“Toliko često me se tuklo da to uopće ne mogu prebrojati”, kaže jedan 23-godišnji profesionalni sportaš o svojim mladim danima kao košarkaš u srednjoj školi u japanskoj regiji Kyushu. “Trener mi je rekao kako trčanje (za vrijeme treninga) ne shvaćam ozbiljno. Onda smo svi pozvani pred trenera i on me je pred svima tukao po licu. Počeo sam krvariti, ali on me nije prestajao tući.” Daleko od toga da je on iznimka: jedan njegov košarkaški kolega procjenjuje da je 90% mladih sportaša bilo fizički kažnjavano. “Znali smo se šaliti: zar još nisi dobio batina? Kad ćeš i ti doći na red?”
Veoma često ni sami treneri nisu drugačije prolazili u mladosti. Mnogo je pouka takve “tradicije” taibatsua: tatakinaousu – “Tući dok ga se ne popravi” ili karada de oboeru – “Zapamtit ćeš svojim tijelom”. A i ovi košarkaši su tek neki od preko 800 mladih japanskih sportaša koji su sudjelovali u ispitivanju udruge za ljudska prava Human Rights Watch iz gotovo svih regija Japana i u pedesetak sportova. A rezultat je i više nego jasan: taibatsu je još uvijek i posvuda gotovo “normalan”, makar je teoretski zabranjen zakonom o školovanju. “Već desetljećima se djecu u Japanu brutalno mlati i ponižava, sve u ime lova na trofeje i medalje”, kaže Minky Worden, čelnica odjela za globalne inicijative ove humanitarne organizacije.
U gotovo svim sportovima postoji ta “tradicija” fizičkog kažnjavanja mladih.
Bolesni “običaji” kod domaćina Olimpijade
Zlostavljanja ima svih vrsta: “Nas su iz bazena izvlačili tako da su nas zgrabili za plivačku kapicu i skoro bismo se ugušili od remena kapice”, svjedoči jedan 20-godišnji i bivši vrhunski vaterpolist. “Druga kazna bi bila da su nas djecu držali pod vodom dok bi se već počeli daviti. To je bilo kao u vojsci.” Ima i seksualnog iživljavanja: “Skoro sam povraćala. Njegov miris, njegove ruke, njegove oči, njegov glas – mrzila sam sve na njemu”, kaže jedna djevojka koja se redovno morala pred trenerom svući do gola kako bi ju “masirao” i “tretirao iščašeno rame” – kako je tvrdio.
Human Rights Watch traži od službenog Japana uvođenje novog zakona u kojem se izrijekom zabranjuje nasilje protiv malodobnika. Osim toga savjetuje osnivanje nacionalnog “centra za siguran sport” kojem bi se mogli obratiti i mališani koje se zlostavlja i njihovi roditelji. No problem je poznat već odavno i nema malo ne samo političara, nego i roditelja koji prihvaćaju takvu “tradiciju” fizičkog kažnjavanja.
No već i zbog činjenice da je Japan slijedeće godine domaćin Olimpijskih igara od ove se zemlje očekuje da stane na kraj ovoj sramoti. Zbog korone su Igre odgođene, ali sad Japan ima priliku usvojiti učinkovite mjere protiv taibatsua. Minky Worden smatra kako je to jedini način da Japan pokaže svojoj djeci da su mu “njihovo zdravlje i sreća važniji od medalja i odličja”. A i trenerima se tako mora pokazati kako se treba prestati s takvom “tradicijom”: “Ako Japan nešto učini protiv toga može postati uzor i drugim zemljama za prekid zlostavljanja djece u sportu.”
Što je važnije: medalja ili sretno djetinjstvo japanskih mališana?
Ima toga posvuda…
Jer dok u Japanu takva zlodjela još tumače nekakvom nacionalnom tradicijom, takva žalosna tradicija koja se u pravilu događa daleko od očiju javnosti postoji i u mnogim drugim zemljama. To samo potvrđuju najnoviji skandali koji su izbili u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Haitiju, Afganistanu, Južnoj Koreji… Nema tome dugo da je tek samoubojstvo jedne južnokorejske sportašice dovelo do toga da se pažnja javnosti okrene tom golemom problemu. Ova 22-godišnja sportašica je u svojem dnevniku točno dokumentirala kako je bila zlostavljana i od trenera i od sportskog liječnika i od dva starija člana momčadi. U njenom oproštajnom pismu piše: “Mama, neka čitav svijet zna kakve su zločine počinili.”
I u Japanu je puno mladih sportašica i sportaša kojima se čini da je samoubistvo jedini izlaz: tako je 2012. jedan mladi košarkaš oduzeo sebi život nakon što ga je trener samo u jednom danu tukao 41 put.
(TBT, DW)
