Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Korona virus ne mjeri vreme sedmicama i mjesecima. Njegov telos je osvajanje ljudskog tijela i dalje umnožavanje i mutiranje brže nego što smo mi sposobni da razvijemo imunitet ili napravimo vakcinu. Ne znamo hoćemo li uspjeti da ga uništimo ili ćemo još decenijama morati živjeti s njim.
Zato pokušaji modeliranja ekonomskih posljedica pandemije nisu ništa više od nagađanja. Ali sve projekcije pokazuju da dolaze teška vremena. U aprilu je zabilježen pad potrošnje britanskih domaćinstava od 40 odsto. Prosječna vrijednost u dosad iznijetim procjenama očekivanog pada britanskog BDP-a za 2020. godinu iznosi 9,1 odsto. Očekuje se i skok budžetskog deficita sa 60 na 300 milijardi funti. Međunarodni monetarni fond je najavio pad globalnog BDP-a od 4,9 odsto.
Ako se takva predviđanja ostvare, stroge mjere štednje koje je Britanija započela 2010. u skladu sa tada važećim fiskalnim opsesijama pokazat će se kao uzaludne. Najavljeni oporavak u obliku slova V – oštar pad praćen brzim ekonomskim rastom – vjerovatno će više ličiti na logotip kompanije Nike. Ako budemo imali sreće.
Problem je u tome što naš globalni ekonomski model ne funkcionira. Nije funkcionirao ni prije pandemije, a u životu su ga održavala dva paralelna sistema podrške: emisije novca centralnih banaka i novo zaduživanje. Možemo pretpostaviti da će se taj trend nastaviti, ali sada u okruženju uzdrmanog multilateralnog poretka i deficita dobre volje u međunarodnim odnosima.
Rezultat je finansijska zajednica u stanju egzistencijalne panike: s naftom je gotovo, globalizacija uveliko mijenja smjer, državno vlasništvo polako potiskuje kapitalizam slobodnog tržišta, a demokratija se povlači pred autoritarizmom.
Proročanstva koja se nude ipak nisu dovoljno radikalna, jer makroekonomija nije u stanju zamisliti smrt kapitalizma. Metafora kapitalizma kao organizma sposobnog da se prilagođava i opstaje, ali i da izabere pogrešan put i nestane, ekonomistima nije prihvatljiva. Naš disfunkcionalni sistem oni vide kao mašinu koju treba popravljati, a ne kao prolazni proizvod društvene historije koji je dostigao krajnje granice onoga što planeta može podnijeti.
Pabovi su ponovo otvoreni, uplaćuju se ljetovanja, automobili silaze sa fabričkih traka. Ali poslovni model koji sve te aktivnosti čini mogućim više ne funkcionira.
Virus je pokazao svu krhkost modernog kapitalizma – sistema prekarnog rada, lanaca snabdijevanja i isporuke „tačno na vrijeme“, preduzeća koja posluju na ivici solventnosti; kapitalizma koji „korača ivicom haosa“ i to prihvata kao legitimnu poslovnu strategiju, a „kreativno razaranje“ kao način života. Sada taj sistem mora operisati u svijetu koji je pandemija učinila još opasnijim i nestabilnijim.
Možda ćemo iz ove krize izaći sa nekim novim, ekološki održivijim oblikom kapitalizma – možda će to biti prelazni oblik ka postkapitalističkom sistemu tehnološkog obilja i blagostanja. Izazov za ljevicu je da takvu budućnost zamisli i ostvari. Ovde u Britaniji imamo dobar historijski primjer iz kog možemo učiti.
***
Slom Wall Streeta 1929. godine doveo je do temeljne preraspodjele globalne ekonomske moći. Gotovo sve katastrofe koje su uslijedile u naredne četiri godine – depresija, propast japanske demokratije i Hitlerov dolazak na vlast – bile su posljedica pokušaja da se održe u životu ekonomske strategije, institucije i teorije koje su postale neodržive.
Totemska institucija u Britaniji onog vremena bio je zlatni standard. Da bi funta ostala vezana za cijenu zlata, laburistička vlada Ramsaya MacDonalda je do 1931. vodila pogubnu politiku štednje i deflacije. Iza takvog pristupa vlade stajalo je u ono vrijeme najšire prihvaćeno uvjerenje da je glavni garant prosperiteta slobodna trgovina, ideja koju su svi podržavali, od Komunističke partije do torijevske desnice.
Ubrzo je 3,2 miliona ljudi ostalo bez posla, iako je bila ponuđena jasna alternativa: odbaciti zlatni standard, devalvirati funtu, podstaći javne investicije davanjem zajmova, smanjiti kamatne stope na državni dug i otvarati radna mjesta. Ali to je podrazumijevalo da Britanija odustane od slobodne trgovine i ustanovi zaštićenu zonu koja bi obuhvatala čitavu Britansku imperiju. Među zagovornicima takvog rješenja bili su dnevnici u vlasništvu Barona Beaverbrooka, Daily Express i Evening Standard, Oswald Mosley (tada laburistički ministar), ekonomista John Maynard Keynes, Nye Bevan i vodstvo Nezavisne laburističke partije (koja je tada bila povezana sa laburistima).
Vlada je odustala od zlatnog standarda tek poslije odbijanja zaposlenih u ratnoj mornarici da pristanu na smanjenje plata. Njihova pobuna u Invergordonu 1932. godine dovela je do navale na funtu, što je vladu Ramsaya MacDonalda primoralo da napusti zlatni standard, pređe na deficitarno finansiranje i – u situaciji raspada globalne ekonomije – prihvati protekcionizam.
Tek sa početkom pandemije korona virusa konačno sam razumio otrežnjujuće lekcije 30-ih godina: ako je čitavo društvo posvećeno načinu života koji više nije održiv, jedina stvar koja će ga uvjeriti da sa takvim načinom života ne može nastaviti jeste neka duboka kriza. Covid-19 je ta kriza.
***
Da bismo shvatili pune razmjere disfunkcionalnosti neoliberalnog modela kapitalizma, moramo pokušati da ga sagledamo u njegovoj cjelosti. Pojedinačni problemi se manifestuju kao bankarski sistem u sjeni, kineski zajmovi zemljama sa nerazvijenim ekonomijama kao što su Pakistan i Laos, način funkcioniranja eurozone ili Trumpova kleptokratija. Ali tek kada ispitamo osnovni aranžman koji je generirao ekonomski rast u posljednjih 40 godina shvatit ćemo kakvi sistemski izazovi nas očekuju u periodu poslije pandemije.
Taj aranžman je jednostavan: Kina proizvodi, razvijeni svijet troši. Azijske zemlje štede, zapadne zemlje se zadužuju; nova tržišta ubrzano rastu, dok razvijeni svijet usporava rast. U posjednjih 40 godina najvažnije ekonomije svijeta svrstale su se u dva tabora prema arhetipu kom pripadaju: na jednoj strani su zemlje koje zavise od potrošnje finansirane zaduživanjem (najbolji primjer su Sjedinjene Države, ali isto važi za Britaniju, Španiju, Irsku i druge), a na drugoj zemlje čiji rast zavisi od izvoza (Kina, ali i većina drugih azijskih zemalja, kao i Njemačka i zemlje globalnog juga).
Ekonomski aranžman iz 80-ih godina uključivao je i suzbijanje organizovanog radništva i uvećanje nejednakosti u bogatstvu, moći i znanju. Takve nejednakosti produbljuje globalizirani finansijski sistem koji neispravno alocira rizike i izvlači ogromna sredstva iz poreskih sistema nacionalnih država, blokirajući tako ciljeve socijalne pravde.
Prije pucanja dot-com mjehura 2000, pogrešna ulaganja su bila posljedica iluzije da informacijske tehnologije stvaraju „skrivenu vrijednost“. Slom je uništio bogatstvo mnogih ljudi, ali realna ekonomija – ona u kojoj ljudi proizvode robe i usluge – preživjela je zahvaljujući inekciji jeftinog novca iz centralnih banaka. To je proizvelo bum na dereguliranim finansijskim tržištima početkom 21. vijeka, a slom koji je uslijedio 2008. donio je najveći ekonomski pad od 1929. Države su onda priskočile u pomoć bankama da bi spriječile deflaciju. Javne investicije su desetkovane; domaćinstva, preduzeća i države opterećeni su sa 75 triliona dolara dodatnog duga; a centralne banke su u sistem ubacile 12 triliona dolara besplatnog novca.
Kada je 2019. stigao korona virus, svjetska ekonomija je već bolovala od više pridruženih oboljenja. Arhetipske države današnjeg sistema – Sjedinjene Države i Kina – zavisne od kredita i podrške centralne banke, započele su rat za geopolitički utjecaj. Takva situacija je zabrinjavajuće slična krizi u Evropi između dva rata.
***
Ipak, u poređenju sa 30-im godinama, državnici su ovog puta munjevito reagirali. Ministar finansija Rishi Sunak objavio je 17. marta da će vrijednost paketa fiskalnih stimulusa podići sa 30 na 330 milijardi funti. U Sjedinjenim Državama Donald Trump se obavezao da iz Trezora obezbijedi 2,3 triliona dolara zajmova za preduzeća, dok je Fed odobrio sličan iznos američkim državama, gradovima i okruzima. Čak je i eurozona, kojoj pravila Evropske unije ne dozvoljavaju da izvodi takve akcije većeg obima, obezbijedila 1,5 triliona eura za pandemijski fond, a Emmanuel Macron i Angela Merkel su obećali još pola triliona.
Ali ovi paketi su prije svega pokušaj da se sačuva stari sistem. Neko će na kraju morati namiriti račun za ovoliku darežljivost. Postoje samo četiri načina da se to uradi: povećanje poreza, smanjivanje javne potrošnje, inflacija ili veliko restrukturisanje dugova. Svaki od ovih mehanizama otvara prostor za klasnu borbu i nova geostrateška sukobljavanja. Ukoliko želimo da izađemo iz perioda pada koji traje pola decenije, zadatak progresivne politike u Britaniji je da se prije svega dogovorimo da ne želimo popravljati neispravan sistem, već napraviti nešto novo.
Vrijeme kada je konzervativna vlada primorana da isplaćuje plate za 9 miliona ljudi, da dijeli kupone za hranu i hvali uspjehe Franklina S. Roosevelta u sprovođenju New Deala – nije vrijeme za uzdržanost i oprez u redovima laburista. Niti je to trenutak da ljevica stane uz Ramsaya MacDonalda koji je 1931. izjavio da je kapitalizam jednostavno propao i da mi tu ništa ne možemo učiniti. U eri kolapsa, zadatak socijalista je da projektuju neki novi kapitalizam.
***
Primarni cilj je stvaranje ekonomije koju planeta može podnijeti. Sekvence ribonukleinske kiseline koje mutiraju velikom brzinom nisu „egzogeni“ faktor u odnosu na kapitalizam; a to nisu ni klimatske promjene. Svijet se zagrijava zato što jedini model kapitalizma koji imamo podrazumijeva ekstrakciju ugljika. Zoonotski virusi se umnožavaju zato što smo tokom 200 godina razvoja na osnovu postojećeg modela uništavali šume, tjerali milijarde stanovnika u slamove, zlostavljali životinje i uništavali sisteme javnog zdravstva.
Konzervativci poput Michaela Govea sada imaju samo riječi hvale za Roosevelta i New Deal, ali problem s kojim su naše ekonomije suočene razlikuje se od problema koji je morala rješavati Rooseveltova generacija. U ono vrijeme je protekcionistički model – ograničavanje uvoza iz drugih zemalja – bio dobro poznata alternativa. Neoliberalizam kao sistem ne toleriše zamišljene alternative. Fukuyamin mit o „kraju historije“ još uvijek zbunjuje kreatore politika i najširu javnost.
Da bi se u Britaniji sproveo ekvivalent New Deala, vlada bi morala ostvariti četiri cilja: to su reduciranje i deglobalizacija finansijskog sektora, povećanje udjela plaća u BDP-u (što podrazumijeva smanjivanje udjela poslovnog profita); reorganizaciju privatnog sektora kroz investicije koje bi usmjeravala država; i, kao što je Keynes jednom prilikom izjavio, „eutanazija rentijera“ – to jest, stavljanje van zakona poslovnih modela kao što su Facebook, Amazon, Uber, naftni giganti i domaći i strani investitori u nekretnine.
Takav New Deal bi podrazumijevao veliko zaduživanje i potrošnju države u cilju izbacivanja ugljika iz energetskog sistema, obnove sistema zdravstvene i socijalne zaštite, prekvalifikacije miliona zaposlenih čiji će poslovi uskoro nestati i nastavka borbe protiv pandemija.
Problem je u tome što ne postoji konsenzus za takvu transformativnu viziju. Britanske elite su zavisne od finansijaliziranog kapitala. Konzervativna partija prodaje sebi san o veličini dok uništava zemlju. Obrazovni sistem proizvodi tehnokrate, a ne vizionare. Izgledi da moderni liberalizam proizvede novog Keynesa ili figuru sličnu Bevanu koja se probija iz zadnjih klupa laburističkih poslanika ili lidera poput Harolda Macmillana u redovima torijevaca, praktično su zanemarljivi.
I zato, ako se uskoro nađemo u depresiji uporedivoj sa onom iz 30-ih godina 20. vijeka, naša politička klasa će morati da uči i snalazi se u hodu. Prva lekcija treba glasiti: nema povratka politikama štednje. Država mora da se zadužuje i da troši, a centralna banka da taj dug monetizira (to jest, da kupuje državni dug i drži ga do dospijeća. Japan to odavno radi, Sjedinjene Države također, ali ne tako očigledno, a i ostale centralne banke su na sličnom putu) da bi spriječila rast duga po kamatama.
Druga lekcija: nema odustajanja od obaveza prihvaćenih Pariskim sporazumom koje imaju za cilj ograničavanje rasta temperature na 1,5 stepen u odnosu na predindustrijski nivo, niti od investicija potrebnih da se te obaveze ispune. Ako su potrebni novi aranžmani za otvaranje radnih mjesta, pošto su pozorišta, hoteli i restorani u ozbiljnim problemima, neka to budu poslovi zaštite prirode, izgradnje vjetroparkova ili ugradnje toplotnih pumpi u milione domova.
Treća lekcija: ne možemo započeti ozbiljnu raspravu o povećanju poreza radi pokrivanja ovih troškova dok se ne demontira sistem poreskih utočišta, a velike finansijske i tehnološke kompanije ne prinude da prihode prijave tamo gdje posluju.
Četvrta lekcija je da bi u svijetu ubrzane deglobalizacije uskoro mogao doći trenutak da i mi koji smo se borili za reformu multilateralnog poretka priznamo da je sistem toliko oštećen da ga ne vrijedi popravljati. Taj trenutak još nije stigao, ali vrijedilo bi razmisliti kako bi to moglo izgledati.
Jedan od pokazatelja da je taj trenutak stigao bio bi raspad eurozone. Ili sukob Sjedinjenih Država i Kine, uz diplomatske, vojne i obavještajne tenzije iz doba Hladnog rata. Navodne Trumpove najave da će poništiti dugove Sjedinjenih Država prema Kini (i zabraniti stečajne postupke zapadnih banaka prema privatnom sektoru) sada su demantirane. Poznavaoce historije bi to sigurno podsjetilo na američko poništavanje nemačkog ratnog duga Francuskoj početkom 30-ih godina.
***
Sposobnost da objektivno sagledaju probleme svjetskog sistema 1931. godine navela je Keynesa i Roosevelta na smjele činove političke imaginacije.
U politici, ljudski mozgovi se kreću sporije od virusa. Ali naučnici već imaju jasnu predstavu o izazovima. Suočeni sa klimatskim promjenama i pandemijom, pišu eksperti iz međunarodnog tijela za biodiverzitet, potrebna nam je „fundamentalna, sistemska reorganizacija tehnoloških, ekonomskih i društvenih faktora, uključujući paradigme, ciljeve i vrijednosti, a u cilju promoviranja društvene i ekološke odgovornosti u svim sektorima“.
U doba pandemije i klimatskog haosa, „poštovanje nauke“ traži promjenu samog režima. Moguća je desničarska verzija promjene, motivirana nacionalizmom, ili ljevičarska, koja redistribuira moć i bogatstvo i štiti ljudska prava i prava manjina.
Najvažnija lekcija 30-ih godina prošlog vijeka je to da ako ljevica ne preduzme korake da ostvari promjenu, to će učiniti desnica.
(TBT, New Statesman)