ANALITIKA
Zubanović i njegova loša knjiga o
Selimoviću ne bi zavređivali veću pažnju da se radi samo o izdvojenom slučaju.
Piše: Ivan Lovrenović, thebosniatimes.ba/telegram.hr
Laž je i velikosrpska prijevara sve što su
Bošnjaci muslimani, i svi drugi lakovjerni čitatelji, desetljećima vjerovali o
romanima Meše Selimovića „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“ – to je sukus
grandioznog otkrića u knjizi „Ko je bio Meša Selimović“ izvjesnoga Seada
Zubanovića. Knjizi i „otkriću“ podignuta je važnost nedavnim predstavljanjem u
novoj zgradi sarajevske Gazi Husrev-begove biblioteke, prestižne institucije i
najstarije javne knjižnice u Bosni i Hercegovini, osnovane 1537. godine. U
novinskom izvještaju s predstavljanja kaže se, između ostaloga: „U ovoj knjizi
autor razotkriva najveću velikosrpsku podvalu Bošnjacima ko je stvarni autor
romana ‘Derviš i smrt’ te zašto su Bošnjaci ovaj anti-muslimanski roman
prihvatili kao knjigu svog identiteta.“
Nije Zubanović prvi koji Selimoviću i
njegovome slavnom romanu „Derviš i smrt“ pripisuje nemuslimanski pa i
antimuslimanski karakter i namjeru. Nedžad Ibrišimović (1940 – 2011), pisac
raskošna talenta i rijetke osobnosti, pisao je u drugoj, poslijeratnoj fazi
svojega književnog puta o onome što je po njegovu mišljenju u „Dervišu i smrti“
s islamskoga stanovišta pogrešno i blasfemično, te je svoje detaljno
istraživanje sažeo u zaključak da „Derviš i smrt“ jest bošnjački roman i
pripada bošnjačkoj književnosti, ali nije muslimanski roman. Premda bizarni i
književno bespredmetni, ova elaboracija i ovakav zaključak ipak su
nijansiraniji od zubanovićevskih šovenskih nebuloza.
Što je, dakle, po ovome autoru „istina“ o
Selimoviću i njegovim romanima i zašto je „vakat da ih Bošnjaci ponovo
pročitaju pažljivo“?
Svemu je prethodio dalekosežno smišljen
plan u velikosrpskim krugovima (Udba, Klub književnika, SANU – sve je to po
Zubanoviću jedno), a glavni mozak i izvođač je Dobrica Ćosić. „Ćosić je, piše
on, preko komuniste Mehmedalije Selimovića (usput: Mehmedalija je Mak Dizdar, a
Selimović je ‘samo’ Mehmed – op. I. L.) odlučio ubaciti u bosansko gnijezdo
kukavičije jaje i putem pisane riječi, koja je uvijek imala veliku težinu,
ostvariti zamisli politike mračnih krugova intelektualaca Srbije.“ A to su
„viševjekovne aspiracije prema Bosni, njenom starosjedilačkom stanovništvu,
Bošnjacima. U tu svrhu najzahvalnije je, pokazalo se kroz Njegoša, a kasnije i
Andrića pa Selimovića, koristiti autore nesrbe koji kroz svoje knjige afirmišu
upravo one teze kojima se potvrđuje ispravnost velikosrpske ideologije, a što
je još važnije, lažima liječi ‘kmetovski kompleks’ ovog naroda ukucan u
njegovom genetskom kodu. Bošnjaci njih svojom fizičkom prisutnošću podsjećaju
na ono što su kao pravoslavci vijekovima u Bosni bili, najamni
radnici, kmetovi, dođoši bez zemlje, sluge i odani podanici… To je osnovni
razlog da ih toliko mrze. Oni neće svjedoke i ubijaju ih iz istog razloga kao
što to čini i mafija širom svijeta. Mrtav Bošnjak (svjedok), mrtva istina.“
Smišljanje plana za „ubacivanje
kukavičijega jajeta u bosansko gnijezdo“ Zubanović datira u prvu polovicu
šezdesetih godina prošloga stoljeća. Trebalo je, dakle, proizvesti takvo
književno djelo koje će a) „afirmisati upravo one teze kojima se potvrđuje
ispravnost velikosrpske ideologije“, b) kojemu će autor biti bošnjačko-muslimanskoga
imena i porijekla, c) koje mora biti visoku književnu vrijednost. Za taj
zadatak odabran je Meša Selimović, između ostaloga i zbog žene Srpkinje i
Beograđanke, iz obitelji generala kraljevske vojske. (Piše Zubanović u svome
epohalnom istraživačkom djelu i ovo: „Jedan od najperfidnijih, a pokazalo se i
najefikasnijih načina okupacije Bosne iznutra su bili brakovi između uglednih
Bošnjaka iz bilo koje sfere javnog života, politike, privrede, sporta ili
estrade sa Srpkinjama. To im je ujedno bila odskočna daska podobnosti i glavni
uslov napredovanja u karijeri.“ Tako je: „Nacionalnost njihovih supruga jedan
od najvećih razloga što se u Tuzli kipovi Meše Selimovića i Ismeta
Mujezinovićana na glavnom šetalištu nalaze jedan naspram drugog, i smetajući
prolaznicima gledaju se nijemo, pogledom punim saosjećanja i razumijevanja.
Samo oni znaju koliko im je puta, u njihovim naprednom ‘mešovitim’ brakovima,
za nedjeljni ručak servirana svinjska koljenica.“ I dvojica partijskih veterana
Osman Karabegović i Avdo Humo „branili su interese Beograda“ i došli u sukob s
političkim vrhom Bosne i Hercegovine „prije svega jer su im žene bile iz
Srbije“.)
Sve u svemu: po dogovoru s Udbom glavni
meštar plana Dobrica Ćosić je od Ive Andrića „naručio“ da napiše romane „Derviš
i smrt“ i „Tvrđavu“. Kao „jedan od najvećih mrzitelja Bosne i Bošnjaka“ i
„majstor književnosti“, Andrić je to rado i poslušno obavio, a Meša Selimović
potpisao, između ostaloga i zbog toga što mu je Ćosić obećao Nobelovu nagradu,
kao što je „Ivi Andriću, kroz četnički lobi u inostranstvu, uspio omogućiti
dodjelu Nobelove nagrade 1961. za životno djelo, roman napisan još 1945
godine, ’Na Drini ćuprija’, koja sadržajem o izmišljenoj patnji i
zlostavljanju Srba pod ‘turskom’ vlašću, pravda genocide u Bosni čiji su
kontinuitet nastavili srpski partizanski četnici činiti tokom i poslije Drugog
svjetskog rata…“ Po Zubanoviću, Selimović je pred smrt u Beogradu, razočaran,
želio javno reći istinu ali je „spriječen u toj namjeri kućnim pritvorom i strogom
odabirom gostiju“, opet u organizaciji i pod strogim nadzorom Dobrice Ćosića.
Jedan od Zubanovićevih argumenata za
teoriju o Selimoviću kao lažnom autoru „Derviša i smrti“ i „Tvrđave“ jesu
njegova prethodna, sasvim prosječna djela. Zubanović ih, dapače, proglašava
posve bezvrijednima, pozivajući se na izjavu anonimnoga kritičara: „Meša je
veoma pismen, ali nažalost bez ikakvog talenta!“ Da bi svoju tvrdnju
ojačao, Zubanović poziva upomoć mnoge autore koji su uočavali taj zanimljivi
diskontinuitet, odnosno kasnu književnu eksploziju Meše Selimovića, ali to čini
na krajnje manipulativan pa i falsifikatorski način. U toj petljavini loše je
prošao i autor ovih redaka: „Činjenicom da pod stare dane neko književno
dobrano neafirmisan napiše ovakav roman – piše Zubanović – zatečeni su bili i
ostali BH pisci i javno se iščuđavajući tome pitali su se poput Ivana
Lovrenovića: „Kako je moguće da čovjek u šestoj deceniji života, kada je
već – iskustvo nas uči – nemoguće postati ‘nešto drugo’ postane autor Derviša i
smrti i Tvrđave?“
Da, pišući 1982. godine o Selimoviću na
vijest o smrti, jesam zapazio taj nesvakidašnji poetički i kreativni obrat, s
time da Zubanović izbacuje ono što mu smeta; početak citata glasi ipak malo
drukčije: „Što se to trebalo zbiti u čovjeku i oko njega, pa da čovjek, do tada
samo ‘dobar pisac’, ‘stilist’, u šestoj deceniji života…“. A nastavak i
zaključak, koji Zubanović prešućuje, sasvim je suprotna smisla od njegove
„teorije“: „Kako god glasili mogući odgovori na ova pitanja, Selimovićev slučaj
ostat će klasičnim dokazom kako je književnost neizvjesnost bez pravila, i kako
biti pisac znači biti uvijek nesmireno čeljade u potrazi za vlastitim licem, u
kojoj je – makar rijetko – moguće čudo duha i ljepote.“
A taj davni tekst („Četiri zlatne ptice“,
Odjek, Sarajevo 1982) bavi se i paralelom Selimović – Andrić, i to tako da baš
podcrtava i naglašava krupne poetičke razlike među njima. Selimović napušta
epsko-mimetički princip u korist lirsko-meditativnog, kombinirajući ga
ingeniozno s elementima triler-fabule. Tako tekst dobiva karakterističnu
tenziju i dinamiziranost, komunikacijsku izravnost, zbog čega se, bez obzira na
prošlosnu faktografiju, čita i doživljuje emotivno i problemski vrlo
angažirano. Aroma prošlosti biva ostvarena u svim svojim karakterističnim
pojavnim oblicima, ali ne historicistički, već da se aktualizira
egzistencijalni a ne „historijski“ čovjek. Selimovićevi romani, i pored toga
što im to nije predmet prvog plana, pružaju jedan sasvim novi literarni pristup
temi povijesne Bosne. To više nije agonalno ideologizirana shema s osnovnim
motivom guslarske dileme: krst ili polumjesec, koju nam je namro devetnaesti
vijek sa svojim kolektivno-plemenskim sistemom vrijednosti, nego prostor jedne
visoko razvijene, dekadentne civilizacije, u kojemu se začinju i odvijaju
rafinirane individualne drame – psihološke, moralne, političke. Selimović je
ispisao ishod drame koja se javlja onda kada se u čovjeku sudare dogma i život.
Jezivi dijagram toga sudara registriran je nepotkupljivo minuciozno, rukom
jednog ponornog iskustva, koje savršeno poznaje tu dijaboličnu
mašineriju-mrvilicu. Ishod: dogmu zamjenjuje mržnja, ona, pak, skončava u
propasti, drugih i svojoj vlastitoj. Duboka neutješnost, kozmičko ništa ovog
ishoda – istina su, meritum, ujedno i memento. To je temeljni moralistički
učinak Selimovićeve knjige.
Nikakve štete od Zubanovićevih „teorija“ i
„otkrića“ ne može imati uvriježena ideološka instrumentalizacija koja od
Andrićeve i Selimovićeve književnosti, kao i od njihovih privatno-građanskih
optiranja (uostalom, veoma različitih), pravi stubove srpske nacionalističke
„misli“. Upravo obrnuto, iskazi primitivnoga antisrpskog šovinizma od kakvih je
sazdan cijeli zubanovićevski niski diskurs samo učvršćuju njezinu
argumentaciju, dolaze joj kao naručeni da potvrde sve njezine stereotipe o
silnome srpstvu tih pisaca, o Bošnjacima i muslimanima, o Bosni kao „tamnom
vilajetu“ itd…
Zubanović i njegova loša knjiga o
Selimoviću ne bi zavređivali veću pažnju da se radi samo o izdvojenom slučaju.
Ona se, međutim, uklapa u nešto što već ima obrise svojevrsnoga trenda. U
osnovi nacionalistički, to je trend u kojemu, recimo, Andrić ne prestaje
biti na udaru (pa se u novoj kvaziteorijskoj i kvaziteološkoj kampanji R.
Mahmutćehajića čak dovodi u izravnu vezu s genocidom nad „bosanskim
muslimanskim svijetom“), a ne ostaju pošteđeni ni drugi značajni pisci, poput
Derviša Sušića. Tragični paradoks obilježava ta nastojanja: ona se redovito i
naglašeno motiviraju obranom nacionalne povijesti, tradicije, kulture, identiteta,
a u kulturnom i intelektualnom smislu zapravo predstavljaju jedan od oblika
herostratizma, dok na nacionalnom planu vode u pogubno zatvaranje i
autogetoizaciju.
(The Bosnia Times)