Odrasti će u tuzlanskoj mahali, i tu će čuti i prve priče o svome porijeklu i one će se duboko urezati u njegovo pamćenje. Sam će tu svoju muku o porijeklu zapisati i javno reći: “Moji su svi iz Bileće i sada ima tamo Selimovića, u gradu Bileći. Bili su bogataši. Djed mi je bio, i preci uopšte bili su zlatari… Otac je bio posjednik… Živio je lako, lagodno, dosta neodgovorno. On je prototip za Hasana u ‘Dervišu’, to je moj otac… On nije čovjek knjige uopšte. On je čovjek od akcije, dosta avanturista, jedan vedar čovjek, sposoban, ali izdržljiv… Živio je uglavnom od prodavanja imanja… Volio je konje, automobile, volio je žene, volio lov, piće, društvo. Veliki veseljak… On je bio apsolutni gospodar. Mi smo smjeli ući u sobu njegovu samo dvaput godišnje, na dva praznika. I to se uđe, pokloni se…”
I dok je oca obožavao, sam je na njega i fizički i psihički ličio, Meša je s puno nostalgije govorio o majci, koja je imala vidnog utjecaja na njegovo duhovno formiranje, prije svega u tradiciji dobre muslimanske kuće: “Majka je živjela za oca… ona je obožavala tog čovjeka… Bila je jedno petnaestak-dvadeset godina mlađa od njega, ali ona je znala za život samo preko njega… A kad je otac umro, ona je jednostavno prestala da živi… Ona je bila dosta tiha, povučena. Ona je vjerovala, klanjala je stalno…”
(TBT)
