PRIKAZ
Vjerujem da bosanskom čovjeku nikad nije bilo
potrebnije svjedočanstvo kao dugo pamćenje kao danas, u drugoj polovici drugog
desetljeća novog hiljadugodišta (…) Zato je Sarajevski Armagedon neka vrsta knjige traganja za izgubljenim
vremenom i propitivanje kolektivnog identiteta nacije i roda.
Almir Zalihić, thebosniatimes.ba
Knjiga Sarajevski Armagedon autobiografska je
proza, s primjesama romana-eseja koji nije fikcija već fakat. A život je
nerijetko fantastičniji od fikcionalne fantastike. Ono što neko proživi, vrlo
često, originalnije je od puke literature. Možda nijedan književni žanr nije
toliko očigledno povezan sa zbiljom kao autobiografija koja je, već po
definiciji, okrenuta ličnom, da bi se kroz tu vizuru stvorila i panorama
svakodnevne, socijalne, političke, društvene ili kulturne stvarnosti.
Od kada u književnosti počinje ta simbioza
zbilje i autobiografije?
Nakon rušenja totalitarnih sistema i vizije
/preciznije utopije/ civilnog društva. Tim se procesima demokratiziralo i
pisanje, oslobodio se prostor za lične perspektive, povećala se odgovornost
pojedinca za oblikovanje i komentiranje društvene stvarnosti.
U bh književnosti zanimanje za autobiografiju
raste u posljednjem desetljeću dvadestog vijeka, zbog rata, zbog dramatične zbilje
koja se sve više zavlačila u književnost, a i u duše pisaca, koji stoga imaju
potrebu da ne budu samo umjetnici nego i svjedoci stvarnosti, odnosno sudionici
koji žele zajedno s čitateljima, ovjeriti u književnosti proživljenu zbilju i
svoj identitet.
Latićeva knjiga Sarajevski Armagedon
funkcionira kao autobiografija i u širem i u užem smislu, jer obuhvata i
biografiju, radno-stvaračlački portret, putopis, apologiju, ljetopis,
refleksiju o samome sebi, političku publicistiku, feljton, dijalog, fragment i
propovijed.
Na stranice svoga životopisa – o djetinjstvu, o sudbini i političkom
pogromu svoje porodice i porodica bliskih ljudi, o Sarajevu, putovanjima, o
naglašenoj ideološkoj i historijskoj drami kroz koju je posljednjih decenija,
zajedno sa svojim narodom, prolazio i on sam, o svojim pogledima na politiku, kulturu
i društveni život – Latić je unio nesvakidašnji ispovjedni ton i raskošni
jezički stil. U stvarnu autobiografiju, znatno šireći njezine žanrovske
mogućnosti i granice, uključio je svoj odnos spram islama, koji pokreće, motivira
i dinamizira autorovu priču o neminovnoj prolaznosti, zabludama i pogreškama,
ali i o trajnim vrijednostima i sadržajima stvarnosti i neposrednog života.
Sarajevski Armagedon je eksplicitno
nefikcionalno djelo, trenutak istine (ili pak psihološki mehanizama odbrane?!)
u kojem se autor više ne koristi maskom fikcionaliziranja — možda se umorio od
„izmišljanja“ i „pretvaranja“? — i želi čitatelja uvjeriti u to da mu više
ništa ne skriva, da mu pripovijeda priču vlastitog života bez „zezancije“,
estetskog prenemaganja i fikcionalnog transponiranja. I, čini mi se, u tome
uspijeva, ne samo zato što njegovu sliku i opservacije o suvremenicima dijele
mnogi, već i zbog prepoznavanja takozvanih bošnjačkih „krvavih istina“, crnih
mrlja i hipokrizije. Dakle, svjedočiti ne znači jednostavno pripovijedati već i
obavezati se, i obavezati druge pripovijedanjem: preuzeti odgovornost – govorom
– za povijest ili za istinu jednog događaja, za nešto što, po definiciji
nadilazi lično jer ima opću vrijednost i posljedice. U tom smislu autor je neka vrsta paradigme
onog što nazivamo bosansko-hercegovački DUH, a što opet znači prkositi ratu i
nasilju, zlu i zločinima svake vrste, vlastima i vladarima, prijetnjama,
ucjenama i napose, strahu. Naravno da takav odnos spram većine pobrojanih
kategorija spada u domen infantilnosti. No, i pored toga to Donkihotsko
svojstvo koje je ujedno Sizifov posao, izaziva simpatije čitatelja i drži im
pažnju do zadnje stranice knjige. I, naravno ne samo to. Obilje manje poznatih
podataka o suvremenicima, saučesnicima i sapatnicima, posve neobične
komparacije povjesnih događa i povjesnih ličnosti, te britko i bespoštedno
seciranje zabluda, pogreški, izdaja i prevara nove političke elite,
karakteristike su koje privlače čitatelje i razgnijeve nezadovoljnike. Uostalom,
tako je to sa Svjedočanstvom, koje se uoobičajeno, nalazi u rascijepu između
svoje obaveze i zadatka da prikaže činjenice o nekom događaju (pa tako poroti
/čitateljima/ omogući objektivnu odluku), a s druge strane je literarno iskušenje,
koje svjedočanstvo čini jedinstvenim i neponovljivim tekstom.
Vjerujem da bosanskom čovjeku nikad nije bilo
potrebnije svjedočanstvo kao dugo pamćenje kao danas, u drugoj polovici drugog
desetljeća novog hiljadugodišta, kad mu tehnološki i informativni mediji, te
sterilne i neinventivne međunarodne organizacije i udruge nameću sjećanje,
jedno kratkotrajno sjećanje, za sve isto, u kojem današnje pamćenje prosto
briše ono jučerašnje, kada se nekom genocidu u nekom dijelu svijeta posvećuje
jedva nekoliko sekundi slike, tek časak prije ili poslije slika posvećenih
nekoj filmskoj, modnoj ili sportskoj zvijezdi u nekom drugom dijelu svijeta ili
nekoj od ovdašnjih turbo-folk ikona koje niču ko pečurke nakon kiše. Zato je Sarajevski
Armagedon neka vrsta knjige traganja za
izgubljenim vremenom i propitivanje kolektivnog identiteta nacije i roda.
Sarajevski Armagedon je i svjedočanstvo o
životnom raspoloženju jednoga vremena. Ako i nije apsolutna historiografska
istina, on je psihološki uvjerljiv i autentičan, jer govori iz čvrstog
ubjeđenja. On je ona vrsta subjektivnog prikaza povijesnih procesa, koja pokušava
sagledati cjelokupnu stvarnost individualnog života kroz refleksije unutarnjega
životnog razvoja, ali je i dirljiva pripovjest, podrobno istražena i ispričana
tako da je nećete moći zaboraviti.
U epohi u kojoj nauke poput fizike, hemije,
biologije što vedre i oblače životom i smrću na našoj planeti, ne uspijevaju da
razviju etiku dužnosti, deontologiju, u toj našoj epohi, kakvoj ćemo se etici
prikloniti ako ne pamćenju koju nam pruža književnost. Jedinom pamćenju onog
što smo bili i onog što sad proživljavamo i onog što sad jesmo. Sasvim sam
svjestan da to pamćenje nije kadro da smjesta izmijeni sadašnjost koja baš i
nije slavna, ali je ono dugotrajno, tvrdoglavo i žari. Jedan pjesnik koji je
pisao na španskom jeziku rekao je da se u ovom razdoblju tmine ne zadovoljava
što prenosi tek svjetlost šibice. Pa tako i treba shvatiti piščev naum u knjizi
Sarajevski Amargedon.
(The Bosnia Times)