Krajem 2018. godine o njemu se svuda, čak i u njegovom domu kada ode u duge šetnje, govorilo i šaputalo kao o bivšem. Treneru, vizionaru, zabavljaču, šarmeru, propalici i bivšem čovjeku. Jer Mourinho je živio je nogomet svim svojim mahanama i driblao ga svojim vještinama, osmijehom i doskočicama, a nogomet ga je prestao voljeti, prestao ga je željeti, razumjeti i dozvoljavati da ga jeftinim driblinzima i dalje čini svojim. Tako nije mogao dalje…
Nisu prošle ni dvije zime, a situacija je potpuno drugačija.
Više se nigdje ne šapuće, već se glasno, na sva usta hvali novi Jose, onaj koji je bio Poseban i ničiji i koji sada više nije Poseban i konačno je svačiji. Od onih koji su gledali nove serije na Amazonu i Netflixu, do onih koji se smiju na konferencijama za štampu njegovim izrečenim i još više neizrečenim forama.
I nije to jedna od onih situacija kada ljudi koji su kroz istu rupu na teksas jakni kačili sve bedževe svog života – od “Peace” do “Mir nema alternativu” – zavole neku novu cool foru, koju će istrošiti jednako brzo kao i prethodne, čim se pojavi nešto novo “najbolje do sada”…
(TBT, Nedeljnik)
