Piše: David Kurkovskiy, thebosniatimes.ba
„A šta je to što žele / prezreni vjekovima, gluhi i slijepi? / Da zovu se ljudima“. Sjetio sam se ovih stihova bjeloruskog pjesnika Janke Kupale s početka 20. stoljeća dok moju zemlju potresaju građanski protesti. Cijelih 26 godina otkad je Aleksandar Lukašenko došao na vlast na prvim i posljednjim demokratskim izborima u Bjelorusiji – i pošto je smjesta ugušio obnovu demokratije poslije preko 70 godina sovjetske vlasti – bjeloruski građani po prvi put vide šansu za smislenu politiku i ostvarenje svojih prava. Prezreni vjekovima kao da su se probudili.
Olga Šparaga, vodeća bjeloruska politička filozofkinja (s kojom radim na Evropskom koledžu slobodnih vještina), opisala mi je emocije svojih sugrađana u telefonskom razgovoru prošle srijede: „Ljudi su bijesni i spremni da idu do kraja. Ovo nije vrijeme za razmišljanje, već za akciju“. Protesti su uslijedili nakon pokradenih izbora 9. augusta: izborna komisija pripisala je Lukašenku oko 80% glasova, dok je po svemu sudeći opozicija odnela ubjedljivu pobjedu. Zgađeni lažima, građani su izašli pred biračka mjesta i na ulice u mirnom protestu, gdje su ih dočekali brutalni napadi policije, suzavac i meci.
Pitao sam Olgu za ciljeve protesta: „Po prvi put su svi ujedinjeni: ljevica i stara opozicija. Bore se za osnovna ljudska prava, vladavinu zakona i ustav“. Zaista, ciljevi aktuelnih protesta istovremeno su skromni i sveobuhvatni: prekid nasilja, kraj diktature, tačni izborni rezultati i da prava pobjednica izbora, Svetlana Tihanovskaja, raspiše nove izbore.
Poput Olge, mnogi Bjelorusi su se organizirali u male komšijske grupe prema svojim biračkim mjestima. Lokalni posmatrači zahtijevali su objavljivanje nefalsificiranih izbornih rezultata (međunarodne misije kao što je ODIHR, kancelarija OEBS-a za demokratske institucije i ljudska prava, nisu bile pozvane da prate izbore, navodno zbog pandemije). Govori se o članovima odbora koji su napuštali svoja biračka mjesta. Bar u jednom slučaju biračko mjesto je bilo zaključano, pa su građani koji su se tu zatekli na glasanju preskakali kapiju da odu kući.
Ipak, značajan broj biračkih mjesta u Minsku i manjim oblastima objavio je tačne rezultate, koji sugeriraju ubjedljivu pobjedu Tihanovskaje. Taj trenutak odustajanja od totalitarne laži – iznenađujuće radikalan čin izgovaranja istine – jasno se vidi u široko dijeljenom snimku sa biračkog mjesta, gdje članovi biračkog odbora postavljaju rezultate. Sredovječna žena lijepi rezultate na ulazna vrata i nervozno se osmjehuje ispod maske, dok kao da guta suze i strah. Zatim grli svoje kolege dok okupljeni ljudi uzvikuju: „Odličan posao, hvala vam“. Uzdrmani, članovi biračkog odbora kao da jedva shvataju šta se dešava.
Digitalna komponenta revolucije odražava lokalne ćelije protesta o kojima govore Olga i ostali. Preko grupa i kanala na aplikaciji za poruke Telegram, koje dijelom vode centralnoevropski mediji kao i popularni blogeri, sigurno su se širile vesti, plakati i smjernice protesta, pošto je Lukašenko blokirao pristup internetu u različitim dijelovima zemlje poslije prvih noći protesta. Veći Telegram kanali zatim su se izdijelili na lokalne grupe za organiziranje na terenu, nalik strategiji koju su preduzele Tihanovskaja, Marija Kolesnikova i Veronika Cepkalo tokom izborne kampanje.
Mnogi skeptici sa zapada i iz zemalja regiona pitaju se da li bi Rusija mogla priteći Lukašenku u pomoć i hoće li se uskoro pojaviti „mali zeleni ljudi“ koji najavljuju aneksiju, kao poslije svrgavanja Viktora Janukoviča tokom Majdan revolucije u Ukrajini 2014. Ali paralela sa Majdanom se teško drži. Bjelorusija nema duboku društvenu podjelu na proistočne i prozapadne pristalice kao Ukrajina. To znači da je većina njenih građana – bilo da govore ruski ili bjeloruski, bilo da su konzervativci ili liberali – ujedinjena jednim ciljem: obaranjem diktature. Sa protesta su snažno odjeknule optužbe za „genocid nad bjeloruskim narodom“. Mnogi evociraju herojsku bjelorusku historiju prkosnih partizana, poredeći nehumane postupke policije sa nacističkom okupacijom. Ako je Majdan revolucija počela kao pokret koji je želio Ukrajinu u Evropi, bjeloruska revolucija u toku se fokusira na demokratizaciju zemlje i za sada se ne bavi pitanjima geopolitičkih saveza.
Uz jednostavne, razumljive riječi i ostavljajući po strani postojeće političke i kulturalne podjele, nova bjeloruska opozicija – sa ženskim licem – uspjela je pokrenuti proteste jasnom i svakome bliskom porukom protiv državnog nasilja i policije. Mala noćna okupljanja prerasla su u generalni štrajk i dnevne skupove od po više stotina hiljada mirnih demonstranata, što je ozbiljno uznemirilo Lukašenka. Najrječitija je bila poruka solidarnosti sa demonstrantima koju je u subotu uputio bjeloruski ambasador u Slovačkoj, Igor Leščenja: „U skladu sa ustavom, narod Bjelorusije jedini je izvor vlasti u zemlji“. Dok se sve više predstavnika Lukašenkovog režima – uključujući TV propagandiste, službenike policije i političare – opredjeljuje za istinu, nazire se diktatorov kraj. Možda po prvi put u svojoj historiji, Bjelorusija ima šansu da postane „normalna“ evropska zemlja. Čak i pod diktaturom, Bjelorusi su se smatrali dijelom Evrope. Sada to konačno mogu ostvariti.
(TBT, The Guardian)
