Na području strateški važnog grada Ain Issa, smještenog na sjeveroistoku Sirije, u regiji Raqqa, ujutro 2. marta, izbili su snažni oružani sukobi između sirijskih vladinih snaga i proturskih skupina. Izvor iz sfere sigurnosti je za agenciju Shafaq izjavio kako je “sirijska vojska pucala na ciljeve militanata podržanih od Turske u blizini sela Sharmarak istočno od Ain Isse”.
U više smo navrata u zadnje vrijeme upozoravali kako je najteže sigurnosno stanje na sjeveru Sirije posljednjih sedmica upravo je ono na području grada Ain Issa za kojeg se bore kurdske i snage proturskih oružanih organizacija. Sjedište grada pod nadzorom je kurdskih snaga SDF („Sirijske demokratske snage“ sastavljene najvećim dijelom od kurdskih boraca i manjim dijelom od boraca lokalnog arapskog stanovništva) koje podupiru Sjedinjene Države, čiju okosnicu, međutim, čine postrojbe kurdske narodne samoobrane – YPG, koje pak Turska smatra terorističkom organizacijom pod nadzorom zabranjene Radničke stranke Kurdistana. U tom gradu svoju bazu ima i ruska vojska.
Već smo ranije prenosili izjave pojedinih predstavnika SDF-a i sirijskih Kurda kako bi uskoro trebala početi nova „invazija“ turske vojske na sjeveru Sirije koja će „uzdrmati čitavu regiju“ (vidi poveznicu ispod teksta), a najeksplozivnije je stanje upravo oko spomenutog grada kojeg od kurdskih snaga sada žele preuzeti proturske oružane postrojbe.
Rusija Kurdima predlaže savezništvo s Assadovom vojskom
Rusija je već ranije kurdskim snagama SDF uputila zahtjev da se povežu sa sirijskom vojskom i da zajednički s njom djeluju protiv napada proturskih snaga. U međuvremenu pridošla sirijska vojska i od ranije nazočne ruske postrojbe vojne policije počele su s raspoređivanjem nadzornih tačaka na obodu tog grada.
Međutim po SDF je stanje vrlo složeno. S jedne strane vojno i politički ih podupire Washington što sprječava njihovo značajnije povezivanje s Assadovim snagama iza koji otvoreno stoji Moskva. Međutim s druge pak strane kurdske postrojbe očito nemaju dovoljno snage za samostalno sprječavanje združenih akcija turskih i proturskih snaga većeg intenziteta. Oslanjati se na eventualna diplomatska rješenja po Kurde, povijesno gledano, nikada nije završavalo dobro, pa nema pretjeranog razloga vjerovati da će i sada biti drugačije neovisno o tome što su upravo kurdski predstavnici prije cca mjesec dana pozivali ukupnu međunarodnu zajednicu da se aktivno uključi u sprječavanje nove „turske agresije“ koja se upravo sprema – između ostalih i Rusiju.
Međutim, Moskva, očito, ne želi neposredno stati u kurdsku zaštitu s obzirom kako su se oni i politički i vojno već ranije odlučili na čvrstu suradnju sa SAD-om po sirijskoj problematici. Moskva bi time, posve sigurno, dodatno narušila ionako krhku rusko-tursku suradnju na sirijskoj „šahovskoj ploči“. Rusija, stoga, lukavo poziva Kurde da se okrenu suradnji sa sirijskom vojskom koja se već više puta dokazala dovoljno sposobnom nositi se ne samo s proturskim organizacijama, već i samim turskim postrojbama na području regije Idlib, o čemu je svjedočila i tzv. Božićna ofanziva sirijske vojske na tu regiju s kraja 2019. sve do početka februara 2020. g. U njoj se, u jednom trenutku, radilo o pravom pravcatom, istina kratkotrajnom sirijsko-turskom ratu s puno žrtava s obje strane, koji je okončan tek nakon novog rusko-turskog sporazuma u Moskvi. Taj je sporazum, podsjetimo, de facto„zaledio“ stanje na terenu i potvrdio činjenicu da su sirijske snage pod svoj nadzor nakon ofanzive stavile gotovo polovicu regije Idlib, kao posljednje tzv. zone deeskalacije koja još nije pod nadzorom Damaska zapadno od rijeke Eufrat, ali i očistile velike prostore zapadno od drugog po važnosti i veličini sirijskog grada Aleppa koji su bili pod nadzorom proturskih snaga i odakle su se često vršili topnički napadi na sam grad.
Zbog turske vojne operacije ruska i sirijska vojska prešle su Eufrat
Ovdje treba naglasiti još nešto bitno: nakon turske vojne operacije na sjeveroistoku Sirije iz oktobra 2019. g. i uspostave tzv. sigurnosne zone duge nešto više od 100 i široke 30-ak kilometara od sirijsko-turske granice u dubinu sirijskog teritorija, pretežito naseljenog kurdskim stanovništvom – za koju je Ankara dobila potporu Moskve, došlo je do bitnog strateškog pomaka. Naime, ruska je vojska, zajedno sa sirijskom, od prošle godine upravo zahvaljujući toj turskoj operaciji po prvi put prešla imaginarnu granicu unutarnje podjele Sirije na istočni i zapadni dio duž korita rijeke Eufrat, kao prirodne granice. Do tada je, prema nekom nepisanom pravilu, zapadni dio zemlje bio pod nadzorom vlade u Damasku, osim Idliba), dok je istočni dio bio pod nadzorom američkih snaga i njima odanih postrojbi sirijskih Kurda iz spomenute organizacije SDF. Tadašnji predsjednik SAD-a Donald Trump zbog spomenute turske vojne operacije (koju nije odobravao ali ju nije niti sprječavao) odlučio je povući američke vojnike sa sjeveroistoka Sirije u Irak. Međutim naknadno ih je, nakon velikih kritika kako Kurda koji su Amerikance zbog toga nazvali izdajnicima kurdskih interesa, tako i samih američkih političkih i vojnih krugova, u nekoliko intervala vraćao u Siriju. Međutim, u međuvremenu su izgubili većinu svojih napuštenih baza, koje su zauzele ili ruske ili sirijske snage. Američki vojnici sada su svojom glavninom razmješteni u središnjoj regiji Deir ez-Zor istočno od Eufrata, bogatoj naftom koju sada eksploatiraju Kurdi i što izaziva bijes Damaska koji je zbog toga primoran uvoziti naftu s obzirom da je Kurdi pod zaštitom američkih snaga izvoze prema Iraku.
Ali vratimo se današnjoj vijesti. Spomenuti strateški bitan grad Ain Issa za sirijske Kurde je vrlo važan od kada su se njihove postrojbe morale povući iz spomenute turske sigurnosne zone u dubinu sirijskog teritorija. Vojni gubitak i grada Ain Isse značio bi i kraj snova o uspostavi bilo kakve održive autonomne kurdske teritorijalne jedinice na prostoru Sirije.
Kako to najčešće i biva, presudnu riječ i o ovom pitanju imat će ključne geopolitičke silnice. Kurdskim oružanim postrojbama, međutim, do tada treba izdržati na bojnom polju, inače se i neće imati o čemu previše pregovarati kada bude riječi o kurdskom pitanju unutar razgovara o budućem državnom i političkom ustroju Sirije koji će prije ili kasnije uslijediti. Što će Kurdi u tom smislu poduzeti ostaje tek za vidjeti. Ulozi su im u svakom slučaju golemi, barem onoliko koliki su i rizici. Sjediti na „dvije stolice“ uvijek je opasno ako se obje izmaknu, ali i oslanjanje samo na jednu, u ovako složenim geopolitičkim odnosima kakvi su danas u bliskoistočnoj regiji i svijetu općenito, ništa manje nije udobno – što najbolje pokazuje i opisani primjer u kojem su se našle snage SDF-a.
(TBT, GEOPOLITIKA NEWS)