LUSTRACIJA
Vrhovni sud Rumunije potvrdio je presudu na 20 godina zatvora nekadašnjem šefu komunističkog logora, poslije prvog suđenja te vrste u zemlji, 26 godina nakon pada totalitarnog režima
FOTO: (Profimedia)
Optužen za zločin protiv čovječnosti, Aleksandru Višinesku (90) osuđen je na prvostepenom sudu u julu, ali je podnio žalbu. Presuda je sada konačna.
Optužen je da je političke zatvorenike podvrgao “režimu istrebljenja” u zatvoru Ramniku Sarat, jednom od najstrašnijih komunističkih zatvora u Rumuniji. Njegova advokatica tvrdila je da nema “nikakvih dokaza o namjeri optuženika da nanosi dodatne patnje u odnosu na ono što je bilo predviđeno ondašnjim zakonom”.
FOTO: Višinesku (Profimedia)
Višinesku nikada nije izrazio žaljenje ili zatražio oproštaj od žrtava, tvrdeći da je samo “slušao naredbe” nadređenih i poštovao važeće zakone.
Najmanje 14 političkih zatvorenika umrlo je tokom njegove službe, između 1956. i 1963., u “paklu tišine” Ramniku Sarat, gdje je svaki zatvorenik bio sam u ćeliji i nije smio ni sa kim razgovarati, a dok je vodio zatvor kroz njega je prošlo 138 zatvorenika. U zatvoru Ramniku Sarat politički zatvorenici i intelektualci su od 1956. do 1963. bili brutalno mučeni i nerijetko ubijani.
Zatvorenike su držali u hladnim ćelijama i u samicama u kojima su bili izgladnjivani, nije im se davala medicinska pomoć i svakodnevno su ih tukli.
Ramniku Sarat bio je najbrutalniji komunistički zatvor u Rumuniji u kome su bili zatvarani svi protivnici režima, a tamo ih je čekala okrutna svakodnevica – mučenja, tuče, pa čak i pokušaji prevaspitavanja kada su htjeli da im “iz glave izbiju liberalne ideje”.
Čuvari su birani iz redova komunističke partije, svi su imali isti zadatak, koji su napismeno dobili od direktora zatvora: sve izdajnike, konspiratore, sabotere, neprijatelje proleterijata treba natjerati da ‘pišaju krv’.
Nisu smjeli izlaziti iz ćelija, osim kada bi im bilo naređeno, a ljekarsku pomoć bi dobili tek u rijetkim slučajevima, kada bi išli na saslušanje na sud. Čuvari su imali naredbu da ne pokazuju nikakve znakove humanosti, da slučajno ne bi poklekli i na bilo koji način zatvorenicima olakšali boravak u zatvoru.
Dan im je počinjao u pet sati ujutro i završavao u 22 sata. U tom periodu zatvorenici nisu smjeli ležati u krevetu, već su smjeli samo stajati ili uspravno sjediti na stolici u ćeliji i to licem okrenuti prema vratima kako bi čuvari mogli da ih kontroliraju.
FOTO: (Youtube/Printscreen)
Isto tako nisu smjeli prilaziti prozorima, a osim što nisu smjeli razgovarati međusobno, nisu smjeli proizvoditi nikakve zvukove koji bi se čuli izvan zidina. Kada bi ih posjetio čuvar ili ljekar, zatvorenici bi se morali okrenuti prema zidu, a samo kada bi im se oni obratili mogli su se okrenuti i odgovoriti na pitanje. Nikad niko od čuvara ili ljekara nije ulazio sam u ćelije, već su uvijek bili u pratnji još jedne osobe. Za bilo kakvo kršenje discipline kazna je bila samica.
Na krevetu u samici nije bilo dušeka, pa su zatvorenici spavali samo na okviru kreveta, a bile su im prepolovljene dnevne porcije hrane.
One koji su ozbiljno kršili pravila ponašanja lično je tukao Višinesku. Prema navodima zatvorenika, jednom je pretukao nepokretnog zatvorenika i polivao ga hladnom vodom. Jednom ili dvaput nedjeljno zatvorenik je imao pravo na šetnju od dvadesetak minuta. Tada bi morao hodati pognute glave i sa rukama zavezanih iza leđa i to što dalje od zatvorskih prozora kako ga drugi zatvorenici ne bi vidjeli i kako ne bi mogao s njima komunicirati.
Za hranu su zatvorenici dobijali uglavnom bistru supu, kupus, krompire i ponekad pasulj. Obroci nisu imali više od 600 kalorija dnevno, čime se zapravo išlo na istrebljenje glađu.
Neizdrživa hladnoća u ćelijama bila je jedna od najgorih stvari za zatvorenike. Prema svjedočenju jednog preživjelog, kreveti su bili smješteni blizu prozora kroz koje je snijeg ulazio u sobu, pa su se ujutro budili prekriveni snijegom.
(The Bosnia Times, Express.hr)
