Senad Avdić je objavio feljton (KAKO JE SFR JUGOSLAVIJA (S)RUŠENA IZ ZATVORA (I): Od bivših komunističkih “žrtava” i zatvorenika, politički su aktivni još samo JANEZ JANŠA, FIKRET ABDIĆ, VOJISLAV ŠEŠELJ i poneki “mladomusliman”) u kojem rehabilitira zločine Udbe i progone intelektualaca. To objavljuje u „Slobodnoj Bosni“ koja danas djeluje pod okriljem Stranke demokratske akcije (SDA), odnosno pod direktnim patronatom Bakira Izetbegovića što je, naravno, politički nonsense “par excellence”. Osim što manipulira tezom Avdić se služi notornim lažima.
„Stranku demokratske akcije osnovali su i do pobjede na izborima doveli ljudi koji su 1983. godine, a neki i mnogo ranije, osuđivani zbog “neprijateljskog djelovanja”, muslimanskog nacionalizma i panislamizma. Predsjednik SDA Alija Izetbegović osuđen je prvi put odmah nakon Drugog svjetskog rata, kada je proveo tri godine u zatvoru kao pripadnik pokreta “Mladi muslimani”. Zatvorsko iskustvo iz istih razloga prošao je i potpredsjednik SDA Omer Behmen. Općenito, jezgro SDA činili su osuđenici iz tzv. Sarajevskog procesa 1983. godine: pored Izetbegovića i Behmena, utemeljitelji SDA bili su i Ismet Kasumagić, Hasan Čengić, Husein Živalj, Džemaludin Latić, Edhem Bičakčić, Mustafa Spahić, Derviš Đurđević. Svi su oni nakon pobjede nacionalnih stranaka na izborima preuzeli ključne ili važne funkcije u novoj vlasti, privredi, diplomaciji, vojsci…“, piše Avdić i , naravno laže. Latić nije nikad nije imao nikakvu političku funkciju niti obavljao bilo kakvu javnu funkciju na osnovu stranačke pripadnosti.
To je oduvijek bilo u njegovo maniru da laže Latića. Još dok je bio „mladunče Titove zvjeri“ pisao je gnusne laže na Latića koji je bio u zatvoru. Sva ta Avdićeva nedjela koja je počinio prema muslimanskim intelektualcima, pa tako i prema Aliji Izetbegoviću, Bakir Izetbegović je „halalio“ vjerovatno stoga jer je i sam bi saradnik UDBA-e.
Sve ovo može biti benigno, kao što tako i izgleda u ovom bezdanu problema, da nije pitanja da li je takva bošnjačka politička ideologija uopće kompatibilna sa vrijednostima evropskih liberalnih demokratija. Stoga bi Bošnjake valjalo podsjetiti na set vrlo ozbiljnih činjenica kad je u pitanju osuda fašističkih i totalitarističkih, u ovom slučaju komunističkih ideologija.
U periodu između 1996. i 2006.g. Vijeće Evrope je donijelo dvije rezolucije o osudi totalitarnih sistema: Rezoluciju Parlamentarne skupštine ovog tijela broj 1096 o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih režima iz 1996. i Rezoluciju Parlamentarne skupštine istog tijela broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006., i to na nivou Evropske unije. Za sva ova tijela EU, fašizam / nacizam i komunizam su dva ista zla, čitaj: dva totalitarna sistema, ponikla na tlu Evrope u XX.st. Oni su zločinački u svojoj biti, po svojoj genezi i ciljevima i, na koncu, po posljedicama koje su ostavili na maltene cjelokupnoj ljudskoj vrsti u gotovo istom periodu XX.st. Zašto se u spomenutim rezolucijama ne navodi i nacizam? Zato što je ovaj totalitarizam doživio svoju osudu, ponajprije tzv. Nirnberškim procesima, dok komunistički režimi i zločinci nisu izvedeni ni na jedan međunarodni ili domaći sud. Hoće se reći: kad je riječ o fašizmu /nacizmu/ izv. njemačkom nacionalsocijalizmu, u pogledu njega traje hipermnezija, dok u pogledu komunizma traje amnezija – pogotovo u Bosni i Hercegovini, i nigdje kao u ovoj zemlji.
Pa ipak, između nacionalsocijalizma (jugoslavenska komunistička propaganda namjerno je izbjegavala ovaj izvorni naziv Hitlerove partije koja je uspostavila nacionalsocijalistički /nacistički sistem kako bi ga udaljila od jugoslavenskog socijalizma!) i komunizma postoje i sličnosti i razlike koje su toliko zamršene da ih ni najupućeniji historičari i drugi istraživači najčešće ne vide.
Sličnosti: i nacisti i komunisti su imali sloj „krivih ljudi“ koje su ubijali i progonili: kod nacista – to su Jevreji i drugi „nečisti“ narodi, kod komunista – to su buržuji i vjernici, svi koji su odbijali vjerovanje u dijalektički materijalizam i „naučni socijalizam“ te svi koji su odbacivali vjerovanje u mesijansku misiju proleterijata i Komunističke internacionale; iste metode „iskorjenjivanja“ „krivih ljudi“: u koncentracionim logorima, deportacijama, izgladnjivanjem, izmišljanjem kolektivnih krivica, montiranim procesima i okrutnim presudama za riječ i misao koje nisu bile u skladu sa njihovim ideološko-političkim monolitom…
Razlike: nacisti su ubijali nedužne ljude motivisani svojom mizantropijom (mržnjom prema ljudskom rodu, tj. onom dijelu ljudskog roda koji je okrivljen po svome ne-arijevskom porijeklu), a komunisti su ubijali u ime univerzalnog humanizma ili čovjekoljublja; nacisti su imali kraći rok u svojoj „pedagogiji ubijanja“ (od 1939. do 1945.), dok su komunisti ubijali od 1917. (čim su na teroristički način zauzeli Zemski dvorac, poubijali su 18.000 ruskih građana!) do 1989., i za to vrijeme su napravili drastičnu razliku u odnosu na naciste: ubili su između 96 i 100 miliona nedužnih ljudskih bića, dok njemački nacisti stigli da poubijaju četiri puta manje tih istih bića.
Osuda komunističkih zločina i zločinaca izostala je i zbog jednog kardinalnog previda, a taj je: da su nacionalsocijalisti i komunisti zajednički i u isto vrijeme započeli Drugi svjetski rat, i to 1939.g. kada su Hitler i Staljin, na temelju Molotov- Ribbentropovog pakta potpisanog u Moskvi 23.kolovoza 1939., napali Poljsku sa zapada i istoka osiguravajući interesne zone u Evropi za jednu i drugu imperiju zla. Sljedeći previd historizirane povijesti: nacisti su „pedagogiju ubijanja“ učili od komunista, koji su, kako rekosmo, na vlast došli 1917. (Hitler 1931.). Komunisti su prvi osmislili koncentracione logore za masovnu destrukciju ljudskog roda, zatim deportacije i prisilno izmještanje stanovništva (posebno muslimanskih, zakavkaskih naroda: Tatara, Čečena, Ingušeta, Turkmena…, kao što su to titoisti činili na Balkanu s Bošnjacima, Albancima, Turcima, Torbešima, Pomacima… odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata), a izgladnjivanjem su ubili oko 6 miliona Ukrajinaca (zločin koga Ukrajinci ni do danas nisu zaboravili).
Za razliku od naroda zapadne Evrope, koji su iskusili zlo samo nacizma, narodi srednje i istočne Evrope iskusili su oba zla, i nacizam i komunizam. Većina tih naroda i njihovih država ušla je u sastav Evropske unije, i upravo su parlamentarci iz tih zemalja zatražili implementiranje spomenutih rezolucija – kako bi se u njihovim narodima i državama uklonili tragovi ne samo nacizma, nego i komunizma – u svim njegovim verzijama, od kojih su sve do jedne zločinačke, totalitarne. Zbog toga je Evropski parlament donio dvije rezolucije: o savjesti i totalitarizmu (2009.) i o važnosti evropskog sjećanja na budućnost Evrope (2019.) sa ciljem da se preispitaju zločini oba totalitarna režima i kako bi Evropa na temelju te svijesti o nacističkim i komunističkim zločinima „okupila sve narode Evrope“ u njihovom hodu ka mirnoj budućnosti na ovom kontinentu. Na temelju tih rezolucija su neke evropske zemlje već donijele zakon o zabrani upotrebe i nacističkih i komunističkih simbola kao i zakon o lustraciji. U Češkoj, Estoniji, Mađarskoj, Latviji, Litvi i Rumuniji već postoje muzeji ne samo o nacističkim, nego i o komunističkim zločinima, zločincima i njihovim žrtvama.
No sve ove rezolucije nalažu da svaka zemlja izradi zakonska ograničenja kojima bi se spriječilo eventualno nasilje nad onim pripadnicima jednog ili drugog režima koji nisu učestvovali u zločinima i teroru nad ljudima. Pogotovo u delikatnom pitanjima lustracije.
Tako se i moglo desiti da Martin Hajdeger, koga je mjesto Univerziteta postavila Nacionalsocijalistička partija Njemačke, Anne-Maria Schimmel, fizičari koje su Amerikanci prebacili u SAD i koji su projektirali Apollo 69 kojim je izveden prvi let na Mjesec, kao i brojni drugi pisci, umjetnici, teolozi, naučnici, mislioci, dirigenti, režiseri (u Hrvatskoj Branko Gavella, u Sarajevu Mladen Pozajić, u Beogradu gotovo svih članovi SANU-a itd.) ne budu podvrgnuti nikakvim sankcijama od strane novih, demokratskih režima. A kakvo je stanje sa bošnjačkim intelektualcima i umjetnicima koji su djelovali u ovom ili onom totalitarnom i suštinski zločinačkom režimu? Oni su „krivi“ samo zato što su bili muslimani i što su živjeli u vrijeme državnih tvorevina koje su stvarali evropski kršćanski, a ne muslimanski narodi, mislimo na Treći rajh i Endehaziju? O komunističkim zločinima nad njima i nad svim jugoslavenskim narodima – dosad u bh. historijskoj nauci, a pogotovo u vajnom Državnom parlamentu BiH nema ni riječi. Za njih je komunizam i danas – vrijednost, i to najvišega reda! Pitanje je: šta oni znaju o Evropskoj uniji i njezinim rezolucijama i kako to ni misle ovu nesretnu zemlju uvesti u taj savremeni međunarodni savez?
(TBT, Tim za analitiku)
