Piše: Céline Curiol, thebosniatimes.ba
Na radiju se smjenjuju glasovi gostiju uključenih u program, pozvanih da u sitna crevca pripovijedaju svakodnevne poteškoće izazvane restriktivnim mjerama nametnutim 16. marta u cilju sprječavanija širenja epidemije koronavirusa. Možda sva ta svjedočanstva služe da pokažu da smo (manje-više) svi u istom sosu, ali spram najveće zdravstvene krize koja je Evropu zadesila još od tzv. španskog gripa, sve to prosipanje u etar sitnih nezgodacija upakovanih u oblande ispraznih fraza odviše odiše banalnošću.
Pa ipak, prije nekih desetak dana, jedna od tih fraza privukla mi je posebnu pažnju. Radilo se o majci koja se žalila da ne zna kako svoju djecu zaokupiti u ovim danima jednog sasvim novog tipa. Izvan same problematike aktivnosti u zatvorenom, u njenoj se ispovijesti neprestano vraćao glagol „zaokupiti“. Najednom slobodno, najednom prepušteno na raspolaganje svakome, vrijeme je postalo smetnja. Umjesto da bude bogomdana prilika da se izmisle neki novi oblici kreativnosti i rituala, vrijeme je postalo povod svojevrsne sputanosti.
Pojedini već nagađaju posljedice koja će ova pandemija ostaviti na naše ponašanje, našu politiku, našu solidarnost, našu društvenost, naše ideje o sreći ili o novcu. Svi se mi već pitamo šta će s nama biti „dan poslije“… No, upravo su hic et nunc ono s čim smo primorani suočiti se, i to daleko više nego što smo inače navikli, imajući u vidu sve manju vjerovatnoću ostvarenja naših uobičajenih predviđanja.
U nastojanju da se odupremo rastućoj neizvjesnosti, mi joj se suprotstavljamo bezbrojnim riječima, parolama koje deklamujemo, bilo uživo ili snimljeno, riječima čija halabuka više služi kao analgetik nego kao protivotrov. Svim tim glagoljanjem, junački nastojimo stvoriti bilo kakvo prisustvo usred općeg odsustva, da premostimo distancu, da pobjegnemo izvan nametnutnih međa, da budemo tamo gdje ne možemo biti, da naše izjave pretvorimo u naše predstavnike.
Pa čak i ako popunjava međuprostor između naših zebnji, sva ta logoreja samo se vrti oko naših briga ne uspjevajući i da ih odagna – objašnjenja, analize, pokretanje općeg medijskog meteža, sav taj vatromet za široke narodne mase, uz svesrdni angažman tek naoko prosvjetljenijih intelektualaca.
Ovamo poznata spisateljica mlati praznu slamu premišljajući o danima koje provodi na selu, onamo uvaženi filozof ispisuje svoj „dnevnik izolacije“ secirajući svoje iskustvo jasnim i znalačkim rječnikom u stilu život-u-deset-lekcija, po društvenim se mrežama množe video-klipovi u kojima se svako ispovjeda iz svoje zabiti, dočim bi ova pandemija, ovaj Damoklov mač koji nam svima visi nad glavom, trebalo da nas sve zajedno pozove iznad svega na jedno – tišinu.
Usred tornada, usred bitke, nema ništa da se kaže – ili je prerano, ili je prekasno. Ono što nas paralizira i što nas sa svih strana okružuje, ono spram čega još nemamo ni trunke otklona nikako ne može biti predmet komentara. Prvo što moramo učiniti, jeste da se zaklonimo ili priteknemo u pomoć ukoliko smo za to sposobni. Nesreća se proživljava i kroz nju se prolazi, i tek naknadno možemo o svemu prozboriti nešto iole razumljivo i inteligentno.
I ne govorim uopće o tišini rezignacije ili krivice, tišini koja guši ili tišini neznanja. Govorim o jednoj osjetljivoj, promišljenoj i odgovornoj tišini. Govorim o tišini iščekivanja iz koje se crpi snaga i u kojoj se razvija otpor. Možda će jedna takva tišina pružiti odjek onome što je očigledno i omogućiti da se u njemu pronađe ako ne razum, a ono bar smisao za datu situaciju.
Velika djeca koja jesmo, zastrašena pri samoj pomisli da neće biti „samosvojna“ ukoliko ne čine sve što im se prohtje, moraju se nečim zaokupiti, razonoditi ili pak utješiti. No, je li uopće važna sva ta halabuka naših vapaja i nagađanja, naših briga ili naše osornosti? Da li mi uopće u ovom trenu ispisujemo Historiju ili je pak ona u rukama onih koji odlučuju i upravljaju, a prije svega zdravstvenih radnika?
Svaki post na društvenim mrežama samo pothranjuje sveopću buku izazvanu strahom i iščekivanjem. Svaki post više govori o onom koji ga piše, o onome što se njemu događa nego o onome s čime se svi mi zajedno suočavamo. Pa ipak, odjednom shvatamo koliko je to mi – ugušeno uslijed opće rasprostranjenosti svih oblika individualizma – zapravo neophodno. Sada kada smo postali svjesni razmjera svih naših međuzavisnosti, njegova uloga prosto bode oči, i uprkos njegovoj nestalnoj i neuhvatljivoj prirodi, to „mi“ mora biti najvažnije ukoliko želimo prevazići ovu krizu.
No, izvan uskomešanih mišljenja, povika na uzbunu ili optužbi protiv naših vlada, shvata li iko išta od svega što se događa? Da li je u ovom stadijumu uopće moguće stvoriti tačnu predstavu o „našoj situaciji“? Znamo da je krajnje ozbiljna i da se pogoršava, znamo da nas neće ostaviti nepovrijeđenima, no jesmo li spremni da iz svega izvučemo ikakvu pouku?
Stoga budimo mudri i ućutimo da bismo mogli čuti – da čujemo one koji su na frontu, one koji nešto mogu da nas nauče i koji traže našu saradnju; da čujemo sve čega smo postali svjesni, slijedeći putanju kojom će ova dosad neviđena situacija u nama samima napraviti pravi izbor.
Na pomolu drame, prioriteti i ciljevi se sasvim drugačije preuređuju. Stoga dajmo tom novom poretku šansu, pružimo mu priliku da potraje duže od svega vanrednog i tako uhvati korijen, da obećanja data danas ne iščeznu čim se budemo domogli kraja tunela…
U ova neizvjesna vremena, prepušteni smo sopstvenoj mašti. Budući nepojmljivo, ono što je još neviđeno nam izmiče i nemamo drugog izbora osim da već znano recikliramo kako bismo prijetnji dali makar prividno obličje. Isto važi i za oružane sukobe: tokom čitave historije, nacije su uvijek kasnile za jedan rat. Suočeni s novom bitkom, još uvijek smo obuzeti prethodnim okršajem i preko njega preslikavamo sve naše projekcije… Ali brojke, projekcije ili stroge naučne analize mogu nam poslužiti samo kao smjernice. Ostaje ipak jedan faktor koji se ne da procijeniti – ljudski faktor, koji je uvijek najzapaljiviji onda kada je pod pritiskom. Kako onda promišljati „našu situaciju“ na sasvim nov način, pritom se ne zadržavajući jednom nogom na ivici ambisa kojom smo već toliko puta prošpartali? Tako što ćemo najprije zastati i utihnuti.
U tišini, podnositi iščekivanje i izolaciju svakako izgleda daleko teže. Ali ipak pokušajmo, utihnimo i slušajmo. Neka nam ova izolacija makar nečemu posluži – da prekinemo freneziju naših tijela i naših jezika; da se saberemo i konačno pokušamo sagledati razmjere onoga što je poremetilo, uzdrmalo ili će možda čak i uništiti svijet koji smo uzimali zdravo za gotovo.
(TBT, L’Obs)
