Piše: Judith Butler, thebosniatimes.ba
Oduvijek je jasno da Donald Trump neće otići lahko i dostojanstveno. Pitanje je samo koliko će biti destruktivan u svom padu. Znam da je „pad sa vlasti“ izraz obično rezerviran za kraljeve i tirane, ali to je okvir u kom se krećemo. Jedino što je u našem slučaju kralj istovremeno i dvorska luda: čovjek koji ima ogromnu moć također je i derle koje histeriše bez odraslih u blizini.
Znamo da će Trump pokušati da učini sve da bi ostao na vlasti, da izbjegne tu za njega ultimativnu životnu katastrofu – da postane „luzer“. Pokazao je da je spreman da manipulira i uništi izborni sistem ako zatreba. Nije još jasno da li može da uradi ono što prijeti da će uraditi, ili će „prijetnja“ ostati da visi u zraku kao impotentna komanda. Prijetnja da će zaustaviti ili poništiti glasanje može biti spektakl priređen za njegovu glasačku bazu. Ali ako se razmotri kao pravna strategija advokatskog tima ili čak advokata koji rade za vladu, to postaje ozbiljna opasnost za demokratiju. Kao toliko puta do sada za vrijeme Trumpovog mandata pitamo se da li blefira, mulja, glumata ili stvarno postupa. Jedno je zauzimati pozu tipova koji su spremni nanijeti neopisivu štetu demokratiji da bi ostali na vlasti, a sasvim je druga stvar prenijeti taj šou u realnost, pokretanjem tužbi koje bi razgradile izborne norme i zakone koji garantiraju glasačko pravo, podrivajući time same temelje američke demokratije.
Kada smo izašli na birališta nismo samo glasali za Joa Bidena /Kamalu Harrisa (centriste koji su se odrekli progresivnih zdravstvenih i ekonomskih programa Bernia Sandersa i Elizabeth Voren) koliko smo glasali za mogućnost glasanja, za današnju i buduću instituciju izborne demokratije. Svi mi koji nismo bili u zatvorima, živimo sa sviješću o izdržljivim izbornim zakonima ugrađenim u ustavni okvir koji usmjerava našu svijest o politici. Svi mi koji nismo bili lišeni prava glasa, nismo bili svjesni koliko nam život zavisi od elementarnog povjerenja u pravni poredak. Ali ideja da zakoni osiguraju naša prava i rukovode našim postupcima pretvorila se u bojno polje sudskih parnica. Ne postoji pravna norma koja pod Trumpom ne može biti osporena. Zakon nije tu da se poštuje ili slijedi, već postaje potencijalno mjesto parnice. Parnica je ultimativno polje moći zakona, a sve ostale vrste zakona, čak i ustavna prava, svedene su sada na tačke o kojima se unutar tog polja može pregovarati.
Mada neki kritiziraju Trumpa zbog uvođenja biznis modela u upravljanje državom, bez ikakvih ograničenja u tome o čemu se može pregovarati za lični profit, važno je uočiti da mnogi od njegovih poslovnih dogovora kulminiraju u pravnim procesima (od 2016. učestvovao je u više od 3.500 sporova). On ide na sud da iznudi ishod kakav želi. Kada se ulazi u parnice oko osnovnih zakona izborne politike, ako se svaka pravna zaštita proglasi nepoštenom, instrumentom na kome profitiraju svi koji mu se protive, onda nijedan zakon ne može spriječiti parničenje da uništi demokratske norme. Kada traži da se prekine prebrojavanje glasova (kao što je tražio prekid testiranja na Covid), on hoće spriječiti realnost da se materijalizira kako bi očuvao kontrolu nad onim što se opaža kao istinito ili lažno. Jedini razlog zbog kog se pandemija loše razvija u SAD, tvrdi on, jeste taj što postoji testiranje kao izvor numeričkih rezultata. Da nema načina da se utvrdi koliko je loše, onda ne bi bilo loše.
U prvim satima 4. novembra, Trump je zatražio prekid brojanja glasova u ključnim državama u kojima mu prijeti poraz. Ako se brojanje nastavi, Biden bi mogao pobijediti. Da bi izbjegao takav ishod, on želi zaustaviti brojanje, čak i ako time liši građane prava da se njihov glas uvaži. U SAD je brojanje uvijek znalo potrajati: to je prihvaćena norma. Dakle, čemu žurba? Ako bi Trump sigurno pobijedio u slučaju da se sada prekine prebrojavanje glasova, razumljivo je zašto želi da ga prekine. Ali budući da to nije slučaj, zašto bi ga zaustavljao? Ako parnicu koja prekida brojanje prati parnica koja tvrdi da postoji prevara (bez poznate osnove za tako nešto), time može izazvati nepovjerenje u sistem koje će, ako je dovoljno duboko, na kraju prebaciti odlučivanje na sudove koje je on popunio lojalnim ljudima koji će mu, kako on to zamišlja, očuvati vlast. Sudovi bi zajedno sa njegovim potpredsjednikom onda formirali plutokratsku vlast koja bi suspendirala naše izborne politike. Problem je, međutim, u tome što te instance vlasti, čak i ako ga u načelu podržavaju, neće nužno pogaziti ustav iz osjećaja lojalnosti prema njemu.
Neki od nas su šokirani njegovom spremnošću da ide tako daleko, mada on tako postupa od početka svoje političke karijere. Prestravljeni smo uvidom u fragilnost zakona koji nas utemeljuju i orijentiraju kao demokratiju. Ali Trumpov režim je oduvijek karakteriziralo to da izvršna vlast uporno napada zakone ove zemlje, dok on istovremeno tvrdi da predstavlja red i zakon. Ova protivrječnost ima smisla samo ako Trump ekskluzivno otjelovljuje red i zakon. Tako se ovaj neobično savremen oblik narcizma koji podstiču mediji pretvorio u smrtonosni oblik tiranije. Onaj ko predstavlja pravni poredak pretpostavlja da je on zakon, onaj ko piše i krši zakone po svojoj volji postaje moćan kriminalac u ime zakona.
Fašizam i tiranija se javljaju u raznim oblicima, kao što su to poznavaoci razjasnili, i ja se ne slažem s onima koji tvrde da je nacional-socijalizam jedini model prema kom treba identificirati sve druge oblike fašizma. Mada Trump nije Hitler, a izborna politika nije baš rat (ne još građanski rat, u svakom slučaju), opća logika razaranja nastupa kada tiraninov pad postane gotovo izvjestan. U martu 1945, kada su saveznici i Crvena armija slomili svako odbrambeno uporište nacista, Hitler je odlučio uništiti samu naciju: izdao je naređenje da se unište transportni i komunikacioni sistemi, industrijska postrojenja i javno snabdijevanje. Ako on propada, propast će i nacija. Hitlerov ukaz se zvao „Razorne mjere na teritoriji Rajha“, ali je ostao poznat pod nazivom „Neronov dekret“, asocirajući na rimskog imperatora koji je pobio porodicu i prijatelje, u nemilosrdnoj želji da sačuva vlast i kazni one koje je smatrao nelojalnim. Pristalice su se razbježale, a Neron je sebi oduzeo život. Navodno su mu posljednje riječi bile: „Kakav umjetnik umire sa mnom!“
Trump nije ni Hitler ni Neron, ali jeste prilično loš umjetnik čije su jadne nastupe pristalice nagrađivale. Privukao je gotovo polovinu američkih građana kultiviranjem prakse koja dopušta razdragan oblik sadizma, oslobođenog svake stege moralnog stida ili etičke obaveze. Ova praksa nije do kraja ostvarila svoje perverzno oslobođenje. Ne samo da je više od polovine stanovništva na to odgovorilo gađenjem ili odbijanjem, već je besramni spektakl sve vrijeme zavisio od mračne slike o ljevici: moralizatorske, kaznene i osuđujuće, represivne i spremne da čitavo stanovništvo liši svakog uživanja i slobode. Sramota je zauzela stalno i nužno mjesto u trumpovskom scenariju, utoliko što je eksternalizirana i pripisana ljevici: ljevica želi da vas posrami zbog vašeg oružja, vašeg rasizma, vaših seksualnih napada, vaše ksenofobije. U uzbuđenoj mašti njegovih pristalica sramotu je sa Trumpom moguće prevazići; moguća je „sloboda“ od ljevice i njenih kaznenih restrikcija govora i ponašanja, moguća je dozvola da se konačno unište ekološka regulativa i međunarodni sporazumi, da se bljuje rasistička mržnja i neskriveno afirmiraju tvrdokorni oblici mizoginije. Dok je Trump vodio kampanju u masama opčinjenim rasističkim nasiljem, obećavao im je i zaštitu od prijetnje komunističkog režima (Biden?) koji hoće preraspodijeliti njihove plate, da im zabrani jesti meso i da konačno instalira „monstruoznu“ i radikalnu crnkinju za predsjednicu (Harris?).
Predsjednik na zalasku objavljuje da je pobijedio, ali svi znaju da nije, bar ne još uvijek. Čak ni Fox ne prihvata njegovu tvrdnju, pa i Pence kaže da će se svaki glas prebrojati. Tiranin koji se stropoštava traži da se ukinu testiranje, brojanje, nauka, pa čak i izborni zakoni, sve te neugodne metode za verifikaciju onoga što jeste i što nije istina, kako bi još jednom zavrtio svoju istinu. Ako mora izgubiti, pokušat će povući demokratiju sa sobom.
Ali kada predsjednik sebe proglasi pobjednikom a dočeka ga sveopšti smijeh, kad ga čak i njegovi prijatelji šalju kući, to je znak da je konačno ostao sam sa svojim halucinacijama o sebi kao moćnom razaraču. Može on pokretati parnice do mile volje, ali ako se advokati razbježe a sudovi, smoreni, prestanu ga slušati, imat će vlast samo na ostrvu zvanom Trump koje tek oponaša stvarnost. Tada bismo konačno mogli dobiti šansu da prepustimo Trumpa prolaznom spektaklu od predsjednika koji je, pokušavajući razoriti zakone u temeljima demokratije, postao njena najveća prijetnja; šansu da se malo odmorimo od onoga što se činilo kao vječno iznurivanje. Navali, Sanjivi Joe!
(TBT, The Guardian)
