Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Kao što ste vjerovatno čuli, Rudy Giuliani se obrukao na kraju nastavka „Borata“ pod naslovom „Slijedeći Boratov film za bioskop: uručivanje golemog mita američkom režimu zarad dobrobiti nekad slavne nacije Kazahstana“. Ostatak filma je zabavan, jeziv, čista uživancija, sjajno i slojevito istraživanje banalnosti zla i parabola o ruskom miješanju u američku politiku. (Slijedi mnogo spoilera.)
Sacha Baron Cohen je ponovo u ulozi novinara iz izmišljene zemlje koja se slučajno zove isto kao i stvarni Kazahstan. Kao i u prvom „Boratu“, dokumentarcu-rugalici koji je ušao u kina 2006, on navodi lahkovjerne ili bezmalo lahkovjerne Amerikance da objašnjavaju ili izlažu običaje zemlje koju on naziva „Sjedinjene Države i Amerika“. Sjedinjene Države su sada mračnija zemlja nego što su bile prije 14 godina i od kulturnih standarda koje Borat sad istražuje diže nam se kosa na glavi. Dok pomno razgleda kaveze za životinje u prodavnici za opremanje farmi, Borat kaže: „Čujem da McDonald Trump stavlja u kaveze meksikansku djecu!“ i „daje pet“ vlasniku radnje. Zatim njih dvojica zajedno biraju kavez za Boratovu 15-ogodišnju ćerku Tutar (koju igra bugarska glumica Marija Bakalova). Kasnije Borat primjećuje rezervoar s propanom. „Koliko Cigana mogu dokrajčiti s jednim kanisterom?“ pita prodavca. „Koliko god ih imate u kombiju“, kaže ovaj. „Recimo da bih htio da lišim života 20 komada – jel bi ovo bilo dosta?“ pita Borat. „Možda ipak veći kanister“, savjetuje mu prodavac.
Razlog Boratovog dolaska: poslat je u Sjedinjene Države i Ameriku sa zadatkom da uruči poklon potpredsjedniku Mikeu Penceu u ime kazahstanskog vođe. Sredovječni, bijeli službenik maling centra pomaže Boratu u pregovorima sa izmišljenom vladom njegove zemlje, koji se vode isključivo faksom. Pošto mu Borat diktira svoje poruke i pošto on Boratu čita odgovore, službenik je otpočetka upoznat s činjenicom da Borata čeka smrtna kazna ako ne izvrši zadatak, kao i sa sadržajem daljih poruka u kojima Borat i njegov sagovornik zaključuju da bi najbolji poklon za Pencea bila Boratova ćerka Tutar. Tip okom ne trepne na sve to. U Centru za trudnice u krizi (čija je uloga da odvraća žene od abortusa) Borat i Tutar stavljaju pastoru do znanja da je Tutar zatrudnjela u incestu sa svojim ocem. Pastoru je to saznanje očigledno neprijatno, ali ne odustaje: „U stvari nije mnogo važno kako smo stigli tu gdje smo… Bog stvara život, a Bog ne griješi“. Plastični hirurg, s druge strane, rado će zariti sklapel u Tutar da bi joj ispravio nos i povećao grudi kako bi bila privlačnija muškarcima, mada ih uvjerava da ona, po svemu sudeći, nema ono što su njih dvoje nazvali „jevrejski nos“.
Kad Borat provodi 5 dana u karantinu s Jimom i Jerrijem, pristalicama teorije zavjere na ekstremnoj desnici zvane QAnon, oni mu kažu da Clintonovi „prave ovu kugu“ (Boratovim riječima) i da piju dječju krv koja se izvlači direktno iz „dečjih nadbubrežnih žlijezda“, a Jim očigledno vjeruje da se one nalaze negdje u vratu. Ali kad im Borat pokaže priručnik za roditelje djevojčica koji je objavilo kazahtansko Ministarstvo poljoprivrede i netaknute prirode – posebno stranicu na kojoj su prikazani ljekari kako penetriraju ženu koja se porađa, i drugu na kojoj muško novorođenče odmah staje na noge i hoda – Jim i Jerry mu kažu da ga je njegova vlada obmanula. „To je laž. To je teorija zavjere“, kaže Jim.
U filmu se majstorski redaju zavjere i teorije zavjera. Kao savršeni podanik totalitarizma, Borat je uvijek spreman povjerovati u sve i ni u šta. Da li je majmun koji je brodom doveden iz Kazahstana zaista sam sebe pojeo? Da li se holokaust zaista dogodio? (Ubrzo pošto otkrije Facebook, Tutar mu saopćava da je to prevara.) Da li korona virus zaista postoji? (Borat piše pjesmu s Jimom i Jerryjem u kojoj se virus proglašava za liberalnu izmišljotinu.) Naravno, Borat pokušava ostvariti nekakvu sopstvenu zavjeru: mora „isporučiti seksi poklon Rudy Giuliani i da tako u posljednji čas sačuva glavu na ramenima i donese dobrobit umanjenom narodu Kazahstana“. Vođa Kazahstana, premijer Nazarbajev (koga igra rumunski glumac Dani Popesku, inače fizički nimalo nalik stvarnom Nursultanu Nazarbajevu, vladaru Kazahstana tokom 28 godina), obavlja svoj posao iz prašnjave tamnice u oronuloj predsjedničkoj palati u Almatiju i žudi da se pridruži veličanstvenoj zajednici moćnika koji su ortaci s McDonaldom Trumpom, Vladimirom Putinom, Jair Bolsonaro, Kim Jong Unom i „Kenethom Westom“. Naravno, Nazarbajev se želi preporučiti tom društvancetu poklonom.
Poput stvarnih ličnosti u istrazi Roberta Muellera, Borat i Tutar nemaju jasan politički program i nemaju strateški plan; sve što imaju je duboko provincijalna želja da se očešu o moć. Borat nema bogzna šta ponuditi: majmuna kog je zadesila prerana smrt, vreću novca i mladu ženu. On je prevarant koji će obećati bilo šta. U njegovoj potrazi, Boratu padaju na pamet moskovska advokatica Natalija Veselnickaja i njena šarena ekipa preduzetnika; upravo je Veselnickaja osiguravala čuveni sastanak u Trumpovoj kuli 2016. na kom je rečeno da bi ona mogla pribaviti neke prljavštine o Hillary Clinton – ali to, izgleda, nije uspjela uraditi. On spominje Leva Parnasa i Igora Frumana, dvojicu biznismena rođenih u Rusiji koji su pomogli Giulijaniju da uradi ono što je pokušavao da uradi u Ukrajini, ili koji su se nadali da će Giuliani njima pomoći da urade ono što su oni radili u Ukrajini, ili i jedno i drugo, pod uslovom da je bilo ko od njih znao šta radi (ako ne računamo svjesno nastojanje svake strane da iskoristi onu drugu). Kao i Parnas i Fruman, Borat i Tutar u Giulijaniju vide lahku metu.
Više nego na ikog drugog u orbiti Trump-Rusija, Tutar podsjeća na Mariju Butinu, Ruskinju koja je dospjela u zatvor zato što se uvukla u Nacionalno udruženje puškara i na Nacionalni molitveni doručak. Butina nikad nije bila optužena za špijunažu. Po svemu sudeći, samo je vjerovala u neke od najkonzervativnijih američkih ideja – ali u američkoj uobrazilji, ona je špijunka. Kao Butina, Tutar se dodvorava starijim ljudima koji je smatraju neodoljivom, da bi pomogla svojoj umanjenoj naciji. Uspijeva prići Giulijaniju tako što se predstavlja kao novinarka konzervativnog medija „Patriots Report“. Dolazi na intervju u kostimu i s frizurom foksnjuzovskog bota; laska Giulijaniju, više puta mu dodiruje koljeno i on se topi.
Kao Rusi iz Muellerovog izvještaja, Borat i Tutar uspijevaju čak i kad im ne ide od ruke. „Sad smo dio globalne zajednice koja utiče na izbore širom svijeta“, govori Borat iz pozadine dok kamera pokazuje veliki hangar pun žena koje sjede za kompjuterima s tipičnim ruskim mahramama. Jedna mlada djevojka kuca post za Facebook: „Govorim kao crnac: volim Trumpa“. Put do globalne slave popločan je takvim grupama koje utiču na izbore. Ali tamo gde postoji jedna zavjera, oko nje se uvijek šunja druga, veća – kao što na špici i u međunaslovima ovog filma na tren sjevne ruska ćirilica (ne kazahtanska), a onda je pomete engleski. Na kraju Borat saznaje da je njegova tajna misija zapravo bila sasvim druga tajna misija. Zar bi moglo biti drukčije?
(TBT, The New Yorker)
