POVIJEST
Pregovori u Daytonu počeli su s Mostarom, a na zahtjev
tadašnjih hrvatskih predstavnika tzv. HZHB i predsjednika Tuđmana. Tražili su
da Mostar bude uređen po nacionalnom principu i podijeljen u dvije općine.
Piše: Safet Oručević, thebosniatimes.ba
Mnogi gradovi u BiH okusili su težinu minulog rata na svoj
način. Mostar je i u tome bio poseban: imao je sudbinu da ratuje s dva
protivnika u izuzetno složenim geopolitičkim okolnostima.
Borci Samostalnog bataljona odbrane Mostara, kao nukleusa
Armije RBiH na prostorima Hercegovine, iz kojeg su izrasli 41. slavna
brigada i 4. korpus naše armije, zajedno sa HVO-om iznijeli su teret odbrane
Mostara od srpsko-crnogorske agresije.
Važnost pomirenja
Mostarce je ubrzo dočekala i druga agresija – napad snaga
HVO-a i HV-a radi zaokruživanja etnički čiste “hrvatske republike
Herceg-Bosne”.
Bila je to vojna realizacija političkog plana skovanog u
Grudama i Zagrebu. Mostarskim Bošnjacima bila je namijenjena sudbina
Srebrenice, etničkog nestanka i masovnog prisilnog iseljavanja. Borci mostarske
Slavne i Viteške brigade odlučno su se suprotstavili takvom scenariju i
nadljudskim naporima zaustavili snage HVO-a i HV-a na početnim
položajima.
Iako potpuno okruženi srpskim i hrvatskim vojnim
formacijama, malobrojne i slabo naoružane jedinice Armije RBiH, predvođene
herojima Arifom Pašalićem, Midhatom Hujdurom Hujkom, Semirom Drljevićem Lovcem,
Esadom Humom, Miralemom Jugom, Šerifom Špagom, zajedno s drugim brojnim
komandantima i herojima bez činova, smogle su snage i same izvele spektakularnu
akciju deblokade istočnog dijela Mostara.
Ovo je jedan od rijetkih slučajeva kada je obruč uspješno
probijen iznutra, bez bilo čije pomoći, čime su se Mostarci spojili sa snagama
Armije RBiH u Jablanici i osigurali života važan koridor koji je omogućio
opstanak Bošnjaka u dolini Neretve. Ponosan sam što sam sa svim ovim saborcima
vodio sve ove bitke.
Potpisivanje Washingtonskog sporazuma Mostarcima je donijelo
krhki mir na linijama fronta u gradu, ali nije značilo i prestanak borbe.
Oručević i bivši muftija mostarski Seid ef. Smajkić u
obilasku Vučjakovića džamije na mostarskim Šehitlucima
Počela je nova borba za slobodu kretanja, za povratak
protjeranih Mostaraca u svoje kuće i stanove, ujedinjenje gradske
administracije i ono najvažnije – mukotrpni proces pomirenja. Teško je bilo
boriti se za ravnopravnost u gradu u kojem je nasilno izmijenjena demografska
slika i u kojem su desetine hiljada Bošnjaka i Srba otjerane sa svojih
ognjišta.
Uz podršku svojih saboraca, predstavnika vojne i civilne
vlasti i vjerskih institucija, jednoglasno sam izabran da predstavljam Grad
Mostar u svim daljnjim pregovorima. Bio sam član delegacije predsjednika Alije
Izetbegovića u svim pregovorima, uz njegovu ličnu ogromnu pomoć i podršku.
Proces obnove
U tom periodu imali smo vrlo uspješne pregovore. Bilo ih je
mnogo. Nakon svakog novog Mostar je bio jači i jači. Imali smo neizmjernu pomoć
međunarodne zajednice, koja je poštovala činjenicu da smo kao žrtve ipak prvi
pružili ruke pomirenja i branili civilizacijske vrijednosti u Mostaru. Iako je
još trajao rat u BiH, uspjeli smo 1994. izuzetnim naporima demilitarizirati
gradsku jezgru Mostara, dovesti administraciju Evropske unije, s Hansom
Košnikom (Hans Koschnick) na čelu, i uz njihovu finansijsku pomoć pokrenuti
snažan proces obnove potpuno porušenog grada – evropske Hirošime, kako su
Mostar nazivali strani novinari.
Paralelno s obnovom kuća, škola, bolnica, ulica i mostova,
vođena je mukotrpna borba, korak po korak za pomirenje u podijeljenom gradu i
stvaranju preduslova za suživot na ravnopravnim osnovama. Mostar je postao
paradigma izgradnje nove Bosne i Hercegovine.
Konferencija u Daytonu već je počela kad sam dobio poziv
predsjednika Izetbegovića.
– Safa, moraš doći, jer Tuđman neće da počne razgovore dok
se ne riješi Mostar – rekao mi je predsjednik Izetbegović.
Košnik, Mijo Brajković i ja tako smo stigli u Dayton.
Pregovori u Daytonu počeli su s Mostarom, a na zahtjev
tadašnjih hrvatskih predstavnika tzv. HZHB i predsjednika Tuđmana. Tražili su
da Mostar bude uređen po nacionalnom principu i podijeljen u dvije općine. Ali,
naši principi dobili su ogromnu podršku američke administracije i
odbranjena je ravnopravnost svih naroda u dejtonskim principima za Statut
Grada. Ključna pobjeda na tim pregovorima je što smo odbranili Srbe u Statutu.
Dogovoreno je uređenje grada po principu šest multietničkih opština prema
popisu iz 1991. godine i Gradskim vijećem sa po deset Srba, Bošnjaka i
Hrvata.
Iz Daytona je poslana jasna poruka da Mostar mora biti
uređen kao jedinstven i multietnički grad na principima ravnopravnosti svih
naroda koji u njemu žive. To je naišlo na ogroman otpor ekstremista iz HDZ-a, a
nakon što je Košnik proglasio Centralnu zonu u Gradu, on i njegova
administracija doživjeli su nekažnjeni fizički i politički linč.
Kao učesnik pregovora, posebno sam ponosan na činjenicu da
smo u Daytonu predsjednik Izetbegović i ja u pregovorima sa Slobodanom
Miloševićem i Aleksom Buhom vratili Mostaru ogroman teritorij Podveležja, što u
ratu nikad nismo uspjeli i zbog čega su pale ogromne žrtve. Time su omogućeni
brz povratak i obnova objekata na ovom području.
Kad je u pitanju budućnost Mostara, za mene tu nema dilema. Moji stavovi isti
su kao i 1993., i 2003., 2013. i danas.
Budućnost Mostara treba biti onakva kakva je i njegova
prošlost. Onaj isti grad u kojem smo mi odrastali u punoj ravnopravnosti i
bogatstvu različitosti. Na kraju krajeva, to treba biti Mostar za kakav smo se
svi borili i za koji su mnogi Mostarci dali živote. Oni nisu ginuli ni za
frtalj ni za pola grada i njihove žrtve sve nas obavezuju na to do kraja naših
života.
Bošnjaci Hercegovine
U istočni dio grada izbjegli su Bošnjaci iz cijele
Hercegovine. Iz Gacka, Nevesinja, a kasnije i Stoca i Čapljine, te se junački
uključili u odbranu grada Mostara i Bosne i Hercegovine u jedinicama Armije
RBiH. Mostarci su im bili dobri domaćini, a oni više nego zahvalni gosti.
Kasnije smo zajedno s predstavnicima ovih općina pokrenuli njihov povratak na
rodna ognjišta. Ne postoji nijedno ni najmanje mjesto od Nevesinja, Fazlagića
Kule, Dubrava, Počitelja do Vitine i Neuma koje nismo obišli zajedno i pomogli
u povratku. Nažalost, rat i poslijeratne okolnosti učinili su svoje, u ova
mjesta nisu se vratili svi nekadašnji stanovnici. Neke je sudbina odvela daleko
od Bosne i Hercegovine, a mnogi od njih trajno su ostali vezani uz Mostar, gdje
sada grade svoju budućnost i budućnost svoje djece.
Kako su protjerani Mostarci spasili budućnost grada
Prvi poslijeratni izbori 1996. godine održani su po principu
„jedan čovjek – jedan glas“. Iako to niko nije očekivao, Mostarci iz dijaspore
izuzetno velikim odzivom na izbore dali su Mostaru šansu. Oni su na taj način
dali doprinos svom gradu i, iako istjerani iz svojih kuća i stanova, poslali
poruku da je njihov dom u Mostaru. Tada je, uprkos dominantnom broju hrvatskih
birača, izbornu pobjedu odnijela Lista građana za jedinstveni Mostar, koju sam
predvodio, i to je, bez obzira na to što ih je kasnije bilo još i što smo na
svakim izborima pobijedili, moja najdraža i za Mostar najvažnija izborna
pobjeda.
Ova pobjeda skrenula je pažnju cijelog svijeta na Mostar i
pokazala da je to multietnički, a ne hrvatski grad. Odlaskom s pozicije
gradonačelnika iza sebe sam ostavio dejtonsko uređenje grada. U teškim
pregovorima koje smo predsjednik Izetbegović i ja, a uz podršku međunarodne
zajednice, vodili direktno s Tuđmanom, dobivena je Ustavom
Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) zagarantirana rotacija gradonačelnika i
guvernera Kantona, čime je bila osigurana potpuna zaštita Bošnjaka u Mostaru i potpuna
ravnopravnost svih naroda. To je, nažalost, poslije mog odlaska politički
izgubljeno.
Autor je gradonačelnik Mostara od 1994. do 2001. godine, današnji direktor
mostarskog Centra za mir i multietničku saradnju
(The Bosnia Times, Avaz)
