RELIGIJA
Kad je britanska tinejdžerica Diane Perry
otputovala u Indiju u namjeri da ojača svoju budističku vjeru, nije ni slutila
da će 12 godina provesti u špilji na Himalaji i postati druga zapadnjakinja
zaređena za tibetsku redovnicu. Ime joj je sada Tenzin Palmo, a Nacional je
objavio odlomak iz njezine biografije ‘Špilja u snijegu’, autorice Vicki
Mackenzie
FOTO: Palmo(Facebook)
Kad je donijela odluku i razriješila svoju
unutarnju dilemu, Tenzin Palmo se vratila u Dalhousie, spremna predati se svim
srcem pozivu redovnice i slijediti put prema savršenstvu. To je bilo jedino što
je cijeli svoj život doista željela: predana, izvanredno usredotočena i
potaknuta najvišim idealima. Naizgled, trebao je to biti početak jednoga
veličanstvenog životnog poziva, no ispostavilo se da je upravo ušla u najjadnije
razdoblje svog života, koje je trajalo šest godina.
Zahvaljujući hiru sudbine (ili djelovanju
karme) Tenzin Palmo postala je “jedina redovnica” Khamtrul Rinpochea. Posve
slučajno ušla je kroz veličanstvene dveri tibetskog redovništva koje su
stoljećima bile zatvorene suprotnom spolu i našla se u bizarnoj situaciji kao
jedina žena među stotinu redovnika.
Ono što su piramide bile za Egipat to su
samostani za Tibet. Na svom vrhuncu bili su ogromne institucije, prostirući se
poput gradova po planinskim obroncima, brujeći nagomilanom vitalnošću hiljada
redovnika zaokupljenih potragom za duhovnom izvrsnošću. Ustobočeni na istome
mjestu od početka prvoga tisućljeća, postepeno su sticali ugled podižući neke
od najboljih mistika i učenjakasvetaca koje je svijet ikad vidio. Te akademije
prosvjetljenja pročule su se po strogoj disciplini i zavidnom nastavnom
programu. Tokom dvadeset i pet godina (vrijeme potrebno za sticanje stepena
geshea, profesora filozofije), počevši od dječačke dobi, redovnici temeljito
proučavaju dubokoumne teme poput logike i rasuđivanja, prepoznavanja različitih
vrsta svijesti, metoda za postizanje usmjerene koncentracije i “udubljenosti
bez oblika”. Razmatraju različite poglede na prazninu, vječnu filozofiju da je
sve u svijetu bez vlastita bitka i stoga prazno. Kad se dovoljno razviju,
inicira ih se u ezoterični svijet tantre, tajne staze koja se smatra najbržim i
stoga najopasnijim putem od svih. A kroz sve to uče o bodhicitti, nesebičnom
srcu bez kojega sve ostalo nije istinski izvedivo. Ukratko, tibetski samostani
bili su veličanstveni – ponos jedne nacije i isključivo muška domena.
U taj posvemašnji patrijarhat stupila je
Tenzin Palmo. Da nije bila zapadnjakinja, da nije bila priznata kao dio pratnje
Khamtrul Rinpochea i da Tibetanci nisu bili u rasulu, to se nikada ne bi
dogodilo. Ipak, položaj u kojem se zatekla nije bio nimalo ugodan. Bilo zbog
toga što nisu znali što da rade s njom, ili zato što su od djetinjstva bili
podučavani da na žene gledaju s oprezom (pogotovo na mlade i privlačne žene),
inače prijazni i nježni redovnici držali su Tenzin Palmo na odstojanju. To je
djelovalo poražavajuće na mladu ženu koja se upravo odrekla svoga momka i koja
je žudjela za fizičkom prisnošću.
“ Bilo je užasno Voljela sam ljude, ali nisam
im se mogla približiti i dotaknuti ih. Zbog toga sam osjećala duboku bol,”
objasnila je. Kao da nas dijeli staklena pregrada – mogu vidjeti kroz nju, ali
se ne mogu približiti. Ta otuđenost bila je jako bolna, pogotovo u tim
godinama. A to je trajalo dugo, predugo. Jedina osoba koja bi mi se približila
bio je Khamtrul Rinpoche, koji bi me povremeno zagrlio svojim velikim medvjeđim
zagrljajem. Plakala sam svake noći, bila sam tako nesretna,” prisjeća se…
(The Bosnia Times, Nacional)