Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Očaj. I kao i uvijek poslije očaja dolaze vječite reči Davida Avidana: „Ono što opravdava više od svega usamljenost, veliki očaj… to je jednostavna, razarajuća činjenica da se nema kud, nema izlaza“. Izrael u stvari ima kuda da ode, ali nema sa kim, nema nikog ko bi ga tamo poveo. Jednostavna činjenica je da nemamo s kim da tamo odemo. Niko nije izazvao Benjamina Netanyahua. Nijedan čovjek, nijedna ideja, nijedan vođa, nijedan program. I to je ono što najviše izaziva ovaj veliki očaj.
Protest je opravdan, tu nema sumnje. Njegov pokretač, motivacija i razlozi, sve je opravdano. Netanyahu mora otići. Njegov čas je kucnuo. Pokretači protesta su dobri ljudi, sa dobrim namjerama. Ali koga oni predlažu? I koji su njihovi prijedlozi, osim puke ostavke premijera? Ko će to tačno stati ispred Netanyahua? Ko bi trebalo da ga zameni? Zatvorite oči i pokušajte zamisliti osobu koju biste željeli vidjeti u kancelariji predsjednika vlade. Postoji li? Tajna Netanyahuove trenutne snage leži upravo u tome: nema izazivača koji bi mu bio ravan. On jeste dijelom kriv za to, međutim ne samo on. I to govori nešto, ali ne samo o njemu.
Protest čiji je cilj da se skloni premijer je legitiman, a sada i neophodan. Ali kada postavljamo barikade bez idejne i personalne alternative, čak i bez lidera protesta – takav protest nema snagu pokrenuti ljude. Protest bez lica i plana je manjkav protest. On naravno osnažuje prijatan osjećaj građanske povezanosti okupljenih novinara i penzioniranih vojnih pilota, koji više ne bombardiraju nevine građane u Gazi i Libanu, ali pravog sadržaja tu nema. Takav je ovaj protest i stoga će zamrijeti, kao i oni prethodni.
Nema tu ničega na čemu bi se održalo njegovo dalje postojanje. Raspalite po Netanyahuu, on to zaslužuje, napadnite ga svima snagama, ali koga predlažete umjesto njega? Od stvaranja države nije bilo ovakve praznine, toliko ništavila. I David Ben Gurion je imao zamjenu, i u samoj partiji i van nje, a isto važi i za ostale predsjednike vlada koji su uslijedili: Jicaka Rabina, Shimona Peresa, Ehuda Baraka, Ariela Sharona. Svi oni su imali svoju alternativu. Slijedeća generacija, slijedeća stvar je uvijek čekala Izrael. Poslije Ben Guriona došli su Moshe Dajan, Jigal Alon, Peres i Rabin, a poslije njih „osmorka“. Čak i u vladajućoj stranci Likud su čekali slijedećeg posle Menahema Begina, a koga sada čekaju? Nema takvog. Beni Gantz je slomljen, Amir Peretz je izgubio integritet, JairLapida nikada nismo ozbiljno razmatrali. Gideon Saar može samo da učini da zažalimo za Netanyahuom. Dakle, ko?
Probajte ovu vježbu sa onima koji se stalno žale na situaciju, koji preziru Netanyahua, kojih ima kao zrna pijeska na plaži, i pitajte ih: Koga vi predlažete? Tišina. Muk. Odmahivanje glavom. Pročišćavanje grla. Nelagoda. I na kraju: „Svako će biti bolji od njega“. Nisam siguran da je to dobar odgovor.
Prošli načelnik generalštaba Gadi Eisenkot se zagreva za slijedeću, premijersku funkciju, na kojoj će razočarati baš kao i njegovi prethodnici Beni Gantz i Gabi Ashkenazi. Sadašnji načelnik generalštaba Aviv Kochavi će biti naša sledeća nada koja će razočarati. Ali tako je to kada nam jedina nada dolazi iz vojne baze – pa makar to bila neka vrsta demokratije – tu ipak ne leži šansa za promjenu. Ljudi iz vojske, osim možda vrlo, vrlo rijetkih izuzetaka, ne poznaju civilni život, a ni demokratija im nije baš bliska. Oni funkcioniraju prema već oprobanom konceptu – sigurnost i samo sigurnost, to je njihov konačni domet.
Osim njih ne postoji niko ka kome vrijedi usmjeriti ovu nadu u promjenu. Amos Oz je jednom uporedio Netanahua sa bučnim kompresorom ispod prozora. Svako ko zamjeni Netanyahua može utišati kompresor, ali to nije dovoljno da se izađe na proteste. Čak i ako se radi o licu bez krivičnih optužnica, ni to nije dovoljno. Kada se pojavi prava alternativa završit će se priča sa Netanahuom. Sumnjam da će se to desiti prije toga.
(TBT, Haaretz)