ANALITIKA
Teritorijaliziranje Bosne, prema navedenoj zamisli
zajedničkog političkog djelovanja Dodika i Čovića, isključuje Bošnjake/Muslimane
iz bosanske cjeline, te ih prisiljava na teritorijaliziranje, čime bi se, prema
toj zamisli, došlo do potrebnih preduvjeta dogovora o konfederaciji ili uniji.
Na taj bi način bilo moguće objasniti pothvat nacionaliziranja bosanske baštine.
Piše: akademik Rusmir Mahmutćehajić, thebosniatimes.ba
Moguće je navesti mnoštvo dokaza o direktnom i indirektnom
poricanju sadašnjih bosanskih granica, iza čega na različite načine stoje i
Republika Srbija i Republika Hrvatska. Obje države nastoje, preko svojih
državnih vlasti, provesti integraciju politike, kulture i ekonomije bosanske,
“srpske” i “hrvatske” komponente, te osnažiti autoritet beogradskih i
zagrebačkih vlasti u svemu što se događa s tim dijelovima općeg srpstva i općeg
hrvatstva.
Iz državnih proračuna Republike Srbije i Republike Hrvatske
izdvajana su sredstva za pomaganje srpskih i hrvatskih projekata. Srbi i Hrvati
iz Bosne imaju privilegirane statuse u Republici Srbiji i Republici Hrvatskoj,
ali i privilegirane statuse u Bosni, s obzirom na podrške koje primaju na
osnovi etničkog kriterija iz proračuna navedenih susjednih zemalja. Tako te
dvije države direktno i indirektno podržavaju segregaciju Bošnjaka/Muslimana i
njihovo obespravljivanje u državi koja je njihova koliko i njihovih srpskih i
hrvatskih susjeda, građana tog pluralnog društva.
Bosanske državne granice su u takvim odnosima Republike
Srbije i Republike Hrvatske prema Bosni i priznate i nepriznate. Priznate su
kada to odgovara štićenju dalekoročno zasnovane politike njihovog
nepriznavanja. Nisu priznate u svim slučajevima kada to pogoršava slabljenje
bosanske državne suverenosti. Miješanja u unutarnje stvari bosanske države su
dio političke (ne)kulture koja prevladava u tim susjednim državama. Kada god je
nemiješanje isticano, ono je, zapravo, potvrda trajnog miješanja u unutarnja
bosanska pitanja.
Kada ponovi mantru o nemiješanju u unutarnje stvari bosanske
države te priznavanje njene suverenosti i neprihvatanje njenog dijeljenja,
Boris Tadić, predsjednik Republike Srbije, tome doda da on priznaje svaki
dogovor koji postignu tri naroda i dva entiteta, u skladu s uređenjem koje
proistječe iz Dejtonskog sporazuma. Takav politički stav on opravdava
činjenicom da je Republika Srbija potpisnik i garant Dejtonskog sporazuma. To su
postavke koje se ni u čemu ne razlikuju od onih koje su isticali Slobodan
Milošević, njegov prethodnik na predsjedničkom mjestu, i svi njegovi saveznici
u realiziranju dogovora Miloševića i Tuđmana 1991. godine u Karađorđevu.
Navedene postavke državnih politika Republike Srbije i
Republike Hrvatske temelje se na stanju koje je proizvedeno ratom protiv Bosne.
Glavni sudionici tog rata bili su u Beogradu i Zagrebu. Kada je rat okončan,
tamo su imali utočište i zaštitu glavni zločinci u realiziranju projekta uništavanja
Bosne. Predsjednik Boris Tadić govori o odnosu Republike Srbije prema Bosni kao
da te činjenice ne postoje ili kao da su tabu kojem se niko ne smije primicati.
Sadašnja teritorijalizacija etničkih zajednica u Bosni je protiv interesa svih
njenih ljudi. U njoj i s njome nije moguće ostvariti jednakopravnost Srba,
Hrvata i Bošnjaka i svih ostalih, u skladu s principima na kojima glavni
zagovornici evropskog ujedinjenja grade viziju poželjne evropske budućnosti.
Nasuprot političkoj retorici predsjednika Borisa Tadića,
procjenjujući realnost Republike Srbije i njene državne politike, Latinka
Perović određuje državnu politiku Srbije kao dugotrajni paradoks – država koja
ne zna gdje su joj granice. Ona kaže: „Na početku XXI veka, Srbija i dalje ne
zna gde su njene granice, realnost postojanja novih država na Balkanu vidi kao
istorijsku improvizaciju; ona afirmiše državnu strategiju koja je vraća na
Garašaninov program, na obnovu srednjevekovne države. Dobar primer je odnos
prema popisu stanovništva u zemljama regiona, posebno u Crnoj Gori. Tu se
rutinska stvar diže na nivo koji je neprihvatljiv! Srbima se odavde poručuje:
izjasni se, važno je. Čekajte, za koga je to važno?! Očigledno, popis je
shvaćen kao adut za buduće događaje i buduće odnose.“
U sad već notornom zapisniku sa sastanka predsjednika Franje
Tuđmana s hrvatskim vojnim zapovjednicima 5. augusta 1995. godine na Brijunima,
on kaže: “Znači, idemo da onda riješimo jug i sjever, razumijete. Prema tome
sljedeće godine ćemo imati Hrvatsku i turizam, a isto tak oslobađamo snage da
krojimo granice Hrvatske u Bosni, razgraničenje. Prema tome, to što sada odluke
koje donosimo i provedba tih odluka je od golemog povijesnog značenja.”
Prema Dobrici Ćosiću, nastanak Republike Srpske kao srpske
etničke teritorije u Bosni je, zapravo, velika pobjeda srpstva, za koju je
prije svih zaslužan Radovan Karadžić. Ćosić u julu 2008. godine piše:
“Karadžićevi savremenici u Srbiji, oni drogirani haškom propagandom i
NATO-vskom ideologijom, sporo uviđaju ili još ne uviđaju da je zaslugom svih
boraca i svih komandanata Vojske Republike Srpske, naroda i vodstva
oslobodilačkog pokreta Srba u Bosni i Hercegovini, stvorena prva srpska država
preko Drine. A to je u nizu teških nacionalnih poraza jedna velika pobeda
srpskog naroda u posljednjoj deceniji dvadesetog veka.”
Dobrica Ćosić je ushićen tim ratnim postignućem, i pored tog
što su njegovi zagovornici i ozbiljitelji uzrokovali najveće stradanje i
razaranje u Bosni u cijeloj njenoj historiji, i pored tog što su gotovo svi njegovi
prvaci optuženi i/ili osuđeni za najgore ratne zločine. Ćosić ne prepoznaje da
je njegovo oduševljenje Republikom Srpskom zapravo priznanje i štićenje ratnih
zločina. Ima li ičeg etičkog u njegovom ushićenju? Bez stida i odgovornosti
Ćosić piše: „Nije malo Srba koji su postali slepi i umno pometeni da
istorijskim razumom sagledaju sebe u “vremenu i prostoru”, da shvate da im
evropski “komesari” i “eksperti” ideološki ispiraju mozak, redukuju identitet,
diktiraju istorijsku svest, nacionalne dužnosti i društvene ciljeve, narodu
koji ima osam vekova svoju kulturu… U toj nametnutoj ali i participiranoj
nacionalnoj regresiji mi još nismo postali svesni da posle ustaškog genocida i
izgona iz Hrvatske i etničkog čišćenja Bosne, posle gubitka Kosova, otcepljenja
Crne Gore za koju smo verovali da u njoj pretežno živi srpski narod,
najnepravednijeg i najneravnopravnijeg rata u evrposkoj istoriji sa NATO-om i
amerikom 1999. koji smo, razume se, izgubili – dakle, posle niza nacionalnih
poraza koji nisu samo posledica naših zabluda i političkih grešaka, imamo jednu
veliku, istorijsku pobedu: ogromnim žrtvama stvorena je Republika Srpska;
ponavljam: prva srpska država preko Drine koja mora postati demokratska,
pravna, civilizovana država. Njen najznačajniji tvorac je Radovan Karadžić.“
Tim stvaranjem koje, prema Dobrići Ćosiću, rehabilitira
ideal osam vjekova srpske historije, izdvojen je dio bosanske teritorije i
potčinjen realiziranju imaginacije o srpskoj teritoriji. Usporedo s time traje
i nedovršen, pa zato i prijeteći, posao razdjeljenja ostatka bosanske
teritorije koji je određen kao Federacija Bosne i Hercegovine. Iako Republika
Srbija i Republika Hrvatska ističu svoja priznanja teritorijalnog integriteta
države koja je između njih, cijeli pothvat dijeljenja je nastavljen i nakon
formalnog okončanja njihovog rata protiv Bosne od 1991. do 1995. godine.
Postoje odlučna zahtijevanja teritorijaliziranja hrvatskog naroda, pri čemu se
taj pothvat realizira u punoj političkoj saradnji dvaju vodstava – jednog iz
Republike Srpske i drugog iz hrvatske političke zajednice.
S tom političkom zajednicom poistovjećuje se Hrvatska
demokratska zajednica BiH, politička stranka koja je organizirana i od samog
početka potčinjena stranci istog imena u Republici Hrvatskoj. Tim poistovjećenjem
ona isključuje svako političko mišljenje i sudioništvo na bosanskoj političkoj
pozornici kao nelegitimno sa stanovišta hrvatskog nacionalnog interesa. Nema
nikakvog odvajanja politike te stranke od njenog djelovanja u ratu, kada je ona
bila infrastruktura razaranja svega bosanskog u skladu sa spomenutim projektom
Milošević – Tuđman.
Obje države, i Republika Srbija i Republika Hrvatska, u
skladu sa svojim najvišim državnim dokumentima obvezale su se na brigu o Srbima
i Hrvatima u Bosni. Prema Ustavu Republike Hrvatske, Hrvati u Bosni su
dijaspora prema kojoj država Hrvatska ima trajne obaveze. Republika Srbija na
različite načine planira i realizira svoju državnu prisutnost u Bosni. Primjer
tog je “Zakon o dijaspori i Srbima u regionu”, čiji je Nacrt usvojila Vlada
Republike Srbije. Teritorijaliziranje Bosne, prema navedenoj zamisli
zajedničkog političkog djelovanja Dodika i Čovića, isključuje
Bošnjake/Muslimane iz bosanske cjeline, te ih prisiljava na
teritorijaliziranje, čime bi se, prema toj zamisli, došlo do potrebnih
preduvjeta dogovora o konfederaciji ili uniji. Na taj bi način bilo moguće
objasniti pothvat nacionaliziranja bosanske baštine. Njeni kršćanski sadržaji
su, prema takvoj zamisli, rastavljivi na istočne i zapadne, to jest pravoslavne
i katoličke. Kada su tako rastavljeni, oni mogu biti dodijeljeni
pretpostavljenoj teritoriji homogenog vlasništva.
Bošnjacima/Muslimanima takva mogućnost u cijelosti je
osporena, jer oni nemaju i ne mogu imati nikakav kontinuitet u kulturnom
trajanju. Nemaju i ne mogu imati taj kontinuitet ni u jednom od ideologijskih
konstruiranja jedinstvenosti srpske i hrvatske nacije. Ukazujući na izdvajanje
Bošnjaka/Muslimana središnjeg južnoslavenskog prostora iz neupitnih cjelina
srpstva i hrvatstva, te tako na novo počinjanje kao otcjepljenje, izdaju i
pronevjeru svega čemu izvorno pripadaju, Milorad Ekmečić za priznanje njihovog
postojanja, pa tako i njihove anomaličnosti, optužuje jugoslavenske komuniste.
Ekmečić kaže: “Kod muslimanskog stanovništva, u Bosni, raškoj oblasti, Kosovu,
Crnoj Gori i Makedoniji će pobeda masovnog tipa nacionalizma nastupiti tek iza
1960. Tada je jugoslavenski komunizam otvorio ventile stvaranja muslimanske
nacije, izdvajanja muslimana iz onih etničkih okvira u kojima su od XV veka nastali.”
U tom ideologijskom obrascu, kako ga je formulirao Milorad
Ekmečić, ocrtana je ključna postavka o Bošnjacima/Muslimanima u
nacionalističkim historiografijama. Bošnjaci/Muslimani nemaju i ne mogu imati,
prema takvom gledanju, ni dijahronijske ni sinhronijske neprekinutosti svog
postojanja. Njihovo postojanje je iskidanje, prekidanje i raskidanje, koji se
događaju u ideologijski postuliranim cjelinama srpstva i hrvatstva. Pri tome se
u toj slici muslimana, sa svom paletom njihovih imena u evropskom naslijeđu –
Arabljani, Ismailićani, Agarjani, Saraceni, Turci, Osmanlije i tome slično –
isključuje svaka mogućnost principijelno zasnovanog toleriranja njih kao
manjine u kršćanskome svijetu.
Kada god i gdje god su muslimani posve uništeni, ti pothvati
su u historiografijskim konstrukcijama prikazani kao legitimno oslobađanje
evropske i kršćanske zemlje od neevropske i nevjerničke prisutnosti stranog i
neprihvatljivog tijela. Njihova prisutnost je redovno svođena na imaginacijsku
predstavu o tijelu okupatora, neprijatelja i nevjernika. Takvo tijelo
predstavljeno je kao jedan ratnik, kao potpuna prijetnja u borbi za život.
Ništa njegovo ne zavrjeđuje preživljenje. U skladu s time, poželjan odgovor
preživjelih Bošnjaka/Muslimana bio je – a takav je ostao i danas – u njihovom
prihvatanju da im je historijski početak s Osmanskom okupacijom, te da su oni
“orijentalno-islamska”, “osmanska”, “turska” i tome slično kultura ili
posljedica.
U takvim konstrukcijama Bošnjaci/Muslimani sudjeluju u
odvajanju sebe i svoje zemlje, sebe i svog jezika, sebe i svoje države. Takva
njihova gledanja poželjna su u antimuslimanskim dekonstruiranjima bosanske
cjelovitosti. Tome dekonstruiranju oni dopinose kada god prihvataju da u
dijahronijsko i sinhronijsko pluralnoj Bosni njihov udio može biti izdvojen i
opredmećen. Kada god neko od njih istupi izvan tog ograničenja, koje je u
cijelosti određeno osmanskim neprijateljstvom i razaranjem kršćanskog trajanja,
on će biti optužen za mistifikaciju i posezanje za nečim što Bošnjacima/Muslimanima
ne pripada i ne može pripadati.
Tako zamisao o teritorijaliziranju Bošnjaka/Muslimana
uključuje i prihvatanje historije koju konstruiraju razaratelji Bosne: to je
zemlja koja njima ne može pripadati, pa ih je kao historijsku anomaliju u
najboljoj mogućnosti potrebno tolerirati. Njihova ravnopravnost nije
prihvatljiva, pa im nije dopustivo pravo na demokratski princip “jedan čovjek –
jedan glas”, kako će to ponavljati gotovo svi osporavatelji bosanskog pluralnog
društva.
U svim razmatranjima političkih napetosti unutar Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca, poslije preimenovane u Jugoslaviju, sve od njenog
nastanka 1918. godine, rješavanje bosanskog pitanja shvaćano je uvjetom
uspostavljanja reformirane Jugoslavije, federativne republike umjesto karađorđevićevske
monarhije. Takva država bi, prema pretpostavci njenih konstruktora tokom Drugog
svjetskog rata, imala dovoljno kohezionih sila da se ne sruši onako kako se to
dogodilo njenoj historijskoj prethodnici.
U toj federativnoj konstrukciji Bosna je priznata u svojim
historijskim granicama kao ravnopravna republika jugoslavenske federacije.
Njeni susjedi, Srbija i Hrvatska, određeni su kao republike čije su razine
državnosti jednake bosanskoj. U svim Ustavima Bosne i Hercegovine ona je
određena kao država ravnopravnih naroda – Srba, Hrvata i Muslimana – i njenih
građana, i to u skladu s principima koji su proklamirani na ratnim sjednicama
Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.
Kada se kaže u “njenim historijskim granicama”, to znači da su te granice
obuhvatale većinu područja koja su činila bosansku državu od njenih javljanja
na historijskoj pozornici.
Savremeno bosansko stanovništvo je u najvećoj mjeri genetski
povezano kroz gotovo cijeli minuli milenij. Iako su postojala doseljavanja i
iseljavanja, većina sadašnjeg bosanskog stanovništva su potomci stare
demografske jezgre. Ono je strukturirano u svoj religijski pluralni oblik, te
potom i u tri etnoreligijske skupine, uglavnom na osnovi svog starog
stanovništva. U modernim planovima razaranja Bosne pretpostavljane su
mogućnosti teritorijaliziranja naroda, pa su uz tu pretpostavku nuđena rješenja
u obliku konfederacije, unije i konsocijacije.
Prva dva rješenja temelje se na pretpostavci da je moguće
teritorijaliziranje etničkih zajednica koje čine bosansko društvo. Poticaj i
koordiniranje tog teritorijaliziranja dolazi posredno ili neposredno iz
Beograda i Zagreba, kao etnonacionalnih središta svih Srba i svih Hrvata. U
maksimalističkim gledanjima na tu mogućnost Bosna se pretpostavlja kao posve
srpska ili kao posve hrvatska. U prividno realističnijem gledanju na nju ona je
djelomično srpska i djelomično hrvatska, ali tako da je ta djelomičnost svediva
na fizičke dijelove bosanske teritorije, dijelove koje nikada niko nije odredio.
Zato je u pitanje razgraničenja pretpostavljenog hrvatskog i srpskog dijela
uključena i potreba homogeniziranja tih dviju teritorija tako da one budu
spojive u pretpostavljene nove nacionalne države Srba i Hrvata.
Postizanja tog, u programu Stevana Moljevića, zamišljeno je
ovako: cilj – “da stvore i organiziraju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati
celo etničko područje na kome Srbi žive”; način – “preseljavanje i izmena
žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put
da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih”. Taj postupak su
doslovno primjenjivali Slobodan Milošević i Franjo Tuđman u artikuliranju i
vođenju rata protiv Bosne (1991–1995), te u njeg uključili sva raspoloživa
sredstva. Za izvedbu na terenu bili su zaduženi Radovan Karadžić i Mate Boban,
te brojni drugi u organizacijskim strukturama tog zločinačkog pothvata.
Ta teritorijalizacija nije izvediva. Nije, jer su vrlo mali
prostori bosanske teritorije na kojima ne postoji živa demografska ili
višestoljetna historijska, što znači kulturna prisutnost svakog od sadržaja
bosanske društvene pluralnosti. Nije, jer i nakon brojnih pokušaja
nacionaliziranja bosanskih muslimana, oni su ostali u najvećoj mjeri otporni na
promjenu svoje vezanosti za ukupnost bosanskog povijesnog i kulturnog trajanja,
i to u složenoj povezanosti sa svojim neposrednim susjedima.
Tek s teritorijaliziranjem neke od bosanskih etničkih
zajednica na nekom dijelu bosanske teritorije nastaju nerazrješive poteškoće s
pravima te zajednice na dijelovima bosanske teritorije izvan tog njihovog
etniciziranog dijela, ali i s pravima svih drugih na toj njihovoj etniciziranoj
teritoriji. Kako god bilo zamišljeno ili ostvareno teritorijaliziranje tri
etnoreligijska kolektiva na dijelovima bosanske teritorije, u njemu mora biti
reproducirana slika cjeline. Nema teritorije Bosne u kojoj svi dijelovi njene
kolektivne cjeline nisu prisutni.
Zagovaranu i nastalu razdijeljenost, koja je prvenstveno
imaginacijska, potrebno je institucionalizirati da bi ideologijska slika o
dijelovima dobila konkretne oblike. Pri tome prividna nemogućnost demokratskog
usaglašavanja etničkih elita uzrokuje povlačenje u imaginacijski geto, u kojem
se vlast većine priviđa utočištem iz haosa političkih sukoba u demokratskim
institucijama. Nastojanja da takva imaginacija bude zanemarena i pretvorena u
privid političke realnosti pokazuju se, i moraju se pokazivati, kao nemogućnost
funkcioniranja države i njenih struktura, zašto je nužno snažiti imaginaciju o
neprijatelju koji je tu, i vidljiv i nevidljiv, i koji onemogućuje stabilnost i
sreću nacije.
Unija je ime za ekstremnu diobu. Svakoj etničkoj zajednici
moguće je, prema toj zamisli, dodijeliti njenu, što znači srpsku, hrvatsku ili
bošnjačku, teritoriju. Na tim etniciziranim teritorijama ostvarivala bi se,
prema takvoj zamisli, potpuna etnička država sa sposobnošću da se ujedinjuje i
razjedinjuje u naddržavne integracije. U takvoj slici bosanska cjelovitost ne
postoji. Sve bosansko je, prema takvoj imaginaciji, sastavljeno, pa je zato i
rastavljivo. Nema ničeg bosanskog što ima vrijednost mimo te zamisli o
suverenosti etničke zajednice na njenoj teritoriji.
U nemogućnosti teritorijalne razdiobe u skladu s
pretpostavljenim pravom etničke zajednice, uz težnju da se razriješi pitanje
manjih zajednica izvan etnicizirane teritorije i očuvaju etnizicirana kulturna
dobra, u pothvatu razaranja bosanske cjelovitosti nuđena je i zagovarana ideja
konsocijacije – tri etničke zajednice strukturirane u zasebne politike koje su
i institucionalizirane. Tek iz te razdiobe, koja nije nužno i teritorijska,
bilo bi moguće, prema zagovornicima konsocijacijskog rješenja, izvesti
zajedničke strukture nužne za ujedinjenje.
Sadašnje države Republika Srbija i Republika Hrvatska
nastale su na temeljima različitih složenih historijskih naslijeđa. Svoje
današnje oblike dobile su u toku Drugog svjetskog rata, na osnovi odluka
Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Dijelovi srpskog i
hrvatskog stanovništva koji žive u Bosni nisu izdvojivi iz cjelina srpskog i
hrvatskog naroda. Zamisli o svim Srbima u jednoj i svim Hrvatima u drugoj
državi nisu i ne mogu biti realizirane a da to ne uključi razaranja postojećih
povijesnih tkiva na širem prostoru, a naročito u Bosni.
Takva zločinačka zamisao pretpostavlja osporavanje i
uništavanje svake bosanske društvene kohezije. Srbe i Hrvate u Bosni treba,
prema takvom programu, staviti u izravan odnos s općim centrima cjelovitih
etnosa, te ih podsticati u procesima razgradnje bosanskog društva. Takva razgradnja
nužno dovodi do izlučenja bosanstva, bošnjaštva i muslimanstva kao antisrpskih
i antihrvatskih sadržaja koje je opravdano prezirati, osporavati i razarati, te
i više od tog – uništavati kao prepreke na putu postizanja cilja nacionalnog
ujedinjenja.
Zamisli i zagovaranja ujedinjenja svih Srba i svih Hrvata u
dvije susjedne države, prema sada već dugotrajućim programima, ozbiljivi su
jedino uz nestanak Bosne kao države. Nakon iskustva s neuspjehom realizacije
tri historijska pokušaja u dvadesetom stoljeću da se o podjeli Bosne dogovore
srpska i hrvatska nacionalna elita – poznatim kao stvaranje Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca 1918, kao dogovor Cvetković – Maček 1939. i kao plan
Milošević – Tuđman 1991. godine – Bošnjaci/Muslimani su predstavljeni kao
ključna prepreka. Svako od njihovih zagovaranja pluralnog društva, očuvanja
historijskih postignuća zajedničkog života i traganja za rješenjem koje
isključuje neravnopravnost predstavljano je kao opasna varka iza koje su
antisrpske i antihrvatske namjere.
Srpsko i hrvatsko pitanje u Bosni artikulirano je kao
neodvojivo od jednocentrične zamisli o tim dvjema nacijama. Tako je Bosna
između dva politička središta, srpskog u Beogradu i hrvatskog u Zagrebu.
Jedinstvenosti kultura svih Srba i svih Hrvata isključuju bilo kakvu mogućnost
integralnog bosanstva, jer ono ne podupire nacionalna razlučenja. Tako je i s
religijskim pripadanjima. Srpska Pravoslavna crkva je jedinstvena, a središte
joj je u Beogradu. Katolička crkva u Bosni je organizirana u granicama bosanskohercegovačke
države, ali je nepojmljiva izvan hrvatske nacionalne cjelovitosti.
Tako se nacionalne i religijske kulture Srba i Hrvata
podudaraju s njihovim crkvenostima. Ostajući izdvojeni iz tih cjelina,
Bošnjaci/Muslimani implicitno uzvraćaju oponašanjem tih dvaju crkvenosti. U
gotovo svim svojim organizacijskim sadržajima današnje stanje “islamske
zajednice” odražava stanja u dvjema crkvama, te poseže za teritorijalnim
nadležnostima koje su nepokrivene postojećim crkvenim ustrojstvom. Takvo stanje
je očekivano i poželjno u dokazivanjima bosanske razdijeljenosti i nemogućnosti
zajedničke države u punom značenju tog pojma.
Doktrinarna neodrživost takve neorganiziranosti
Bošnjaka/Muslimana pokazuje se u višku političke retorike religijskih prvaka i
manjku njihove zaokupljenosti etičkim pitanjima onih ljudi koji kao vjerujući
dio bošnjačkog naroda žive u pluralnom društvu. Tako je pravdana politika dva
pola. Jedinstvenost srpske i hrvatske nacije, s njihovim središtima izvan
Bosne, ugrožava Bošnjačko/Muslimansko posezanje za svojim bosanskim središtem
iz kojeg se susjedne države vide kao prostori utjecaja i religijske vlasti.
Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske, u svome
obraćanju papi Benediktu XVI kaže: “Spremne sudionike oprosta i pomirenja našao
sam i u drugim religijama s kojima se u Hrvatskoj i u susjedstvu dodirujemo,
posebno s pravoslavljem i islamom.” Ta tvrdnja je posve nejasna. Iz nje nije
vidljivo o kakvom dodirivanju je tu riječ. Predsjednik Josipović tu svoju
projekciju uobličava u istome govoru ovako: “Ujedinjenje Europe je u osnovi
kršćanski projekt.”
Opredmećenje pravoslavlja i islama je pretpostavka njihovog
dodirivanja. Kada je domaštano, takvom dodirivanju moguće je pridijevati svaki
sadržaj – i pozitivni i negativni, i prijateljski i neprijateljski, jer
maštanje nema postojan oblik. U njemu nestaju konkretni ljudi. Oni postaju
jednostavno pravoslavlje i/ili islam. Konkretni ljudi nestaju čak i onda kada
pravoslavlju i/ili islamu budu pridjeveni njihovi predstavnici uosobljeni u
kleru ili nekom od njegovih ustrojstava. Tad nestaje odgovornost prema živim
ljudima, što znači i prema njihovim bolima i patnjama, i svakoj krivici za
njih. Njima je moguće priznavati i nijekati prava, pa čak i ime.
Muslimansko stanovništvo sa svime što mu pripada uništeno je
na prostoru današnje Republike Hrvatske u sedamnaestome i osamnaestome
stoljeću. Tamo je i sada mnoštvo crkava koje su napravljene od džamija ili na
njihovim ruševinama. Radi prikaza te tvrdnje dovoljno je spomenuti crkve u
Osijeku, Đakovu, Drnišu, Klisu i Imotskom. Uništavanje sveg muslimanstva na tim
područjima nije i ne može biti dodirivanje. Obrasci kojima se o muslimanima u
Hrvatskoj govori danas preslikavaju poimanja drugih kao problema Evrope ili
Evrope kao problema drugih.
Muslimani Dalmacije, Slavonije i Like, kada ih je tamo još
bilo, nisu bili niotkud došli, jednako kako to nisu bili ni tamošnji katolici.
To je jedno i isto stanovništvo koje je u različitim vremenima svoje povijesti,
u različitim vladavinskim prilikama, usvajalo i mijenjalo svoja svjedočenja o
čovjeku, svijetu i Bogu. Tamo su muslimani nestali, i to na način koji nijedan
čovjek ne može opravdati a da time sebe ne spusti na najnižu od svih ljudskih
mogućnosti. Nestali su u pothvatima ubijanja, izgonjenja i prisilnog
pokrštavanja. Muslimani u današnjoj Bosni, kao i u drugim dijelovima Balkana,
također niotkud tu nisu došli, jednako kako to nisu ni kršćani.
Ako projekt Evropske unije jest kršćanski, kako to ističu
mnogi, pa i Ivo Josipović, ostaju teška pitanja: Šta je onda s Jevrejima i
Muslimanima bez kojih nije domisliva nikakva povijest, ni pozitivna ni
negativna, svega tog što danas nazivamo Evropom? Ostaju li oni trpljeni stranci
u takvoj zamisli Evropske unije? Bi li to moglo značiti da će u nekom sutra
neko domisliti proširenje te logike: budući da je kršćanstvo u svim svojim
bitnim sadržajima neodvojivo od Krista i zemlje njegovog rađanja i uzdizanja,
te od pologa njegovih rodnih predaka, hoće li neko u nekome sutra i Kršćanima u
Evropi dodijeliti bivanje strancima?
Iako je prostor današnje Republike Hrvatske ne baš davno
nazivan Dalmacijom, Hrvatskom i Slavonijom, nerazborito bi bilo koristiti tu
činjenicu onako kako Mile Lasić govori o Bosni i Bošnjacima/Muslimanima: “Možda
se samo u ovom kontekstu dade objasniti kako se uopće uspjelo uvjeriti ponosne
Bošnjake-Hercegovce da su Bosanci iz Hercegovine, a ne Hercegovci iz BiH. Netko
je, dakle, masovno uvjerio hercegovačke Bošnjake da je došlo vrijeme da se u
ime viših interesa odreknu bliske im atribucije iz imena Zemlje i vlastitog
identiteta.” Ni na koji način Mile Lasić ne dovodi u pitanje konstruiranje
srpske i hrvatske nacije na bosanskom prostoru iz predmodernog zapadnog i
istočnog kršćanstva, već kategorijama Srbin i Hrvat neizravno dodjeljuje
primordijalnu vrijednost koja kao takva transcendira i horizontalno i okomito
sve bosansko. Njegova briga osnovana na konstrukciji o nekome koji je uspio
uvjeriti Bošnjake iz Hercegovine da su nešto mimo imaginacija Mile Lasića, čini
se, ne bi ni postojala da oni kažu kako su samo Muslimani.
Paradoks Hercegovine kao područja koje se naziva tako prema
imenu velikog bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je postao tabu,
preživljava i u viziji Mile Lasića o Herceg-Bosni. Lasić kaže: “Herceg Bosna je
u danom trenutku primarno bila odgovor na velikosrpsku agresiju i to se
jednostavno mora priznati.” Nema ničeg u Herceg-Bosni što i primarno i
sekundarno nije uključivalo potpuno uništenje svega muslimanskog na tim
područjima, na područjima gdje je uspostavljena fašistička vlast s tim imenom.
Prema tome, primarna narav Herceg-Bosne o kojoj govori Mile Lasić može biti
opravdana jedino na osnovi premise o Muslimanima kao suvišnoj i neesencijalnoj
prisutnosti u kršćanskom tijelu.
Kada bi se ti stanovnici Bosne u njenoj historijskoj
ukupnosti određivali samo kao Muslimani, i to iz svih onih područja koja su
politički i kulturno povezana s cjelovitim bosanstvom, jedino bi ih tada bilo
moguće prihvatiti, ali kao neosvijšćene Srbe i/ili Hrvate, jer kao takvi ne
mogu polagati pravo ni na jedan jezik do onaj u koji se mogu uključiti, niti
pravo na ijednu zemlju do na onu koja je podijeljena između Srba i Hrvata kao
njihov etnički prostor. Njihovo opkoljenje bi bilo dovedeno do apsurda bezizlaznosti
koji je razrješiv jedino u milosti onih koji su oko njih. Episkop Grigorije
veli: “I danas su, kao i u ratu, bosanski muslimani u nekom smislu opkoljeni. S
jedne strane, od Hrvata, okrenutih Hrvatskoj, a s druge strane od Srba koji
vole Srbiju. I, normalno je da bosanski muslimani osjećaju grč i da mi moramo
raditi da se taj grč otklanja. A uvijek je tako: kako se kaže, treba ući u
cipele drugog, da bismo ga razumjeli.”
Ta opkoljenost je politička, kulturna i ekonomska, ali ne
kao jednostavna volja Srba i Hrvata u državi koja im pripada kao i
Bošnjacima/Muslimanima. I Republika Srbija i Republika Hrvatska djeluju, u
skladu sa svojim ustavnim poretkom, kao zaštitnici i pomagači dijelova srpskog
i hrvatskog naroda koji žive u istoj državi u kojoj su ustavno jednakopravni s
Bošnjacima/Muslimanima i Ostalim. Posljedica takve zaštite i brige je nužna
nejednakopravnost Bošnjaka/Muslimana i njihovo egzistencijalno ugrožavanje. Da
bi ta očita činjenica bila prikrivena, potrebno je neprestano obrtati vidik – Bošnjaci/Muslimani
ugrožavaju svoje susjede, pa je svaka negativna vijest o njima ili o bilo kome
ko bi s njima mogao biti povezan poželjna činjenica u konstruiranju ideologije
antibosanstva.
(The Bosnia Times, bnn.ba)
