Kada je Centar za kontrolu i prevenciju bolesti Sjedinjenih Država (CDC) u januaru rekao ljudima da ne moraju nositi maske, dr Zeynep Tufekci nazvala je to greškom.
Ova sociološkinja sa Univerziteta Severne Karoline – koja ne zna mnogo o epidemiologiji – pobunila se protiv preporuke CDC-a na Twitteru, prije nego što je proširila svoje argumente u kolumni koju je napisala za The New York Times.
CDC je u aprilu promjenio ploču, savjetovavši svim ljudima starijim od dvije godine da nose maske, ne bi li se usporilo širenje koronavirusa. Michael Basso, viši naučnik agencije, rekao je da je javna kritika Tufekcijeve bila “kap koja je prelila čašu”.
Dr Zeynep Tufekci ima četrdesetak godina i govori engleski sa blagim turskim akcentom. Ovo joj nije prvi put da je bila u pravu kada je riječ o velikim stvarima. Godine 2011, rekla je da je stav da bi Twitter mogao biti instrument za široke društvene pokrete “previše pojednostavljen”. Godinu dana kasnije, upozorila je medije da bi njihovo pisanje o pucnjavama u školi moglo inspirirati nove zločince. Potom je, 2013, tvrdila da Facebook može da podstakne etničko čišćenje. Prije tri godine, upozorila je da algoritam za preporuku klipova može biti alat za radikalizaciju ljudi.
“Prosto sam zapanjena koliko je sve pogodila”, kaže Julia Marcus, epidemiološkinja sa Harvardove Medicinske škole.
Dr Zeynep Tufekci kaže da je njeno razmišljanje posljedica djetinjstva kakvo nikome ne bi poželjela.
“Desilo se mnogo stvari, i drago mi je da sam preživjela”, kaže ona. “Ali dok se to dešavalo, bilo je strašno.”
Ovo su, po njoj, preduvjeti koji joj omogućavaju da vidi stvari jasnije.
- Međunarodni pogled na svijet, koji je stekla pošto je kao dijete provodila vrijeme između Turske i Belgije, a potom otišla da radi u Sjedinjenim Državama.
- Znanje koje pokriva nekoliko polja i akademskih disciplina. Ona je bila kompjuterski programer, ali ju je onda zainteresirala sociologija.
- Navika sistematskog i kompleksnog mišljenja.
Njen uticaj bio je nevjerovatan. Ali sve je počelo, kaže, teškim odrastanjem u nesretnoj porodici u Istanbulu. Njena majka bila je alkoholičarka, i znala je, kad se napije, izbaciti ćerku napolje usred noći. Pronašla je utjehu u djelima naučne fantastike – Ursula Le Guin bila joj je favorit – i u optimizmu ranog interneta. Sredinom devedesetih, još kao tinejdžerka, odselila se od kuće. Uskoro je našla posao kao programerka za IBM.
No, na pravo vrelo svoje buduće karijere naletjela je kada je otkrila mejling listu, Mrežu za solidarnost zapatista, koja je bila okrenuta domorodačkim aktivistima na jugu Meksika, dignutim na oružje protiv neoliberalizma i privatizacije zemljišta. Ta mreža donijela joj je brojne digitalne prijatelje i partnere u intelektualnom sparingu. Godine 1998, putovala je u Chiapas, baš kada su zapatisti podigli seljački ustanak. Ali nikada nije željela sresti njihovog harizmatičnog vođu, poznatog kao Supcomandante Marcos.
“Slava i harizma ti neizbježno udare u glavu”, kaže ona. “Tokom čitavog života trudila sam se da ostanem zdravog razuma.”
Doktorirala je na Univerzitetu Texasa na nečemu što naziva “tehno-sociologija” i postala opsjednuta načinima na koje digitalni mediji mogu promjeniti društvo u vrijeme kada je Twitter dovodio do pokreta krajem prve decenije našeg stoljeća, kao što su „arapsko proljeće“, „Ocupied Wall street“ i Gezi park u njenoj rodnoj Turskoj.
Jedna od stvari po kojima se dr Zeynep Tufekci ističe jeste odsustvo ironije ili umora od svega. Ona ne proriče loše stvari. Optimizam ju je i doveo do proučavanja pandemija. Tufekcijeva je držala studentima predavanja o epidemiologiji kako bi ih upoznala sa globalizacijom i istakla činjenicu o ljudskoj prirodi: političari i mediji uglavnom očekuju pljačkanja i kriminal kada se desi neka nesreća. Ali realnost je, vjeruje ona, da se građani tada ujedine, da bivaju dobri jedni prema drugima.
Zdravstveni zvaničnici su vjerovatno imali neki zadnji motiv kada su rekli građanima da su maske beskorisne: željeli su izbjeći pustošenje zaliha zaštitne opreme, usljed čega bi profesionalci, zdravstveni radnici, mogli ostati bez njih. Ali Zeynep Tufekci vjeruje u ljudsku prirodu, i smatra da je vlada trebala verovati građanima dovoljno da bude iskrena prema njima, a ne da ugrozi svoj kredibilitet preporukama koje je kasnije morala pogaziti.
“Nisu nam vjerovali dovoljno da nam kažu istinu o maskama”, kaže ona. “O društvu razmišljamo u hobsovskim okvirima. U stvarnosti, većina ljudi je prijateljski nastrojena i solidarna.”
Sada je mnogi slušaju. Dva mjeseca posle objavljivanja njenog članka u Timesu, pozvali su je iz Svjetske zdravstvene organizacije. Bili su zabrinuti da su se ljudi koji su navikli nositi maske odjednom opustili i da će se početi ponašati neodgovorno.
“Ne, slušajte me, ja sam sociološkinja, znam da to nije istina”, odgovorila im je.
Jedno drugo polje gdje je ona ispred svih jesu efekti društvenih mreža na društvo. To je debata koja je, po njoj, previše binarna i odsječena od pravih rješenja. Novinari se uglavnom fokusiraju na moralnost čelnika kompanija, kao što je Mark Zuckerberg.
“Nije pravo pitanje da li Zak radi ono što mi se sviđa ili ne”, kaže ona. “Pravo pitanje je zašto mu je dozvoljeno da on odlučuje šta je govor mržnje.”
Ona sugerira i da mediji griješe kada se fokusiraju na pojedine osobe – bilo da je riječ o direktorima, aktivistima na društvenim mrežama ili o njoj.
Najbolji odgovor na medijsko okruženje koje daje prostor lažnim informacijama i govoru mržnje, veruje dr Zeynep Tufekci, jeste povratak vlada koje funkcioniraju, ali i rađanje novog pravnog okvira, koliko god bio nesavršen, koji bi pozvao digitalne platforme na odgovornost zbog onoga što se na njima nalazi.
“Lijepo je što mogu sve ovo raditi”, ocjenjuje ona. “No u idealnom svijetu, ljudi poput mene su izlišni. Umjesto nas, tu trebaju biti eksperti bez lica i imena koji nam govore šta trebamo raditi.”
(TBT, NYT)