Samo na osnovu vrlo ljutitog sopćenja za javnost u kojem SDA spočitava kako „u jeku pandemije, kada su brojke u Kantonu Sarajevo vrlo zabrinjavajuće, predsjedavajući Skupštine KS Elvedin Okerić, ministar Enver Hadžiahmetović i šef Četvorke Elmedin Konaković već danima nisu u Kantonu Sarajevo“, saznajemo da spomenuti nisu u Bosni i Hercegovini. Ova žestina osude proizilazi iz toga što se Elmedin Konaković sa stranačkom delegecijom nalazi u Turskoj.
Najvjerovatnije da borave na poziv turskih parlamentaraca radi ceremonije koja je održana u Ankari povodom jubilarne 100. godišnjice usvajanja turske nacionalne himne “Marš o nezavisnosti“, kada je odata i posebna počast njenom autoru Mehmetu Akifu Ersoyu.
Skupu se naravno obratio i Recep Tayyip Erdogan. Nije poznato da u Anakari boravi stranačka delegacija SDA, što je sasvim za očekivati, ali to nije ni važno. Važno je, dakle, da u Ankari boravi deleagicija NiP-a.
Malo je vejrovatno da će se Konaković sastati sa Erdoganom, mada nije ni to isključeno u smislu mogućeg tajnog sastanka. Ovo bi mogli biti tek preliminarni stranački razgovori o stranačkoj saradnji sa Erdoganovom AKP. Za ovakve razgovore više bi mogao biti zainteresiran sam Erdogan nego Konaković. Prvo, nad Konakovićevim izlaskom iz SDA i formiranjem NiP-a postoji nekoliko upitnika na koje još nije dat odgovor – ko stoji iza njega?
Odmah u početku se špekuliralo da stoji grupa “malezijskih studenata” bliskih Ahmetu Davutogluu a koje u Sarajevu predvode Amer Bukvić, dirketor BBI Banke, i Amel Kovačević, koji je bio i NiP-ov ministar u prošlom sazivu vlade KS, te ekipa iz rukovodstva Al Jazeere Balkans. Kao što je poznato Davutoglu je osnovao svoju „Stranku za budućnost“.
O odnosima Bakira Izetbegovića i Recepa Tayyipa Erdogana, kao predsjednika dvije posestrimske stranke sve je poznato i sve je rečeno. Tako da njihovo partnerstvo nije upitno. Doduše, nijedan ni drugi nemaju baš puno razloga za zadovoljstvo jer im to partnerstvo nije donijelo željeni efekt ni na političkom, a još manje na ekonomskom planu. Bez obzira na to, Izetbegović je potreban Erdoganu više kao ideološki simbol sina, za Turke, legendarnog Alije Izetbegovića.
Samo zbog toga bi Erdogan pokušao pomiriti Izetbegovića i Konakovića, za što bi mu Izetbegović bio veoma zahvalan. Ako se uzme u obzir da je Konaković otputovao u Tursku odmah nakon sastanka sa reisu-l-ulemom Huseinom Kavazovićem, događaja kojeg su mediji ocijenili kao „spašavanje Izetbegovića“ kroz izmirenje sa liderima bošnjčakih stranaka, nije isključeno da je ovo Izetbegovićev drugi pokušaj da se izmiri sa Konakovićem.
No, pošto su se Turci, bar kad je Bosna u pitanju, pokazali veoma pragmatičnima gdje su u odnosima ipak gledali samo svoja posla, Erdogan ima debele razloge da pridobije Konakovića za sebe. Prije svega, on je svjestan da ni njemu i njegovoj stranci ne cvjetaju ruže i da je zbog toga odlučio ove godine mijenjati Tursku „iz temelja“, što bi rekao Konaković. To radi prije svega jer je došlo do promjene u Bijeloj kući i zbog toga što mu je Joe Biden tako nešto i preporučio, inače bi ga rado srušio.
Ankete pokazuju da bi Erdogana “jedan na jedan” pobijedio Ekrem Imamoglu, gradonačelnik Istanbula, ako bi se sad održali izbori. A Bošnjaci su veoma važan činilac u izbornom tijelu Turske i ako bi Konaković podržao opoziciju, Imamoglua ili Davutoglua, to bi sigurno naštetilo Erdoganu. Ovdje dolazimo do ključnog problema i pitanja kako se Konaković ponašao i koji su njegovi stavovi i pogledi. Jer od toga zavisi kakvu će izbornu strategiju i taktiku Četvorka, i ostatak opozicije, a najavljuje se da će zajednički nastupiti na narednim izborima, imati prema SDA. Ovo pitanje ne muči samo bosansku opoziciju, već i opoziciju u Srbiji. Tako se beogradski mediji pitaju „ima li turska opoziciona kampanja iz 2019. godine i dalje smisla u Srbiji?“.
Kada vladajuća partija i njeni simpatizeri ne čine ništa kako bi političko nadmetanje sa neistomišljenicima učinili iole pristojnim, već se godinama služe golom silom i fizičkim napadima na pripadnike opozicije, ali i sve glupljim „oružjima“ poput žive kokoške, postavlja se pitanje na koji način opozicija može „uzvratiti udarac“.
Je li i dalje primjer iz Turske 2019., odnosno kampanju „radikalne ljubavi“ moguće primijeniti ovdje, kako se tada sugeriralo, a ovdašnja opozicija bila spremna na to, ili je odavno vrag odnio šalu, pa sada, kako mnogi na opozicionoj političkoj sceni tvrde, lokalne kabadahije i mafiju mogu pobijediti samo isti ali jači igrači, pitanja su bez jasnog odgovora.
Podsjetimo, Ekrem Imamoglu, iz Republikanske narodne stranke, je na izborima 2019. pobijedio Binali Jildirima iz vladajuće Stranke prava i razvoja (AKP) u utrci za gradonačelnika Istanbula. Imagoglu je riješio da ne bude sukoba unutar Turske već da opozicija i pozicija prihvate jedni druge. Dakle, kampanja radikalne ljubavi, bez sukoba, u kojoj se prihvataju pristalice turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana koje podržavaju njegove nepravedne odluke.
Erodagan, Vučić i Izetbegović su autokrate i biti opozicija njihovim režimima je veoma teško. Oni izvrsno sarađuju, pa bi logično bilo da opozicija čini isto. Zato će Konakoviću biti dramatično teško donijeti olduke; kako sarađivati sa Erdoganom, a oponirati Izetbegoviću?! Ostala pitanja nema smisla postavljati prije nego se Konaković sam oglasi u vezi svog putovanja u Tursku. To će svakako zanimati druge lidere Četvorke, posebno Nermina Nikšića i Predraga Kojovića.
(TBT, Tim za analitiku)