TEME
U
vrlo ranoj dobi ovaj pojam urezao se duboko u moje pamćenje. “Logor ratnih
zarobljenika, Manjača” bila je adresa na koju sam u narednih nekoliko mjeseci
naslovljavala poruke preko Međunarodnog crvenog križa na koje sam upisivala tek
naučena slova ispisujući fragmente polomljenog djetinjstva. Kasnije će ovu
adresu zamijeniti adresa “Sabirni centar, Batkovići” Bijeljina.
Piše Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Sjećam
se kada je odjednom rahmetli djed negdje odveden; rekli su da je na Manjači.
Sjećam se i hodajućeg kostura koji se vrelog augustovskog dana, nakon tri
mjeseca odsustva, približavao kući. Prepoznala sam plave oči uvučene duboko u
duplje ispijenog lica. Isti dan sam saznala da je i otac, iz Policijske stanice
gdje je držan, prebačen na Manjaču. U vrlo ranoj dobi ovaj pojam urezao se
duboko u moje pamćenje. “Logor ratnih zarobljenika, Manjača” bila je adresa na
koju sam u narednih nekoliko mjeseci naslovljavala poruke preko Međunarodnog
crvenog križa na koje sam upisivala tek naučena slova ispisujući fragmente
polomljenog djetinjstva. Kasnije će ovu adresu zamijeniti adresa “Sabirni
centar, Batkovići” Bijeljina. Danas je to “Poljoprivredno dobro Manjača”, kao
vjerovatno jedina rečenica gdje se nakon 1992. godine riječi dobro i Manjača
pojavljuju zajedno.
Odlaskom
te prve grupe logoraša…
Decembar
je mjesec kada je počelo konačno raspuštanje logora Manjača. Dani 13., 14., 16.
i 18. decembra 1992. godine označili su prekretnicu u životima paćenika koje je
velikosrpska agresija dovela na ovu bosanskohercegovačku
planinu. Već krajem novembra, nakon puštanja veće grupe logoraša 14. novembra,
počela su “šuškanja” među logorašima da će u razmjenu. Po prvi put nakon više
mjeseci zarobljeništva pojavila se nada. Logoraši su sa dolaskom hladnijih dana
i oštrine zime na ovim prostorima, brinuli kako nakon svega što su preživjeli,
preživjeti i zimu. Uhapšeni u ljetnim danima, osim odjeće koju su nosili
mjesecima, sada već dronjaka popucalih od tuče i natopljenih krvlju koji su
uslijed gubitka 30,40, 50.. kilograma visili na njima, pokoje kape i deke
dodijeljene od strane Međunarodnog crvenog križa, nisu imali ništa. Odlaskom te
prve veće grupe logoraša, polako se među logoraše počela uvlačiti i misao
slobode. Navečer kada bi stražari zaključali štale, ležeći u mraku na hladnom
betonu, tiho su šaputali šta će raditi kada ponovo budu slobodni. Kada bez
dozvole budu mogli podići glavu, pogledati u nebo, napraviti korak.. Šta raditi
kada ponovo postanu ljudska bića.
Koncentracioni logor Manjača služio je,
zajedno sa drugih 656 srpskih logora, u isprepletenoj mreži zločina. Nastanak
svih ovih logora, njihova namjena, struktura, torture, uslovi..ništa nije bilo
nasumično. Svi logori od Čelopeka u Zvorniku, Osnovne škole “Vuk Karadžić” u
Bratuncu, Sušice u Vlasenici, Batkovića kod Bijeljine, Kule kod Sarajeva, Omarske,
Keraterma u Prijedoru.. , ličili su jedan na drugi, bili su unaprijed
isplanirani i imali su isti cilj: genocidno istrebljenje nesrpskog stanovništva
bilo ubijanjem bilo nanošenjem teških tjelesnih i psihičkih povreda , bilo nametanjem
uvjeta nehumanih za život, kao actus reus krivičnog djela genocida. Svi ovi
logori služili su samo jednoj svrsi: trajnom uklanjanju nesrpskog stanovništva
sa prostora predviđenih za ulazak u Veliku Srbiju. Nakon što je genocid u
opštinama ozbiljen ubijanjem i raseljavanjem pripadnika grupe, sistematski
formirani logori su trebali da posluže u okončanju ovog cilja. Uklanjanje u
logorima je vršeno i putem fizičkog istrebljenja i putem drugih metoda, realiziranih
na duži rok: nanošenjem teških povreda uslijed kojih su logoraši nakon puštanja
na slobodu ili umirali u ranoj životnoj dobi ili su uslijed pretrpljenih
povreda i trauma postajali trajno onesposobljeni članovi društva, te putem
uklanjanja sa teritorija; ponajprije raseljavanjem u strane zemlje. Svi logori
su i po ovom principu bili istovjetni: logoraši koji nisu ubijeni, koji su
preživjeli mučenja i najrazličitije vidove iživljavanja, mogli su u razmjenu samo pod jednim uvjetom: potpisana izjava da svu svoju pokretnu i nepokretnu
imovinu ostavljaju organima bespravno formirane Srpske Republike i da se unutar
njenih granica više nikada neće vratiti. Isti uvjet postavljan je i onima,
uglavnom ženama i djeci, koji su ostajali nezaštićeni nakon odvođenja muških
članova porodice u logore. Ovom
raseljavanju logoraša pogodovala je i politika međunarodne zajednice i
predstavnika Međunarodnog crvenog krsta koji bi sa listama zemalja dolazili u
logore: Švedska, Norveška, Danska,
Njemačka, Australija, Amerika.. ili prljave i usmrdjele štale i hangari.
“Logor
ratnih zarobljenika Manjača”
Koncentracioni logor Manjača planiran je
mnogo prije otpočinjanja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Tadašnje
srbijanske vlasti i čelnici bosanskih Srba odredile su ovo mjesto kao trasu
puta u životima hiljade Bošnjaka i Hrvata. Već u oktobru 1990. godine hangari
su bili spremni. O ovome je u jednom svom tekstu posvjedočio i novinar Đuro
Kozar koji je 1990. godine posjetio kasarnu Mika Bosnić” na Manjači, gdje je
primjetio tri nova hangara. O odgovoru tadašnjeg zapovjednika kasarne na njegov
upit o namjeni tih hangara i svojim impresijama zabilježio je sljedeće: “’U hangarima
će biti smješteni konji. Vojska će ih nabaviti oko stotinu, jer u slučaju rata
nedostajaće goriva i rezervnih dijelova za kamione, pa će za prevoz biti
korišteni konji sa zapregama”, na moje veliko iznenađenje rekao je zapovjednik.
Htio sam mu tada na to reći – “kakvi konji, kakvi bakrači” na pragu 21.
stoljeća, ali je zapovjednik izbjegao daljnjii razgovor o tome. Jedan kapetan
koji je slušao razgovor usput mi je dodao: “Čuće se za ove hangare, kada
dođe vrijeme…”.”
I čulo se. 1991. godine u hangare su zatvoreni
zarobljeni Hrvati iz Republike Hrvatske; nakon otpočinjanja agresije na
Republiku Bosnu i Hercegovinu štale su nastanili civili iz Grapske kod Doboja,
Sanskog Mosta, Ključa, Prijedora, Kotor Varoši, Jajca, Mrkonjić Grada, Bosanske
Dubice.. Nakon nasilnog preuzimanja vlasti u opštinama i ubijanja civila na
kućnim pragovima, prema unaprijed pripremljenom planu Srbije i Crne Gore koji
je u Bosni i Hercegovini sprovodio politički i vojni vrh bosanskih Srba (SDS je
u svim opštinama formirao Krizne štabove čijim odlukama i naredbama je činjeno
sve pa i osnivanje logora, dok je vojska (JNA-kasnije VRS) osiguravala
implementaciju ovog plana), na red je došlo i odvođenje nesrba u logore.
Pristupljeno je hapšenju nenaoružanih civila po kućama i ulici i odvođenju u
unaprijed pripremljene objekte u kojima su nekadašnji prijatelji, poznanici i
komšije zauzeli pozicije čuvara. Osnov za hapšenje: pripadnost nesrpskom
življu. Poslije određenog perioda držanja i mučenja u domicilnim logorima,
logoraši logora formiranih na području samovoljno formirane Autonomne regije
Krajina (ARK), pretučeni i iscrpljeni prebacivani su organizovanim konvojima na
Manjaču.
Manjača je bila pravi koncentracioni logor.
Na ulazu natpis na ćirilici: “Logor ratnih zarobljenika Manjača – zabranjen
ulaz”, bodljikova žica, psi čuvari, osmatračnice, stražarnice i mitraljeska
gnijezda, minirana područja unutar logora gdje je smješteno šest štala.
Po dolasku logoraši bi tjerani da u koloni
trče kroz špalir vojnika koji su ih različitim predmetima krvnički udarali. “Kad
su nas dovezli, počelo je prozivanje. U kamionu su se čuli jauci logoraša koji
su jedan po jedan iskakali. Tukli su svakojakim predmetima – komadima cijevi,
kablovima, olovnim palicama, letvama i različitim drugim predmetima. Slušali
smo njihove jauke. Neki su sebi još u kamionu htjeli oduzeti život. Kad smo
ušli u sami logor, opet je počela tuča.”
Nakon “prijema”, smještani su u štale gdje su
u srcu Evrope, pred očima cijele međunarodne zajednice, na pragu 21. stoljeća,
zamijenili konje u hangarima. Cijeli gradovi stajali su u jednu štalu. “Kada
sam ušao na vrata, imao sam osjećaj da je cijeli Ključ tu”, rekao je preživjeli
logoraš iz ovog gradića u Krajini. Kako bi koja tura logoraša dolazila, pripreman
im je isti doček.
“Glavu
dole, ruke na leđa, ne gazi svetu srpsku zemlju”
Manjača je imala poseban režim. Slamanje
volje i oduzimanje čovječnosti, bila je specijalnost ovog logora. Logoraši su
držani u konstantnoj atmosferi straha, sa danonoćnim terorom.
“Glavu dole, ruke na leđa, ne gazi svetu
srpsku zemlju”, pravilo je koje je logorašima povicima stražara naređivano na
samoj kapiji logora.
Svako
uspravljanje u čovječiji položaj, svaki pogled, svako podizanje glave bez
odobrenja odabranih, strogo je kažnjavano. Nakon smještaja u štale i najmanji
tračak ljudskosti, svaki vid slobodne volje, morao je biti oduzet. Monstrumi u
ljudskom obliku patrolirali su svakodnevno između redova izbezumljenih lica
koji su tiho, pognutih glava jedan do drugog sjedili u tišini. Svaku noć
prozivane su grupe logoraša koji su ispred štala premlaćivani, dok su njihovi
krici i jauci odjekivali Manjačom. Premlaćivani su i prilikom ispitivanja, prilikom
izlaska na jedini obrok u danu, prilikom odlaska po vodu na obližnje zagađeno
jezero, odlaska na prinudni rad, ulaska stražara u štale.. Malo koja situacija da
nije bila prilika za tuču. Najrazličitija mučenja i poniženja koja su se
pojavljivala u bolesnim umovima stražara ispoljavana su na slabašnim tijelima
logoraša. U ovim orgijanjima brojni logoraši su i ubijeni. Kakva su bila ta
premlaćivanja svjedoči i sljedeći slučaj: Jedne prilike, nakon
isljeđivanja od strane nekadašnjeg kolege sa posla, logoraš policajac iz
Sanskog Mosta krvnički je premlaćen. Donesen je u štalu gdje je u velikim
mukama izdahnuo. Tijelo je odveženo u nepoznatom pravcu; tek je početkom ove
godine pronađeno, između grobova, na groblju u Banjoj Luci. Obdukcija je
pokazala da su skoro sve kosti polomljene.
Još jedna karakteristika Manjače je što su
u konvojima logoraša koji su pristizali, ispred kapije logora u pravilu
izdvajane i grupe onih koji su “vraćani”. Svi ti logoraši su nakon okončanja
agresije pronađeni u masovnim grobnicama koje su skrivale njihova tijela ili na
samoj planini ili na putevima koji su
vodili prema njoj.
Mučenje glađu i žeđu je bilo posebno
zastupljeno. Providna kriška kruha podijeljenog na 44 dijela i mutna tekućina
koja je nekada predstavljala varivo a nekada čaj – obrok je koji je trebao
osigurati tek puki biološki opstanak logoraša. “Čupali smo i jeli travu, sve do
minskog polja. Logoraši koji su odvođeni na prisilnu radnu obavezu, imali su
veći izbor trave i lišća..Bili smo toliko oslabili i iznemogli da smo
zaboravili likove svoje djece, samo smo mislili na hranu.”
Tako slabi tjerani su i na teški rad. “Radili
smo uglavnom teške fizičke poslove, pravili puteve, kopali kanal za vodovod,
radili poljoprivredne radove. Sjećam se da su nas tjerali da okopavamo kukuruz
golim rukama. Radilo se po cijeli dan i ljudi su od umora, gladi padali pa bi
onda od strane čuvara bili premlaćivani.” Logoraši su na Manjači sagradili i
crkvu.
Odgovorni
i “Ženevska konvencija”
Logor je obezbjeđivala vojska, pripadnici 1. Krajiškog korpusa, zajedno sa pripadnicima
policije iz Sanskog Mosta i Ključa koji su se svako 14 dana smjenjivali na
“poslu”. Nekadašnji oficir JNA Božidar Popović, komandant ovog koncentracionog
logora, izričito i preušutno naređivao je raznorazna zlodjela dok se između
zbijenih redova logoraša šetao sa primjerkom “Ženevske konvecije”, na koju se
često pozivao kada bi opisivao svoje “humano” postupanje prema “ratnim
zarobljenicima”. Tako i beogradska “Politika”, u huškačko-propagandnom članku
od 8. augusta 1992., “Na Manjači nema konc-logora”, izvještava sljedeće:
“U logoru zarobljenih pripadnika
muslimanskih i hrvatskih paravojnih formacija, na Manjači, u blizini Banjaluke,
trenutno je smešteno oko 3.000 zarobljenika. Ovaj logor, kako je danas izjavio
pukovnik Milutin Vukelić grupi novinara koji su posetili Manjaču, nije
koncentracioni logor, već logor ratnih zarobljenika. U njemu nema ni žena ni
dece, kao ni muškaraca mlađih od 18 , ni starijih od 60 godina. Svi koji se
danas tamo nalaze, kako je rekao pukovnik Vukelić, učestvovali su u oružanoj
pobuni protiv srpskog naroda ili organizovali tu pobunu, a uhapšeni su u zoni
ratnih dejstava [..] Novinari su imali prilike da obiđu objekte u logoru u
kojima se zarobljenici hrane, leče i spavaju [..] Za sve zarobljenike smeštaj je
obezbeđen pod čvrstim krovom. Po rečima komandanta logora potpukovnika Božidara
Popovića, sa zarobljenicima se postupa po pravilima koje nalaže Ženevska
konvencija i drugi međunarodni propisi za ratne zarobljenike […] Iskazi
zarobljenika su uglavnom slični. Svi govore da nisu fizički ili na neki drugi način
maltretirani i da se prema njima primenjuju propisi koji važe za ratne
zarobljenike […] Po rečima komandanta logora Božidara Popovića, u logoru je do
sada prirodnom smrću umrlo 5 ljudi, o čemu postoji uredna medicinska
dokumentacija.”
Međutim, i pored svih napora srbijanskih i
bosanskohercegovačkih srpskih vlasti da uljepšaju i Manjaču i druge srpske
“sabirne centre”, zlo Manjače bilo je preveliko da se sakrije. Slike
prestravljenih muškaraca pognute glave smještenih u štalama za životinje,
obišle su svijet. Nakon slika ćelavih kostura iz nacistickih logora i odlučnog
stava svijeta da se slično zlo više nikada i nikome ne smije ponoviti, kadrovi
iz bosanskohercegovačih logora šokirali su javnost.
Međutim, samo toliko da se pošalju delegacije
Međunarodnog crvenog križa, pokoji paketić hrane i apeluje na puštanje. Ukidanje
embarga na oružje koje bi Bosni i Hercegovini omogućilo zagarantovano pravo na
samoodbranu, međunarodno pravo propisano Poveljom Ujedinjenih Nacija bio je
prevelik zalogaj za demokratsku Evropu. Paketići hrane kojima je međunarodna
zajednica prala svoju savijest bacani su i civilima u opkoljenim gradovima i
onima iza bodljikove žice.
Ipak, još jednom je potreba da se buduća
Republika Srpska koja će biti potvrđena u Daytonu prikaže u pozitivnom svjetlu
i sakrije panaroma konc-logora iza njenog nastanka, dovela do poduzimanja
radnje koja je također primjenjivana na cijelom tlu Bosne i Hercegovine. Tako, čim
bi javnost saznala za postojanje određenog logora i strahote u njemu, uslovi bi “poboljšavani” i logor bi naglo bio rasformiran. Rijetko kad
zatvoren, samo rasformiran. To rasformiranje ogledalo se u sljedećem: dio
logoraša bi bio likvidiran na drugim lokacijama, dio starijih i maloljetnih
lica (za koje su nijekali da su uopšte i zatvoreni) bio bi pušten, a dio prebačen u druge logore. Sličan scenarij ponovljen je i na Manjači: nakon
obilaska logoraša od strane Međunarodnog crvenog križa premlaćivanja jenjavaju
i logoraši dobijaju i “veće” porcije hrane; u augustu i septembru puštene su
prve grupe starijih i iznemoglih logoraša; u novembru dolazi do puštanja veće
grupe ovih kategorija; da bi u decembru mjesecu logor bio rasformiran.
13. decembra, uz televizijske kamere, podjelu
voća i pozdrave komandanta Popovića “Drugovi, eto idete sad u razmjenu. Kad vas
vaše vlasti preuzmu, vi slobodno možete reći svojima da vam ja kao komandant
logora nisam bio loš, ako treba, to do potvrdite i na Haškom sudu,” veća grupa
logoraša potrpana je u autobuse i krenula u “razmjenu”.
“Rekli su da svi Hrvati i lica koja
prozovu, uzmu svoje stvari i da idu u razmjenu. Drago svakom koga prozovu, ali
nismo ni slutili da nas tek čekaju muke i patnje.”
Umjesto na slobodu, grupa od 530
najopasnijih, organizatori otpora i pobunjenici protiv “ustavnog poretka Srpske
Republike”, “muslimanski eksremisti” kako su nazivani, prebačeni su u logor
Batković kod Bijeljine.
“Manjača je bila ponor bez dna koji je
gutao ljude. A kad su nas povezli odatle, gledao sam cijelim putem putokaz za
Beograd. Išli smo dugo u tom pravcu, u pravcu Beograda, iz kojeg nam je ovo zlo
i stiglo, i konačno stigli u hangare, u bodljikavu žicu. U logor Batković.”
Grupama logoraša koje su u razmjenu krenule
14., 16. i 18. decembra, namijenjena je
nešto bolja sudbina. Nakon prebacivanja u sabirni centar u Karlovcu, raseljeni
su po svijetu u zemlje po izboru, iz kojih se mnogi ni danas nisu vratili. Nakon
razmjene ovih logoraša, Manjača je i u kasnijim godinama agresije korištena za
zatvaranje nepodobnih i onih koji su prijetili urušavanju ustavnog poretka
Srpske Republike., da bi tek potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma bila i
zatvorena.
Logori su bili sastavni dio plana krojenja
Velike Srbije čije su ambicije zadovoljene priznanjem Republike Srpske, sa pretenzijama
pripajanja matičnoj Srbiji u doglednoj budućnosti. Bez počinjenja genocida
Velika Srbija ne bi mogla biti ostvarena u zamišljenoj formi: svi Srbi u jednoj
državi. Bez istrebljenja pripadnika svih drugih grupacija, Srbi bi u toj
Velikoj Srbiji bili manjina. Genocid i
logori bili su nužni u još jednom pohodu teritorijalnog širenja susjedne
Srbije.
U stihijskoj mašineriji zločina Manjača je
poslužila svrsi; u gradovima Autonomne regije Krajina u periodu 1992 – 1995
ostvarene su riječi njenog predsjednika Radoslava Brđanina o dozvoljenom
postotku nesrpskog stanovništva u Velikoj Srbiji: 2 %. U većini gradova
nekadašnje ARK-e koji su danas u sastavu Republike Srpske, taj postotak je tek
neznatno veći.
Danas ništa na Manjači ne podsjeća na
nekadašnju svrhu ovog prostora. Spomen ploča koja bi trebala da opominje na
postojanje koncentracionog logora i kako su u današnjoj Republici Srpskoj
prolazili “drugačiji”, nije dozvoljena. Ne od strane Republike Srpske, nego
paradoksalno, Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine u čijem se vlasništvu
ovaj prostor danas nalazi. Institucija države kategoriji onih koji su u njeno
ime, u ime njene suverenosti i nezavisnosti, bili lišeni onog najvažnijeg što
jedan čovjek ima, dostojanstva, ne dozvoljava čak ni postavljanje kamena koji
bi im priznao proživljene patnje. Umjesto toga, logoraši svake godine na
godišnjicu puštanja prve grupe logoraša, godišnjicu kada su se prvi put usudili
pomisliti o ponovnoj slobodi, nose ploču, postavljaju je na par sati i vraćaju
nazad. Sav svoj krik saželi su u sljedeće redove:
“Logor “Manjača” uspostavile su srpske civilne
vlasti uz pomoć vojnih i policijskih struktura. U periodu 1991-1995 bilo je
zatočeno više od 5000 logoraša, većinom Bošnjaka i Hrvata. Logoraši su bili
izloženi teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Boravili su u štalama,
gladni, žedni, izloženi bolestima, ekstremnoj vrućini i hladnoći te svakodnevno
premlaćivani, mučeni i ponižavani od strane stražara i uprave logora. Od
posljedica tortura nekolko logoraša je podleglo a u transportima do logora
Manjača ubijeno je više od 80 nedužnih ljudi.”
Postojeća inertnost i nezainteresovanost bh
vlasti i društva neminovno vodi u zaborav. Kada jednom ne bude umornih tijela
logoraša, onda kada oni prestanu kročiti prostranstvima Manjače i drugih
logora, opominjati i na umornim leđima nositi epitaf svoje patnje, posljednja
faza genocida biće konačno implementirana.
FOTO: Manjača (Arhiv)
(The Bosnia Times)