REGION
Imam čast osobno poznavati Latinku Perović. Bez ikakve želje
da joj laskam, moram reći kako gajim veliko poštovanje za njezinu izvanrednu
ulogu u političkom životu Srbije i Jugoslavije u 70-im godinama prošlog
stoljeća. Divim se njezinoj političkoj i etičkoj dosljednosti, dostojanstvu i
samozatajnosti.
FOTO: Perović (Stanislav Milojković)
Okupila nas je danas ovdje jedna knjiga, ali ne bi bilo koja
knjiga i ne bilo kojega autora. Okupila nas je knjiga Latinke Perović, koju sa
zadovoljstvom pozdravljam, i okupila nas je knjiga koja neće i ne bi smjela
pobuđivati interes samo u trenutku svojega pojavljivanja na tržištu.
Riječ je o izuzetnoj, vanserijskoj knjizi koja – mada govori
o Srbiji i ličnostima s prvenstveno srpske političke scene – itekako ima svoje
značenje i izvan granica Srbije, u svim državama nastalima na razvalinama bivše
federacije, pa tako i u Hrvatskoj.
Dijelim mišljenje svih onih koji smatraju kako je
pojavljivanje djela Latinke Perović jedinstven događaj na našim prostorima po
svojoj znanstvenoj, istraživačkoj akribiji, po svojoj objektivnosti, ali u isto
vrijeme i po svojoj iskrenosti i uvjerljivosti.
Što je posebno važno naglasiti, odnosno ponoviti: to je
djelo jedinstveno i po svojoj aktualnosti. U okvirima Srbije, ali i cijele
regije, pa – usuđujem se reći – i izvan nje.
Imam čast osobno poznavati Latinku Perović. Bez ikakve želje
da joj laskam, moram reći kako gajim veliko poštovanje za njezinu izvanrednu
ulogu u političkom životu Srbije i Jugoslavije u 70-im godinama prošlog
stoljeća. Divim se njezinoj političkoj i etičkoj dosljednosti, dostojanstvu i
samozatajnosti.
Ne samo tada, nego i u dugim godinama nakon sloma onoga što
se uobičajilo nazivati srpskim liberalizmom.
Nije baš tako rijetko da pripadnici akademskoga svijeta uđu
u politiku i podrede svoju profesionalnost političkom oportunitetu. Latinka
Perović je primjer suprotnog ponašanja. Ona je bila vrstan političar koji se iz
politike vratio nauci, zalažući se dalje – i u tom području – za istu,
progresivnu političku koncepciju za koju se zalagala u politici.
Bila je, to upravo danas valja posebno naglasiti, dosljedna.
I ostala je dosljedna. To je velika vrlina nje kao čovjeka, ali i vrlina koja
se osjeća kroz knjigu što je danas predstavljamo.
Sve teškoće s kojima se suočavala, izoliranost, pa i
poniženja nisu je odvratili od puta na kojem je bila 1971/72. Nije podlegla
slijepom patriotizmu koji bi znanstveniku u njoj zatvorio oči. Upravo zato bila
je u stanju zadržati rijedak kritički, objektivni odnos prema svojoj zemlji, u
čemu je – za razliku od mnogih – nije sprečavala ni sputavala istina, ma kako
gorka ona ponekada znala biti.
Prije više od 10 godina Latinka Perović priredila je knjigu
o Marku Nikeziću, što ju je pod naslovom “Srpska krhka vertikala”
izdao Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. Danas, s knjigom što je imamo
u rukama, možemo s punim uvjerenjem reći da je Latinka Perović demonstrirala
kako izgleda ta srpska vertikala i u nauci.
Dozvolite mi jednu opasku osobne prirode. Moj je pristup
ličnostima koje su obrađene u knjizi što je danas predstavljamo, u najmanju
ruku specifičan. Od 13 osoba o kojima govori knjiga, osmoricu sam poznavao, s
nekima sam i prijateljevao, a dvojica su mi bili šefovi, mentori, putokazi.
Kao čovjek koji se desetljećima bavio svijetom i kretanjima
u svijetu u društvu tih protagonista, moram istaknuti jednu iznimno važnu
dimenziju njihovoga svjetonazora: bili su, svi bez iznimke, otvoreni prema
svijetu u novim historijskim procesima, prihvatali su prisutnost i djelovanje
tih procesa u svijetu, ukratko: imali su osjećaj za duh vremena.
Govorim o generaciji koja je bila na visini svjetskih kretanja.
Gradila je na dostignućima NOB-a, prije svega, na odlukama AVNOJ-a i na otporu
Staljinu i sovjetskoj hegemoniji, ali nije ostala gluha ni na upozorenja što su
ih godine 1968. donijeli studentski protesti širom zapadne Evrope, pa i u
Jugoslaviji.
Otvorenost prema svijetu i prisutnost u svijetu nesumnjivo
su pozitivno utjecali i na otvorenost njihove vizije i koncepciju razvoja
Srbije i Jugoslavije.
Upravo zato, njihovo uklanjanje, uklanjanje srpskih
liberala, kao i prije toga slovenskog i hrvatskog rukovodstva, bilo je Titova
strateška pogreška.
Jer, to nije bilo samo zaustavljanje jedne generacije s
novim, demokratskim pristupom razvoju, nego mnogo više od toga. Bilo je to
zaustavljanje samog razvoja, i Srbije, i Jugoslavije; bilo je to zaustavljanje
budućnosti. Duboko sam uvjeren da bi i naša novija historija izgledala
drugačije da toga nesretnog obračuna nije bilo.
Latinka Perović konfrontira nas sa slikom srpske elite, onih
koje u redovima te elite ocjenjuje kao nepoželjne i onih koji su dominantni.
Slika zagovornike političkog progresa i demokratije, i zagovornike statusa quo.
Ocrtava nacionalne i nacionalističke regresije. Sučeljava modernitet s
tradicijom i konzervativizmom.
Ovo jest, rekao sam već u uvodu, knjiga o srpskoj eliti, ali
je ona itekako relevantna za sve države -sljednice Jugoslavije.
U tome kontekstu, važna je u još jednom aspektu, osobito prisutnom
u državama zatrovanim nacionalizmom koji nigdje nije suzbijen i koji svoj izraz
nalazi i u upornom pokušaju revidiranje, bolje reći: falsificiranja naše novije
historije. Knjiga Latinke Perović čvrsta je brana historijskom revizionizmu,
mada bi bilo pogrešno posmatrati je samo kroz prizmu gledanja na prošlost.
Jer, njene su poruke relevantne i s gledišta sadašnjih
zbivanja na međunarodnom planu. Dihotomija o kojoj govori Latinka Perović na
primjeru Srbije, u korijenu je brojnih sukoba, nasilja i terora u današnjem
poremećenom svijetu. Svjesni svijeta u kojem živimo, nakon što pročitamo ovu
knjigu, ostaje nam ipak da neće uvijek pobjeđivati sile mraka.
Ova knjiga tu nadu pobuđuje.
I zato, još jednom – draga Latinka – hvala što ste nam je
poklonili.
(Autor Budimir Lončar je poslednji ministar inostranih
poslova SFRJ. Ovo je njegova riječ na promociji knjige Latinke Perović
“Dominantna i neželjena elita” u Zagrebu, 7. decembra 2015.)
(The Bosnia Times, Danas)