Nikaragvi.
Osim toga, Steele je sudjelovao i u tajnoj
operaciji američke administracije kada je predsjednik Reagan 1988. odlučio
pomoći pukovnika Herreru u svrgavanju diktatora Manuela Noriege u Panami.
Dakle, pukovnik James “Jim” Steele je čovjek s kojim je američka
administracija odlučila izgraditi demokratske institucije i ojačati sigurnost Iraka.
Iz biografije pukovnika Jamesa Steelea se
vidi da ne postoji diktator i zločinac u Središnjoj Americi s kojim nije
surađivao, te se s pravom može pretpostavljati kako je Amerika iz mirovine u
aktivnu vojnu službu pozvala svoja “dva najbolja eksperta”, Steelea i
Coffmana, samo kako bi centri za zatvorenike funkcionirali upravo onako kako je
otkrio The Guardian i znalo se kakve će to posljedice imati po jedinstvo Iraka.
Sunitsko-šiitski sukob u toj zemlji se
mogao osjetiti do određene mjere, ali kaos i krvoproliće, koje se sada pravda
“vjekovnom netrpeljivošću” ova dva ogranka islama, imaju posve druge
korijene…
Kraj prvog dijela
(The Bosnia Times, N. Babić, Alter Mainstream Info)
