Piše: David P. Barash, thebosniatimes.ba
Ima nečeg posebno – čak paradoksalno – privlačnog u usvajanju neodređenog stanovišta o ljudskoj prirodi koje je postalo neupitna dogma među mnogim evolucionim biolozima. Ta tendencija se pojavila prije izvjesnog vremena. Kad je antropolog Raymond Dart, rođen u Australiji, otkrio prvi fosil australopitekusa 1924. godine, opisao je te rane hominide na slijedeći način: „Dokazane ubice: mesožderska stvorenja koja su hvatala živi plijen, udarala ga do smrti, komadala polomljeni trup, onda otkidala udove i gasila svoju neutaživu žeđ pijući vruću krv žrtava i halapljivo proždirući meso koje se još grčilo“.
Taj jezivi opis ima svoje prijeteće, posebno u nekim granama kršćanske doktrine. Na primjer, prema radikalnom francuskom teologu iz 16. vijeka Johnu Calvinu: „Čovekov um je tako potpuno otuđen od Božje pravičnosti da zamišlja, želi i preduzima samo bezbožne, izopačene, pokvarene, nečiste i sramotne radnje. Ljudsko srce je tako uronjeno u otrov grijeha da može izdisati samo odvratan zadah“.
Za vjernika je već dovoljno loše da bude uvjeren u nepopravljivu griješnost ljudi koja se kažnjava u zagrobnom životu. Ali još više me zabrinjava kad oni koji govore u ime nauke i razuma zastupaju teoriju o ljudskoj prirodi koja bi mogla podstaći upravo to o čemu govore i tako postati naknadno proročanstvo. Na primjer, u svojoj uticajnoj knjizi Afričko postanje (1961) američki dramski pisac Robert Ardrey opisuje ljude kao „Kainovu decu“: „Čovek je predator čiji je prirodni nagon da ubija nekim oružjem. Rat i nagon za osvajanjem teritorija zaslužni su za velika postignuća Zapadnog čovjeka. Snovi su možda nadahnuli našu ljubav prema slobodi, ali slobodu smo stekli samo ratom i oružjem“.
Zalaganje za ratni nagon kao suštinsku osobinu ljudske prirode u posljednjim decenijama se pojačalo i proširilo izvan evolucionih i antropoloških krugova. Evo kako je engleski filozof Simon Critchley započeo svoj prikaz knjige Johna Greya Ćutanje životinja(2013) u Los Angeles Review of Books: „Mi smo majmuni ubice. Mi smo zli, agresivni, nasilni, gramzivi hominidi“.
Tu je i američki antropolog Napoleon Chagnon, koji je posvetio decenije proučavanju naroda Janomami iz venecuelanske/brazilske Amazonije. Njegov bestseler Svirepi narod (1968) posebno je doprinio da se uvriježi slika plemenskog čovjeka kao stvorenja koje živi u neprestanom „ratnom stanju“.
Chagnonova knjiga je bila predmet žestokih kritika ali, po mom mišljenju, empirijska valjanost i teorijska vrijednost njegovih istraživanja prosto su nesporne. U jednom polju (zovite ga evolucionom psihologijom ili, što ja više volim, humanom sociobiologijom) koje je često trpjelo kritike zbog relativnog odsustva pouzdanih podataka, njegovi nalazi, koliko god bili politički neprijatni, bili su zaista dobrodošli. Jedan od najubjedljivijih među njima bio je Chagnonov potkrepljeni zaključak da među selima Janomamija često vlada krvavi „rat“; i ne samo to: muškarci koji su ubijali druge muškarce doživljavaju znatno veći reproduktivni uspjeh – evolucionu prednost – nego oni koji to nisu radili. Mada su drugi stručnjaci osporavali Chagnonove podatke, čini se da su oni pouzdani i neoborivi.
Dakle, divim se čovjeku i njegovom radu, ali osjećam sve veću nelagodu zbog načina na koji se njegovo istraživanje tumačilo i koristilo.
Bojim se da mnoge moje kolege nisu uspjele, kao što ranije nisam ni ja, da naprave razliku između relativno direktnih evolucionih korijena ljudskog nasilja, i složenijeg, višestranijeg i politički osjetljivog pitanja rata. Prosto rečeno, nasilje je gotovo izvjesno duboko uvriježeno u ljudskoj prirodi, ali rat to nije u istoj mjeri. Očaranost izrazito jasnom povezanošću između nasilnosti Janomamija i muškosti zaslijepila nas je za cijeli opseg ljudskog nenasilja, učinila da zanemarimo i potcijenimo oblasti mirotvorstva u korist okretanja ka uzbudljivim obrascima ratovanja, koji privlače daleko veću pažnju.
Kao evolucionog naučnika oduševilo me je otkriće adaptivnog značaja – evolucionog otiska – naizgled univerzalnih ljudskih osobina. Dugo je izgledalo da je Chagnonovo otkriće reproduktivne uspješnosti Janomami muškaraca-ubica najčvršći dokaz za to. Sada nisam siguran i to je mea culpa.
Među evolucionim misliocima postojala je i tendencija da se vežu za neke ljudske grupe kao izvanredno plodonosne za istraživače, ne samo zato što o njima već postoji mnogo pouzdanih podataka već i zato što su njihove priče uzbudljive i slažu se s našim ranijim očekivanjima. Uz to su i vrlo zabavna tema za razgovor, posebno među muškarcima.
Sjetimo se i novinarskog zakona: „Ko piše o krvi, uvijek bit će prvi“. Malo je vjerovatno da ćete na prvoj strani novina videti naslov „Francuska i Njemačka ne žele rat“, dok se članak o događaju sa jednim smrtnim ishodom plasira kao vijest. Veoma su važne i jezičke konvencije. Kažu da Beduini imaju bezmalo 100 različitih riječi za kamilu, da prave razliku između mirnih, energičnih, agresivnih, elegantnih, snažnih itd. Premda mi brižljivo razlikujemo mnogo ratova – Stogodišnji rat, Tridesetogodišnji rat, Američki građanski rat, Vijetnamski rat itd. – nemamo riječ u množini za mir.
To što ljudska bića obraćaju veliku pažnju na epizode nasilja, bilo među pojedincima ili među državama, ima evolucionog smisla: riječ je, na kraju krajeva, o životu i smrti. Ali kad tako postupaju ozbiljni naučnici i, štaviše, kad izvode „normativne“ zaključke o ljudskoj vrsti na osnovu nečeg što je samo posljedica njihove selektivne pažnje, onda imamo problem.
***
Najozbiljniji problem s Chagnonovim uticajem na naše razumijevanje ljudske prirode poznat je u mnogim naučnim granama: to je generalizacija ili prenošenje zaključaka izvedenih iz jednog skupa podataka – koliko god ubjedljivog i pouzdanog – na širi svijet pojava. Akademski psiholozi, na primjer, još se oporavljaju od jedne studije Univerziteta Britanske Kolumbije iz 2010. koja je pokazala da se većina psiholoških istraživanja obavlja na studentima koji su „zapadnjaci, obrazovani, industrijalizirani, bogati i demokratski orijentirani“ – ukratko NETIPIČNI. Slično tome, Janomami je samo jedno od velikog broja veoma različitih plemenskih ljudskih društava. S obzirom na ogromnu raznovrsnost ljudskih kulturnih tradicija, nijedna grupa Homo sapiensa ne može se smatrati reprezentativnom za vrstu kao cjelinu.
Mada se Janomamiji s razlogom mogu spominjati kao veoma skloni nasilju – i na individualnom i na grupnom nivou – mnogi drugi plemenski narodi ne upuštaju se ni u šta slično ratu. Među njima su pripadnici narodâ Batek iz Malasije, Hadza iz Tanzanije, Martu iz Australije, pet-šest ili više urođeničkih južnoindijskih društava sakupljača i mnogi drugi, a niko od njih nije manje pripadnik ljudske vrste nego što su oni koji se redovno navode kao „dokaz“ naše urođene sklonosti prema ratovanju.
U mračnom dobu biologije, taksonomisti su nastojali da otkriju „tipičnu vrstu“ koja predstavlja ceo rod, ali ta ideja više nema nikakvu prođu u biologiji. Veliki evolucioni biolog Ernst Mayer ubjedljivo je pokazao da mišljenje iz perspektive statistike i populacije pokazuje neadekvatnost platonskog pojma „tipova“ koji se ne obazire na stvarnu raznovrsnost živih bića, pa i Homo sapiensa. Čini se, ipak, da su antropolozi (i biolozi, što nas više čudi) upali u zamku da na osnovu posmatranja malog broja ljudskih društava, koje vide kao reprezentativne, izvode opće zaključke o Homo sapiensu. Ta tendencija je posebno izražena kod onih koji nastoje dokazati urođenu ljudsku sklonost ka ratovanju.
U svojoj knjizi Bolji anđeli naše prirode (2011), koja je s razlogom naišla na divljenje čitalaca, evolucioni psiholog Steven Pinker ubedljivo je pokazao da se ljudsko nasilje – i ono među pojedincima i ratovanje – u novije vrijeme znatno smanjilo. Ali u želji da naglasi dobre posljedice historijski skorašnjih društvenih normi, Pinker pretjeruje kad govori o nivou naše „prirodne“ sklonosti prema ratu kad kaže da su za „život u prirodnom stanju karakteristični hronični prepadi i sukobi“. Istina je suprotna. Kao što su pokazale nedavne studije antropologa Douglasa Frya i drugih, izrazito preovlađujući način života u većem dijelu naše evolucione istorije – u stvari jedini prije neolitske revolucije – bio je način nomadskih lovaca-sakupljača. I mada su se ti ljudi izvjesno upuštali u individualno međusobno nasilje, ratovanje u smislu grupnog ubilačkog nasilja prema drugim grupama gotovo nije postojalo; ono se pojavilo zajedno s ranim poljoprivrednim viškovima i širom plemenskom organizacijom, kad su nastali i ratnički etos i protomilitarno vođstvo.
I drugi ugledni naučnici bili su zavedeni na sličan način. Na primjer, u Društvenom osvajanju zemlje (2012) biolog Edward. O. Wilson naziva rat „ljudskom nasljednom kletvom“. Pozdravljam Pinkerovu i Wilsonovu odbojnost prema ratu, ali bi bilo bolje da su dublje razmislili i brižljivije konsultirali međukulturna i arheološka svjedočanstva pre nego što su uskočili u voz „rat je uvijek bio s nama“.
Historija nam pokazuje da je rat skorašnja pojava u našoj evolucionoj priči. Ali šta je s našim najbližim majmunskim rođacima? Kao i kad je riječ o ljudskim društvima, nema naših živih predaka među majmunima. Mi nesumnjivo dijelimo zajedničkog pretka s današnjim šimpanzama, bonobo majmunima, gorilama, orangutanima i gibonima, ali društvena ponašanja posljednje tri vrste dramatično se razlikuju od ponašanja modernih ljudskih bića, dok su šimpanze i bonoboi gotovo egzaktno suprotni jedni drugima: šimpanze se upuštaju u žestoku sukobe na nivou grupe i čak primjenjuju taktiku „traži i uništi“ koja podsjeća na ljudske okršaje, pa i na ratovanje. S druge strane, bonobo majmuni – koji genetski nisu nimalo udaljeniji od Homo sapiensa nego što su to šimpanze – ne rade ništa slično i poznati su po tome što vode ljubav a ne rat.
Kad je riječ o ljudskoj agresiji, nasilju i ratu, evolucija nije nametnula jedan jedini pravac. S jedne strane sposobni smo za odvratne činove užasnog nasilja; s druge, ispoljavamo saosjećajnost i ponašamo se samopožrtvovano. Naši sebični geni mogu da geneririaju široku lepezu ružnih, destruktivnih i neprijatnih postupaka; a ipak, ti isti sebični geni mogu da nas usmjere ka izvanredno nesebičnim altruističkim postupcima. U najmanju ruku, moguće je da je zadivljujuće brzu evoluciju našeg mozga pokretala korist proizašla iz uspješnog takmičenja s drugim primitivnim ljudima i humanoidnim grupama, koje je sličilo na rat. Ali je jednako moguće da je tu evoluciju pokretala korist povezana sa saradnjom, koordinacijom i uzajamnom brigom.
Lahko je, zaista, razviti modele iz kojih se vidi da će prirodna selekcija favorizirati miroljubive životinje i ljude – kao i gene koji ih predodređuju za takvo ponašanje – nauštrb ratobornijih pojedinaca i grupa. Štaviše, ratovanje je novi sastojak ljudskog iskustva, što znači da postoji veća vjerovatnoća da je kulturno inducirano nego da je biološki zasnovano; sistemi ograničavanja ponašanja su stari i zajednički mnogim životinjskim vrstama, što znači da su vjerovatno duboko usađeni u našu prirodu. Najzad, čak i u današnjem svijetu rastrzanom sukobima, stvarnih ratova ima mnogo manje od primjera nenasilnog rješavanja sukoba; ovi drugi se događaju svakog dana, među pojedincima i među državama.
Nikad nisam tvrdio da su ljudska bića biološki ekvipotentna, sposobna da urade ili da postanu šta god požele, nezavisno od njihovog evolucionog naslijeđa – pa neću ni sada. Mi nikad ne možemo biti tako altruistični kao pčele radilice niti tako sami kao dubokovodni kitovi grdobine. Nema ljudskog društva u kome se od svih članova očekuje da se upuštaju u seksualni čin desetak puta dnevno ili da to uopće ne rade. Ali naše genetski predodređene sklonosti su ograničene – molim vas, imajte u vidu da ovo govori evolucioni biolog koga su optuživali da u svemu vidi uticaj gena.
U tom smislu korisno je praviti razliku između razvijenih adaptacija (prilagođenosti) i kapaciteta (mogućnosti). Jezik je gotovo izvjesno adaptacija, nešto čime mogu ovladati sva normalna ljudska bića, iako pojedinosti variraju u skladu sa okolnostima. S druge strane, čitanje i pisanje su kapaciteti, izvedene osobine koje vjerovatno nisu igrale nikakvu ulogu u procesu evolucije, već su se razvile kroz kulturni proces. Slično tome, hodanje, a vjerovatno i trčanje su adaptacije; ali „točak“ ili stoj na rukama su kapaciteti. Po mom mišljenju, nasilje među pojedincima je ljudska adaptacija kao, na primjer, seksualna aktivnost, roditeljska briga, komunikacija itd. To je nešto što vidimo u svakom ljudskom društvu. Ali je rat – historijski nova pojava koja je neravnomjerno raspoređena u svijetu – gotovo izvjesno kapacitet. A kapaciteti nisu ni univerzalni ni obavezni.
Da ne bude zabune: nasilje je široko rasprostranjeno i karakteristično za našu vrstu, baš kao što je adaptacija na nasilje u određenim okolnostima ugrađena u mnoge druge vrste. Ali rat je nešto drugo. On je sposobnost i podrazumijeva smrtonosno nasilje nad grupama. Zato ga treba razlikovati od rivalstva, ljutnje, „zločina iz strasti“, osvete ili drugih oblika ubistva. Napravit ćemo jedno naizgled besmisleno poređenje: nasilje je kao brak, u smislu da se neka vrsta procesa kojim odrasli ozvaničavaju svoju vezu pojavljuje u svim kulturama, i da je po svoj prilici riječ o adaptivnoj osobini ljudske prirode. S druge strane, rat je kao organizacija vjenčanja, s posipanjem mladenaca pirinčem, momačkom i djevojačkom večeri, zakupljivanjem hotelske sale, živom muzikom, četvorodjelnim objedom i plesom. Možemo slobodno pretpostaviti da ni angažiranje fotografa i djeveruša, služenje trospratne svadbene torte ili vezivanje dječjih cipelica za branik auta u kom se odvoze mladenci ne proizlaze iz ljudskog genoma, iako su ljudi sposobni da sve to rade. U istom smislu, obično staro međuljudsko nasilje je stvarni, mada žalosni dio ljudske prirode. Rat je još žalosniji, ali on nije nimalo „prirodniji“ od svadbene torte ili pokretne trake koja se koristi za proizvodnju stelt bombardera.
***
Psiholog B. F. Skinner napisao je da „nijedna teorija ne mjenja svoj predmet; čovjek ostaje ono što je uvek bio“. To isto se može reći o mnogim drugim pojavama: Sunčev sistem je isti kao što je bio u vrijeme kada je vladalo ptolomejsko uvjerenje o Zemlji kao centru svemira; nije se promijenio kada su ga Copernicus, Kepler i Galileo tačnije opisali. A gravitacija je bila gravitacija i prije Newtna.
Ali teorije o ljudskoj prirodi su drukčije. Kad pišem ili predajem o društvenom ponašanju i reproduktivnim strategijama različitih vrsta mrmota, tu nema nikakvih društvenopolitičkih implikacija. Ali kad pišem ili predajem o nasilju, agresiji ili ratovanju, nije svejedno da li opisujem miroljubive Lepchae s Himalaja ili okrutne Yanomamije.
Nijedna posebna teorija ne mijenja ljudsku prirodu. Prije se mijenjaju naša očekivanja i, u skladu s njima, naše ponašanje, a posljedice su veoma ozbiljne. Ako smo uvjereni, na primjer, da je Thomas Hobbes bio u pravu i da su ljudi po svojoj prirodi rđavi i surovi, to će uticati na naše političke stavove, pa i na naše ideje o prioritetima državnog budžeta – na primjer, o tome koliko treba ulagati u obrazovanje i zdravstvo, a koliko u policiju i vojsku – i na taj način možda dovesti do onoga u šta smo prethodno vjerovali. Koliko je trkâ u naoružanju i ciklusâ međunarodnog nepovjerenja bilo podstaknuto vjerovanjem da je druga strana agresivna, potencijalno nasilna i nepopravljivo sklona ratu – a oni su onda vodili politikama i postupcima koji su dalje potvrđivali naša prethodna uvjerenja.
Posebno kad govore o ratu i miru, teorije o suštinskoj prirodi ljudskih bića podmuklije su i uticajnije od drugih evolucionih istraživanja, na primjer o tome da li moderni ljudi nose gene Neandertalaca ili o moći gena naspram individualnog ili grupnog odabiranja, i tako dalje. Ne vjerujem u postmoderni svijet u kom jezik i ideologija konstruiraju realnost. Ali smatram da te posebne ideje imaju stvarne posljedice kao što su nacionalni nivo trošenja na odbranu ili pitanje da li ići ili ne ići u rat.
Ne kažem da o naučnim perspektivama treba suditi na osnovu njihovih ideoloških, političkih i društvenih implikacija. Za razliku od ideologije, teologije i etike, naučni rezultati se ocjenjuju na osnovu njihove pouzdanosti, saglasnosti o njihovoj korisnosti i stepena u kom generiraju provjerljive ideje. Ali moramo biti oprezni kad postoji mogućnost da se nauka upotrijebi za ideološke svrhe, da i ne pominjemo to da istraživači mogu nenamjerno uticati na svoje nalaze izborom istraživačkih tema – kad se jedno ili nekolicina ljudskih društava uzimaju kao indikativni za cijelu vrstu. Još veća opasnost od zavedenosti „čisto naučnim“ podacima nastupa kad se prigrle posljedice po društveni i politički život.
Ljudski um privlače jednostavni „ili – ili“ iskazi – Bog protiv đavola, kauboji protiv Indijanaca, ili si s nama ili si s teroristima – ali stvarnost je nijansiranija i složenija. To posebno važi za naizgled prosto pitanje da li su ljudska bića „prirodno“ ili „nagonski“ agresivna ili nasilna. Nekadašnje popularno shvatanje ljudskih bića kao „majmuna ubica“ očigledno je bilo pogrešno, kao i tvrđenje da smo prirodno miroljubivi i skloni saradnji. Naša ljudska priroda nije ni rusoovska ni hobsovska. Na našim ramenima čuče i đavo i anđeo i obojica pokazuju naše evolucione predodređenosti, svako u svom pravcu.
Razumjet ćemo čitaoce koji se osjećaju zbunjeni, čak i iznervirani činjenicom da je naše biološko nasljeđe tako dvosmisleno ili neodređeno. Svakako vrijedi istraživati evolucionu pozadinu naših sklonosti, ali odgovori će nas opet odvesti do Sartrove formulacije da je ljudsko biće „osuđeno na slobodu“. Onima koji se zalažu za mir svakako odgovara činjenica da nismo biološki skloni ratovanju, ali im se neće dopasti to što nema dokaza da smo biološki predodređeni za mir. Svi, međutim, imamo obavezu (mada ne i predispoziciju) da procjenjujemo svoju jedinstveno ljudsku situaciju onoliko pošteno koliko možemo.
Kada se bavimo pitanjem sklonosti prema ratu naspram sposobnosti za mirno rješenje, bilo bi ne samo naučno tačnije već i društveno poželjnije da ozbiljno shvatimo riječi jednog od najvećih autoriteta u razumijevanju ljudske prirode, dječjeg autora heodore Geisel (Dr Susa): „Imaš mozak u glavi. Imaš po stopalo u svakoj cipeli. Možeš krenuti u svakom pravcu koji ti srce želi.“
/Autor je evolucioni psiholog, profesor emeritus na Univerzitetu VWashington u Sietlu./
(TBT, Aeon)
