Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Ranije ovog mjeseca jedna prijateljica me je pozvala na krovni piknik blizu južnog kraja Manhattana. Spektakularan zalazak sunca smijenilo je svetlucanje ostrva po noći, viđenog s velike visine: prazni stakleni soliteri sa uvijek upaljenim svjetlima izgledaju kao lutkina kuća kroz koju se sve vidi; automobilska svjetla se stapaju i pretvaraju avenije koje ide ka sjeveru u crvene trake, a one koje idu ka jugu u bijele. „Svaki dan je Božić“, rekla je moja prijateljica. Spominjanje decembra i oštar vjetar podsjetili su me da ističe naše vrijeme druženja na otvorenom u relativnoj udobnosti. Najavljuje se duga, tamna zima u našem gradu. Na tren sam se osjetila kao u djetinjstvu, u Sovjetskom Savezu. Svakog septembra, poslije leta provedenog van Moskve, slušala sam beskonačne razgovore o početku nove, uzbudljive školske godine, ali pred sobom sam vidjela samo duge mjesece hladnoće, mraka i usamljenosti. Vraćanje u grad bilo je suprotno vraćanju redovnim aktivnostima – umjesto toga, život je ponovo bio sveden na golo preživljavanje. Ovog septembra u New Yorku, usred neprestanog razgovora, doduše drukčijeg, o povratku u školu, osjetila sam stari, poznati strah. Ali sad je gore nego kad sam bila dijete zato što sad znam da ne bi moralo biti tako.
Od marta, kad je počelo zatvaranje grada, većina njegovih reakcija svela se na odustajanje od nečega, na neko „bez“: radi se, predaje i uči bez izlaženja iz kuće; djeca se podižu bez pomoći svjedoka; komunicira se bez topline; živi se bez vedrine. Ali šta bi bilo da su Njujorčani, čim su se probili kroz ovogodišnju proljetnu žalost i očajanje, vidjeli u pandemiji hitan poziv za kreativno rješavanje problema – za novo, inventivno razmišljanje? Šta da nismo pristali na „manje“ i na „bez“ u svim životnim domenima? Zamislite kako bi onda mogao izgledati ovaj septembar.
Prije svega, šta bi bilo da su ti prazni soliteri – među njima i najviši, Svjetski trgovinski centar, gdje se, u normalnim okolnostima, nalaze kancelarije New Yorkera – pretvoreni u škole? Njihov savremeni, dobro održavani ventilacioni sistem, kakav većine škola nema, snabdijeva učenike čistim zrakom. Ogromna količina prostora omogućuje svakom djetetu na Menhetnu da pohađa školu svakog dana i da pri tom održava sigurnu fizičku distancu. (U stvarnom životu, moje starije dijete je išlo u srednje škole koje se smatraju draguljima gradskog sistema. Sada je jedna od njih smještena dva nivoa ispod prizemlja – nigdje prozora. Druga je smještena u veliko metalno skladište, nalik na brodski kontejner, koje se nalazi na parkingu. Da, cijela škola je u tom skladištu.)
U tim novim prostorima su drukčiji i ljudi koji uče našu djecu. Ima ih više zato što su razredi manji i svi su mlađi od pedeset godina – većinom su nedavno završili fakultet. Uložen je ogroman napor, u duhu Uprave za unapređenje radova (WPA), da se regrutiraju mladi ljudi s diplomom i odnedavno nezaposleni nastavnici i pomoćnici nastavnika; svi su oni tokom ljeta prošli kratke, intenzivne kurseve vožnje po cijelom gradu kako bi mogli doprinijeti sigurnom vraćanju djece u školu. Starijim učiteljima i nastavnicima je dopušteno da rade od kuće; neki uče đake koji, iz zdravstvenih ili porodičnih razloga, prate nastavu od kuće, ali većina pruža virtuelnu podršku mladim kolegama; tako se sprovodi neviđeno bogat i ambiciozan nastavni program. Iako ne znamo koliko tih mladih ljudi će nastaviti da radi u školama i poslije pandemije, na taj način stvaramo generaciju Njujorčana koja je radila u državnim školama – a to iskustvo će uticati na njihove ideje o građanskom statusu i, posredno, na našu politiku u narednim godinama. (U stvarnom životu, za vrijeme jednog avgustovskog roditeljskog sastanka na Zumu, direktor škole u koju ide moje mlađe dijete naglas se zapitao kako grad očekuje da se udvostruči broj sati, a da se ne zaposli nijedan novi nastavnik – čak ni kad treba zamijeniti one koji su otišli u penziju ili umrli.)
Radna mjesta u školama su samo neka od onih koja su otvorena tokom pandemije i finansirana novim porezom na bogatstvo. Milijarderi i višestruki milioneri New Yorka podržali su, zajedno sa ostatkom populacije, uvođenje takvog poreza. Činilo se da je to jedina logična politička posljedica sve većeg bogaćenja bogatih (uglavnom zahvaljujući tome što Federalne rezerve pomažu berzi – iako su milioni ljudi ostali bez posla tokom prva dva mjeseca pandemije). Iz novog poreza na prihod finansirano je pretvaranje poslovnih zgrada u škole; u međuvremenu ljudi koji su radili u tim kancelarijama nastavljaju da rade od kuće, kao tokom prethodnih šest mjeseci. Novi gradski i državni zakoni su omogućili organizacijama da prekinu ugovor o najmu prostora – što je veliko olakšanje za legiju njujorkških nevladinih organizacija, čija su se sredstva znatno smanjila kad je postalo nemoguće organiziranje događaja koji iziskuju prisustvo većeg broja ljudi i kad se ekonomija usporila.
Poslije uspješno sprovedenog federalnog programa za rješavanje nezaposlenosti, grad New York je započeo nekoliko projekata raspodjele univerzalnog osnovnog dohotka, prije svega u dijelovima grada s manjim prosječnim dohotkom jer su oni najteže pogođeni pandemijom i jer tu živi najviše stanovnika koji ne mogu raditi svoj posao od kuće. Garantirani prihod je omogućio građanima iz rizičnih grupa da ostanu kod kuće dok mlađi i zdraviji odlaze na posao. U nekim slučajevima on je omogućio višegeneracijskim domaćinstvima da promjene svoj način života i zaštite osjetljivije članove porodice. Kao i na drugim mjestima gdje su sprovedeni eksperimenti sa univerzalnim osnovnim dohotkom, odmah je primijećen njihov pozitivan uticaj na mentalno zdravlje.
Druga blagodat za mentalno zdravlje je vježbanje. Od aprila su jednosmjerne avenije koje imaju alternativu zatvorene za saobraćaj. Njujorčani su odbacili skutere i prigrlili bicikle. Novi gradski bicikli za dvoje postali su hit – mnoge porodice ih sada koriste za vođenje djece u školu. Pošto se mnogi građani kreću na dva do tri točka, a mnogi drugi rade od kuće, metro i autobusi, koji su besplatni od marta, sada su poluprazni čak i u vrijeme kad se najviše koriste, što ih čini sigurnijim.
Nakon što su neke poslovne zgrade pretvorene u škole, timovi za promjenu namjene zgrada – i dalje finansirani iz poreza na bogatstvo – bacili su se na posao da pretvore hotele i druge preostale poslovne zgrade u višenamjenske, višegeneracijske stambene prostore. Pandemija nas je natjerala da se suočimo s problemom beskućništva. Mnogi su shvatili da veliki broj Njujorčana ne može poslušati naređenje „ostanite kod kuće“ zato što nema kuću. Drugi su pak razumjeli da je sadašnji sistem prihvatilišta za beskućnike nehuman, nedovoljan, ali i opasan jer pomaže širenju zaraze. A kad se beskućnici jednom usele u neke od praznih hotela, gradskim vlastima će biti politički nemoguće da ih ponovo gurnu na ulicu ili u prihvatilišta. Tako je New York postao grad u kome svako ima stalnu adresu.
I tako dalje. Podijelila sam neke od svojih fantazija „kako je moglo biti“ sa svojom prijateljicom za vrijeme našeg krovnog piknika. „Amerikanci nikad neće moći uraditi išta od toga“, rekla je ona. „Suviše se plaše socijalizma. Neće da čuju ništa o oporezivanju, na primjer“. Moja prijateljica, kao i ja, pripada kvir etničkoj manjini emigranata iz nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Neko bi mogao pomisliti da bismo mi morale najviše da se plašimo socijalizma. Ima u tome istine, ali mi smo upoznale socijalizam u samo jednoj verziji: kao ravnodušan, nekompetentan režim kome nije stalo do ljudskih života. To zapravo nije bio socijalizam već totalitarizam, a on proizvodi stanje samoće, straha i atomizovanosti koje smo upoznale u djetinjstvu.
Hana Arent je jednom napisala da nas od prijetnje totalitarizma, koja je uvijek realna, štiti samo „velika sposobnost ljudi da započnu nešto novo“. Danas u ovom gradu nema mnogo novog. Njegove poslovne zgrade ostaju prazne, njegove ulice su opet pune automobila, njegove škole se bore (nejednako), njegovi beskućnici se izbacuju iz hotela u koje su privremeno bili sklonjeni, bogataši su sve bogatiji, vjetar je sve hladniji, a grad je prihvatio samo jednu novinu koju je donijelo doba korona virusa: proširivanje bašti restorana za ručavanje na otvorenom.
(TBT, The New Yorker)
