Plaćenike iz ratom razorene Sirije turske vlasti unajmljuju i šalju da ratuju u, takođe, ratom razorenoj, Libiji. Trenutno ih na teritoriji Libije ima oko 8-10.000, a oni su samo jedan dio velikog plana koji već godinama kuje Redžep Tajip Erdogan – da Turska zavlada Istočnim Mediteranom.
„ Neki Sirijci su ovde zbog novca, neki kažu da podržavaju Libiju protiv tiranije. Ali ja lično ne znam zašto je Turska tražila od sirijske opozicije da se bori u Libiji. Ne znam ništa o ovoj zemlji osim revolucije protiv Gadafija (svrgnutog lidera Muamera)“, kaže Vael Amr za “Guardian”.
On i njegovi saborci su sada nekih 2.000 kilometra udaljeni od kuće i ratuju kao plaćenici u Libiji zbog takozvanog projekta “Mavi Vatan” odnosno “Plave domovine” – ambicioznog turskog plana da ostvari geopolitičku nadmoć u istočnom Mediteranu.
Projekat star 14 godina obuhvata dugogodišnju borbu sa Grčkom zbog podijeljenog Kipra i konkurenciju Atini i pomorskim susjedima Egiptu, Izraelu i Libanu oko prava na bušenje nafte i gasa u moru.
Međutim, dostigao je zenit u građanskom ratu Libije, koji je uporno privlačio nekoliko stranih sila, čak i prije nego što je započeo 2014. godine.
Posrednički ratovi u Siriji i Jemenu takođe još uvijek bjesne.
Ali u svijetu u kojem se američka moć gubi, Libija se pojavila kao najperspektivnije igralište za regionalne igrače koji žele da izvuku ulog iz ruševina “arapskog proljeća”.
Politički islamisti i neoosmanlije postrojeni su s jedne strane, protiv arapskih nacionalista i monarha s druge, u zapaljivoj mješavini nafte, plaćenika, ideologije i gole geopolitičke ambicije, piše “Guardian”.
Kao što libijski civili, koji već dugo pate, dobro znaju, embargo UN na slanje oružja u ovu zemlju možda i ne postoji: naoružanih grupa je sve više u posljednjih devet godina.
Redžep Tajip Erdogan je poslao u Libiju kako bi pomogla vladi, koju predvodi Fajez al Saradž u Tripoliju (GNA), koju podržava UN, u borbi protiv pobunjeničke Libijske nacionalne armije (LNA) koje predvodi Kalifa Haftar.
Sporni sporazum sa vladom u Libiji
Krajem 2019. godine, shvativši da su snage LNA na ivici zauzimanja glavnog grada Tripolija, Erdogan je preduzeo hrabar korak u izjavi otvorene podrške za GNA, potpisavši nove sporazume o pomorskim granicama i vojnoj saradnji, koja je razbjesnila strateške rivale Turske širom Sredozemlja.
Turska ima duboke veze sa Libijom, u kojoj živi 25% Turaka koji žive van svoje zemlje. Ono što je takođe važno, Libija i Turska imaju poslovne ugovore vrijedne 18 milijardi dolara, a dvije zemlje dijele ekskluzivnu ekonomsku zonu. Vlada u Tripoliju (GNA), podržana od strane Ujedinjenih nacija i na čelu sa premijerom Fayezom al Sarajjom, ima islamističke elemente – prirodne saveznike Erdogana i AKP. GNA je pod stalnim vojnim napadima Libijske nacionalne armije (LNA) pod Haftarom, koja se protivi političkoj ulozi islamista, kao i Egipat i Emirati koji podržavaju LNA. Egipati i Emirati bi potencijalno mogli da budu saveznici sila unutar Turske koji prijete Erdoganovoj vlasti.
Iako je Ankara sve više izololirana na svjetskoj sceni, a intervencija u Libiji duboko je nepopularna kod turskih glasača, čini se da se Erdoganov posljednji avanturizam isplatio. Vrhunska turska tehnologija za izviđanje i bespilotne letjelice, kao i turske trupe i sirijski borci na terenu, od januara neprestano donose pobjede Tripoliju, što je kulminiralo prošle nedelje zaplijenom ključne zračne baze i grada Al-Asaba od Haftarovih snaga. Od tada je general najavio djelimično povlačenje sa linije Tripolija.
Pomorski dio sporazuma razljutio je i druge mediteranske zemlje, koje su istakle da nova libijsko-turska zona prolazi kroz grčke vode.
Evropska unija je zaprijetila daljim sankcijama zbog postojećih turskih operacija bušenja na obali Kipra.
Projekcija političke moći
Ali čak i ako međunarodni sudovi odbace sporazum Libije i Turske, pravne bitke su za sada odložile istraživačke projekte rivala Ankare – a i najvažniji među njima – novi zajednički napor Grčke, Kipra i Izraela za izgradnju gasovoda koji bi zaobišao Tursku.
U diplomatskim krugovima kruže glasine da Turska i Izrael nastoje da obnove pune diplomatske veze.
„ Pritisak za kontrolom nad naftom i gasom u mediteranskom bazenu uopšte nije ekonomski projekat: snabdevanje gasom još nije hitna potreba ili finansijski imperativ Turske. Ovde se zaista radi o projekciji političke moći“, rekao je Mustafa Karahan, direktor konsultantske kuće “Dragon Energy”.
„ Potrošnja na mediteranske energetske projekte pomalo je nalik nacionalnim budžetima za odbranu. To je poput trke u naoružanju u kojoj morate da djelujete pre nego što to učini vaš rival – rekao je on.
Opasnost od sukoba sa Rusijom
Turska će možda ipak shvatiti da projekat “Mavi Vatan” ne može da realizuje ako se ukopa dublje u borbama u Libiji.
Ankara se već bori protiv režima i kurdske milicije u Siriji i suprotstavlja se uticaju UAE u Somaliji i širom Afričkog roga.
Iako su UAE i Rusija nezadovoljne performansama Haftara, sada je previše na kocki da bi oni sada napustili LNA.
Turski i LNA zvaničnici su razmijenili prijetnje prošle sedmice nakon što je šef vazduhoplovnih snaga Haftara rekao da će turski položaji biti ciljani u novoj vazdušnoj kampanji. Ruski avioni su tek stigli na istok Libije i više su nego sposobni da pobjede turske sisteme protivzračne odbrane.
I za Ankaru i za Moskvu sjećanje na direktne tursko-ruske sukobe u Siriji početkom ove godine je još uvijek svježe.
Turski rat u Libiji velika je kocka, ali tokom 17 godina na čelu Erdogan je dokazao da se ne boji da riskira. Vode Mediterana postaju sve toplije, zaključuje “Guardian”.
(TBT)
