Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
„Neću jednostavno pristati i reći da“, rekao je predsjednik. „Nisam to učinio ni prošli put“. (U oktobru 2016. je tvrdio da su izbori koje je na kraju dobio bili namješteni protiv njega.) Trump zapravo nije rekao ništa novo, ali izgleda da se još nismo navikli na pomisao da živimo u zemlji u kojoj predsjednik može izgubiti izbore i odbiti predati dužnost
Lawrence Douglas, profesor prava na Koledžu Amherst, prihvatio se zadatka da metodično promisli nešto što nam se čini nezamislivim. Rezultat je knjiga pod naslovom Hoće li otići? Trump i dolazeći izborni slom 2020. Douglas polazi od onoga što predsjednik govori. „Njegov poraz još nije izvjestan“, piše Douglas, „ali znamo kako će reagirati ako bude poražen, naročito ako razlika bude mala. Jednostavno će odbiti priznati rezultat.“
Douglas tvrdi da Trumpova očevidna riješenost da ostane na funkciji, bez obzira na volju birača, zapravo i nije najprimjereniji indikator štete koju je napravio i moći koju je stekao. Douglas piše: „Neki moćniji autoritarni vladar ne bi dopustio da se nađe u ovakvoj situaciji i dosad bi već toliko korumpirao čitav proces da bi izgledi za izborni poraz bili praktično eliminirani“. Prema standardima autokrata sa dužim stažom, Trumpova kontrola nad polugama vlasti ipak je ograničena, baš kao i njegov kontakt sa stvarnošću. Ali sistem vlasti koji sada preotima nema ugrađene mehanizme zaštite od ove vrste napada. „Naš Ustav ne osigurava mirnodopski prenos vlasti, već ga pretpostavlja i podrazumijeva“, kaže Douglas. Što je još gore, osobena institucija elektorskih kolegija koja odvaja volju birača od ishoda izbora prosto vapi za zloupotrebama.
U izbornim krizama u prošlosti politički lideri su činili sve što je potrebno da se kriza prevaziđe i bili spremni i da odstupe da bi osigurali miran prijenos vlasti. Da navedemo relativno svjež i bolan primjer, kada je Vrhovni sud donio odluku da se novo prebrojavanje glasova na Floridi u decembru 2000. obustavi da bi se kriza najzad okončala. Al Gore nije bio dužan da to prihvati. Douglas detaljno opisuje ustavna sredstva koja bi Gore imao na raspolaganju da je odlučio da ipak pokuša dokazati pobjedu. Međutim, iako je osvojio većinu ukupnog broja glasova, smatrao je da je važnije spriječiti dalju eskalaciju izborne krize. Predsjednički izbori 1800. i 1876. također su završeni kompromisom, u duhu Ustava, zajedništva i dobre volje. Ali to nisu vrijednosti do kojih Trump drži. Za ovaj slučaj bitan element tih presedana nisu postignuti kompromisi, već sukobi koji su im prethodili: nejasnih izbornih rezultata je već bilo i još će ih biti.
Douglas razrađuje tri detaljna scenarija koje je naslovio kao katastrofu 1, katastrofu 2 i katastrofu 3. U prvoj verziji, Trump je dobio pet miliona glasova manje od Bidena, ali javnost očekuje da će mu pobjedu osigurati elektorski kolegiji – sve dok se republikanski elektori u Pensilvaniji ne predomisle i glas daju Mittu Romneyu. Douglas, koji je napisao i dva romana, zamišlja haos koji bi u tom slučaju nastao, sve do sadržine Trumpovih tvitova („LAŽ u Pensilvaniji!!! IZDAJNIČKI elektori pokušavaju PREVARiti američki narod“) i naljepnice „Vjerni, a ne nevjerni“ za one koji podržavaju otpadničke elektore.
U drugom scenariju, hakeri na dan izbora ruše elektrodistributivni sistem u Detroitu. Veći dio grada je bez struje dobar dio dana i zato glasovi nisu prebrojani. Ishod glasanja u Michigenu, pa tako i u čitavoj zemlji, ostaje nepoznat. Demokrati zahtijevaju ponavljanje glasanja, u čemu im se pridružuje gradonačelnik Detroita. Trump tvita: „DETROIT neće dobiti novo glasanje jer TUPAVI gradonačelnik NIJE SPOSOBAN ORGANIZirati IZBORE!“ Novo glasanje se ipak sprovodi i, uprkos očekivanjima, Vrhovni sud priznaje dobijeni rezultat – ali ne i Donald Trump.
U trećem scenariju, izborna drama se razvija sporo i traje dugo. Na dan izbora, Fox News objavljuje da je Trump dobio većinu, ali pošto je ovog puta mnogo Amerikanaca glasalo poštom, sa pristizanjem njihovih glasova rezultat se počinje mijenjati, da bi se na kraju pokazalo da su Amerikanci ipak izabrali Bidena. Međutim, postupak brojanja i evidentiranja glasova pristiglih poštom je spor, toliko da u nekim državama nije moguće obraditi i dostaviti glasove u propisanom roku. Tako iz tri države stižu po dva kontradiktorna izvještaja o rezultatima koje su verificirale različite agencije: u prvoj grupi izvještaja poštovan je rok za predaju rezultata, dok je u drugoj prioritet bio na stvarnom broju ukupno pristiglih glasova. U prvom slučaju pobjednik je Trump, u drugom Biden.
Zastrašujuća ljepota Douglasovih scenarija je u tome što za svaki od njih postoje historijski presedani. Već je bilo odmetnutih elektora. Rusija je koristila usluge hakera da se umiješa u američki izborni proces i obarala je digitalnu infrastrukturu u drugim zemljama da bi demonstrirala dominaciju: u Ukrajini 2015, u Gruziji 2008 i u Estoniji 2007. Neke države su ponavljale glasanje i to je po pravilu veoma dugo trajalo. Događalo se i da države dostavljaju izvještaje sa kontradiktornim rezultatima – 1876. godine to su učinile tri države, baš kao u Douglasovom scenariju.
Šta će biti dalje? Znamo da Trump krizu neće riješiti, već pogoršati. Ustav podrazumijeva postojanje dobre volje svih učesnika, a zakoni koji se odnose na izborne rezultate veoma su neodređeni. U svakom od Douglasovih scenarija Trump će i dalje smatrati da je predsjednik, iako je Biden možda pobjednik u izbornoj trci. Prema Ustavu, ukoliko rezultate predsjedničkih izbora nije moguće proglasiti, za vršioca dužnosti predsjednika proglašava se predsjedavajući Predstavničkog doma. Douglas zamišlja situaciju u kojoj Nancy Pelosi polaže zakletvu pred predsjednikom Vrhovnog suda Johnom Robertsom, dok Trump čini isto pred sudijom Vrhovnog suda Clarenceom Thomasom. U drugom scenariju nema polaganja zakletvi, ali i Trump i Biden i/ili Pelosi polažu pravo na predsjedničku funkciju. Pošto Amerikanci više ne žive u istoj stvarnosti, različiti Amerikanci će dobiti različite predsjednike. Za to vrijeme Trump svojim tvitovima podstiče nasilne sukobe. „Ne smijemo zaboraviti“, piše Douglas, „da u ovoj zemlji ima mnogo oružja i da je uglavnom koncentrirano u rukama najvatrenijih i najnervoznijih Trumpovih pristalica.“
„Može li se ova kriza spriječiti?“, pita se Douglas. Odgovor koji nudi ne daje mnogo povoda za optimizam. Pretpostavimo da izbori ne proizvedu veliku krizu. (Pred kraj Douglasove knjige takvo očekivanje izgleda naivno.) Pretpostavimo da Biden pobijedi. „Najviše i najbolje što poslije izbornog poraza možemo očekivati od Trumpa jeste nadureno samosažaljevanje i konačno prihvatanje izbornog rezultata“, piše Douglas. Ako ode – što bi zahtijevalo zaista ubjedljiv poraz – Trump će sigurno glumiti žrtvu i kriviti „duboku državu“ i nedokumentirane imigrante, a odlazak će vjerovatno otezati i odlagati. Tužno finale njegovog mandata, ako mu dođe kraj, sigurno će donijeti još mnogo sukoba i zle volje. Neće biti regularnog prijenosa i konstruktivne tranzicije – što je katastrofalna perspektiva usred pandemije i duboke recesije, i još jedan udarac našim predstavama o tome kako bi izbori i vršenje vlasti morali funkcionirati.
To je najbolji mogući scenario. U najgorem slučaju, kao što tri Douglasova katastrofična scenarija pokazuju, ako razlika bude neznatna ili rezultat bude osporen, moglo bi doći do implozije ustavnog poretka i eksplozije nasilja. „To bi za Ameriku bila veća katastrofa nego Trumpova pobjeda“, zaključuje Douglas. Što je strašan i sasvim ispravan zaključak.
(TBT, The New Yorker)
