Promocija knjige „Noćas slavim Bogumile“ autora Nedžada Latića koja se održala u biblioteci „Derviš Sušić“ u Tuzli, a čiji su promotori bili Ekrem Avdić i Derviš Čičko, pokazala je da se kulturni život u vrijeme pandemije korone kako tako odvija. Očito su Bosanci naučili preživljavati u vanrednim životnim okolnostima, kako u biološkom tako i u duhovnom smislu.
Kad je odlučio objaviti knjigu autor sigurno nije računao da će se desiti korona i vjerovatno je imao veće i ozbiljnije ambicije bar kad su promocije knjige u pitanju. Tim prije jer je knjiga izazvala velik interes javnosti zbog toga što se radi o veoma angažiranom novinaru i piscu koji već dugo kotira kao jedan od najčitanijih kolumnista i političkih analitičara u Sarajevu. Pored toga njegovi televizijski nastupi često „ostavljaju bez daha“ gledaoce jer govori na netipičan način za monotone uglađene intelektualce. A zbog svog oponentskog stava u odnosu na režim, pa i vjersko-nacionalnu bošnjačku elitu često izaziva bijes na sebe kod zavedenih masa. Sve je to uzrokom da se Latić više doživljava kao hrabar čovjek koji vjeruje u ono što govori i piše bez opterećenja kako će ga ko razumjeti i da li će ga opće neko razumjeti.
Sam naslov knjige „Noćas slavim Bogumile“ veoma je poetičan u odnosu na njen sadržaj. Oni koji su zbog naslova knjige očekivali da će više čitati srednjvjekovnu povijest Bosne, možda će biti jedini čitaoci koji će se razočarati. Jer Latić zaista slavi i divi se duhu predaka bosanskih muslimana, ali uporedo govori da savremena zbilja ukazuje da to ne razumiju kako inteligencija, tako i političari. U tome on vidi dramu životne zbilje i političku konfuziju u koju su zapale nacionalne ideologije i politike u Bosni i Hercegovini. Njemu je jasno k'o dan da je Bosna bila Bogumilu sve, da on bez Bosne ne može i da će bez nje uginuti.
Zato Latić ukazuje na ključne ideje koje su proizvele haotično stanje u Bosni i Hercegovini nakon pada komunističkog režima i na koncu dovele do rata koji je Bosnu pretvorio u izgubljeni raj Bogumila.
Tako on svojim sjećanjem na služenje vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA), opisuje ksenofobiju i mržnju prema vjeri, a posebno prema njemu kao bosanskom muslimanu, te kosovskim Alabancima. Latićev opis života u kasrani u Pirotu veoma podsjeća na priče ruskih disidenata u vrijeme SSSR-a, poput Varlama Šalamova (Priče sa Kolime) i Aleksandra Solženicina (Gulag). On baš piše kako je krišom čitao Miloša Kunderu (Šala) i Česlava Miloša (Zarobljeni um) u vojsci, krijući knjigu pod slamaricu.
Bar jedno jutro u sedmici slušao je u stroju na poligonu presude „albanskim iredentistima“ koje bi vojni sud osudio na nekoliko godina robije jer su, navodno, propagirali ideju „Kosovo republika“. Bogda je falila da i sam Latić bude tako uhapšen i osuđen, ili ucijenjen da pristane raditi za vojnu obavještajnu službu KOS. Njegov dodatni problem je bio da se on nalazio na odsluženju vojnog roka u vrijeme kad mu je brat bio u zatvoru.
Potom Latić ukazuje na ulogu Vatikana u razbijanju Jugoslavije. On se referira na knjigu Darka Hudelista „Rim, a ne Beograd“ u kojoj ovaj hrvatski publicista otkriva spregu pape Vojtile i Zbignjeva Bzezinskog u razbijanju Jugoslavije.
Treba imati u vidu da Latić sazrijeva kao mlad čovjek u vrijeme Iranske islamske revolucije, odnosno pojave ajatulaha Homeinija, što se historijski poklapalo sa pojavom poljskog antikomunističkog pokreta „Solidarsnot“ i lidera ovog pokreta Leha Valense. Nedavno je Angela Merkel izjavila povodom 40. obljetnice nastanka ovog pokreta da ju je taj pokret oblikovao i profilirao kao političarku.
To je bilo doba, kako neki savremeni historičari tvrde, kad se svijet na globalnom planu bio vratio u srednji vijek. O tom vremenu Latić vrlo plastično piše i iznosi činjenice kako se to odražavalo na bosanske muslimane. U taj kontekst Latić stavlja nastanak nacionalnog pokreta na čijem čelu je bio Alija Izetbegović. Latić to, kako je dobro uočio Ekrem Avdić, definira kao emocionalni narodni pokret.
Latić otrkiva da je Izetbegović imao kontakte sa oponentskim grupama i disidentima, poput „Muslimanske braće“. Iz tih kontakata nastala je njegova „Islamska deklaracija“ koju Latić tretira kao kompilaciju mnogobrojnih sličnih publicističkih uradaka koji su se ilegalno štamapali i ditribuirali diljem islamskog svijeta. Jer u to vrijeme muslimanski svijet je stenjao pod crnim diktaturama koje su bile čak i gore od komunističke diktature u Jugoslaviji u kojoj je bila uskraćena sloboda mišljenja. Zbog ta knjige Izetbegović je imao hipoteku islamskog fundamentaliste koju su mu imputirali komunistički mediji. Ipak, Latić smatra da se Izetbegović bio uspio osloboditi te hipoteke i donekle prikazati kao bosanski nacionalista. „I to je najvrijedniji segment Izetbegovićeve politike“, smatra Latić.
Pošto Latić vrlo direktno portretira glavne aktere političkog i vjerskog života bosanksih muslimana, on krivi Harisa Silajdžića i Mustafu Cerića da su „osedlali magarca“ Bakiru Izetbegoviću na kojem je dojahao do trona boošnjačkog pijemonta. Sve što vidi u politici Bakira Izetbegovića Latić kvalificira apokalitptičnim predznacima po bosanske muslimane.
Tako se može reći da je ovo i glavni motiv Latićevog pisanja memoara kako bi upozorio nove, mlade generacije na apokaliptičnu budućnost ukoliko se ne budu žrtvovali, bar u onoj mjeri u kojoj je to učinila njegova generacija, i pokušali promijeniti tokove političkih silnica koje žestoko podrivaju temelje bosanske državnosti.
(TBT, Priredio Ajdin Latić, FOTO I VIDEO Darko Zabuš)
