Piše: Yuval Noah Harari, thebosniatimes.ba
Prije svega, širi se posvuda sa bolešću. Zatim, vidimo promjenu u prirodi nadzora sa tzv. nazdora preko kože do potkožnog nadzora.
Nadzor preko kože obuhvata stvari koje radimo, mjesta na koja idemo, ljude koje srećemo i programe koje gledamo na televiziji. Znamo da već godinama, korporacije i vlade razvijaju sposobnosti, tehničke alate da prate šta mi radimo. I to im daje mnogo uvida u naše političke poglede, naše preference, čak i naše ličnosti.
Ali sada se dešava da se nadzor počinje uvlačiti pod kožu, otkrivajući ne samo šta radimo, već kako se osjećamo.
Naravno, to je, u ovom trenutku, fokusirano na samu bolest. Kako bi znali jesmo li bolesni, sistemi za nadzor trebaju podatke o tome šta se dešava unutar naših tijela – našu temperaturu, možda krvni pritisak, možda puls. Svi ovi podaci mogu biti iskorišteni da se ustanovi naše zdravstveno stanje.
Ekstremne implikacije
Ali kada nam nadzor uđe pod kožu, može biti upotrijebljen za mnoge druge svrhe. Naprimjer, ako čitate ovaj članak ili gledate popratni video, to bi moglo dati neke naznake o vašim političkim pogledima ili o vašoj ličnosti.
Ali šta ako vam se nadzorni sistemi mogu zapravo zavući pod kožu dok ih čitate ili gledate? Možda vas TV posmatra, a biometrijska naruknica na vašem zglobu mjeri vam temperaturu, krivni pritisak, puls. Mogu znati ne samo šta čitate ili gledate već i kako se zbog tog osjećate – šta vas ljuti, šta vas nasmijava, da li se slažete sa mnom ili mislite „da sam lud“.
Implikacije ovoga su ekstremne. Mogu ići sve do uspostavljanja novih totalitarnih režima, gorih od svih koje smo ranije vidjeli. Mogu rezultirati ogromnim revolucijama na tržištu rada, u ekonomiji, u ličnim odnosima.
Ja nisam protiv samog nadzora. Mislim da u ovoj pandemiji trebamo iskoristiti sve dostupne tehnologije da se protiv nje borimo i da ublažimo popratnu ekonomsku krizu. Nadzor nam može u tom pomoći. Može, naprimjer, ublažiti izolaciju i omogućiti ljudima da se puno prije vrate na posao, u školu ili na fakultet nego da nemamo ovu tehnologiju.
Ali treba ga provoditi pažljivo. Postoje dvije glavne smjernice koje bi trebalo slijediti.
Prije svega, trebamo pratiti ljude da li su bolesni, ali to ne bi trebala raditi policija ili sigurnosne službe koje bi potencijalno mogle upotrijebiti ove podatke za druge svrhe. Trebala bi biti uspostavljena nezavisna zdravstvena tijela ili agencije s jedinim zadatkom da zaustave pandemiju. Podatke koje prikupljaju ne bi trebali dijeliti ni s kim drugim – ni s policijom, ni s našim šefovima ni s našim osiguravajućim kompanijama.
Mnogo ljudi, uključujući političare, opisuju borbu protiv ove pandemije kao rat. A u ratu moramo uključiti sigurnosne službe. Ali ovo nije rat. Ovo je zdravstvena kriza. Ovdje nije riječ o vojnicima koji se kreću okolo s puškama. Ovdje je riječ o medicinskim sestrama koje u bolnicama mijenjaju posteljinu.
Ne trebaju nam stručnjaci u ubijanju ljudi. Trebaju nam stručnjaci u brizi o ljudima. Ako želite nekoga staviti na čelo, stavite medicinsku sestru, a ne vojnika ili generala.
Ali još bolje, postoje načini da se niko ne postavi na čelo, načini na koje se informacije mogu dijeliti od osobe do osobe bez centralnog autoriteta koji ih sve sakuplja. Tako, naprimjer, postoje tehnologije koje omogućavaju vašem pametnom telefonu da direktno komunicira sa pametnim telefonima u blizini. Recimo da ste bili u kontaktu s nekim ko je kasnije bio pozitivan na testu za Covid-19, pametni telefon te osobe će upozoriti vaš pametni telefon i telefone drugih ljudi koji su bili u blizini.
Zatim, ako povećamo nadzor nad građanima, moramo to uvijek izbalansirati povećanjem nadzora nad vladama i korporacijama.
Vlade sada donose iznimno važne odluke. Oni dijele novac kao vodu – stotine milijardi dolara, ili u slučaju SAD-a, hiljade milijardi. Ovo bi trebalo pratiti. Ko donosi odluke o tome gdje ovaj novac ide? Da li pomaže velike korporacije čiji su direktori prijatelji sa ministrima ili pomaže malim biznisima?
Vlade mogu pokušati reći kako je prekomplikovano pratiti sve ove odluke i uplate, ali to je ista tehnologija. Dakle, ako nije previše komplikovano pratiti nas, onda nije previše komplikovano pratiti njih.
Građani trebaju zahtijevati dvije stvari – prvo da njihova privatnost bude zaštićena koliko god je moguće, i drugo da svako povećanje u praćenju njih bude popraćeno povećanjem u praćenju vlada.
Ljudi mogu pomisliti, „OK, uvešćemo ovu vanrednu mjeru sada, a kada ova vanredna situacija prođe, kada više ne bude korona virusa, možemo razmontirati ovaj nadzorni sistem.“ Ali mjere uvedene u vanrednom stanju imaju gadnu tendenciju da nadžive vanrednu situaciju. Lako je izgraditi sistem za nadzor, ali veoma je teško razmontirati ga kasnije.
Uvijek postoji nova vanredna situacija na vidiku. Sve i ako broj pacijenata oboljelih od korona virusa bude sveden na nulu, vlade će reći „ali mogao bi biti još jedan talas ili mogla bi uslijediti epidemija ebole, pa trebamo zadržati ove mjere.“
Koji god sistemi budu sada uspostavljeni, koje god mjere budu usvojene, mislite o njima kao o dugoročnim. I nemojte misliti samo o vašoj trenutnoj vladi. Možda vjerujete trenutnoj vladi sa ovim nadzornim sistemom, ali sjetite se političara koji vas najviše plaši. Onda se zapitajte „Šta će se desiti ako ovaj političar bude premijer ili predsjednik za četiri ili osam godina?“ S kojim se sistemom za nadzor osjećate ugodno kada je on na vlasti?
Propitivati političke odluke
Ali najvažnija stvar koju treba shvatiti u vezi svih ovih tehnoloških izuma je da tehnologija nikada nije deterministička. Uvijek u određenoj mjeri ovisi o politici i o našim odlukama. Možemo odlučiti da koristimo istu tehnologiju kako bismo izgradili veoma različita društva. Vidjeli smo to u 20. stoljeću kada je ista tehnologija upotrijebljena da se izgrade komunističke diktature, fašistički režimi i liberalne demokratije. Ako danas pogledate Sjevernu Koreju i Južnu Koreju, one imaju pristup istoj tehnologiji, samo biraju da je drugačije koriste.
Bit će isto sa novim tehnologijama kao sistemima za nadzor. Moramo propitivati političke odluke koje donosimo oko tog kako ih koristimo. Jer s ovom pandemijom osim motivacije da se poveća praćenje, postoji i slaganje javnosti. „OK, uvucite mi se pod kožu, dozvoljavam to.“ To je mali korak jer će sada te informacije prikupljati da saznaju jeste li bolesni. Ali to je ipak korak u opasnom smjeru na značajnom putu pa moramo biti oprezni dok ga poduzimamo.
(TBT, Al Jazeera)
