Piše: Manohla Dargis, thebosniatimes.ba
Oni koji su odrasli uz male ekrane teško da mogu shvatiti zašto neko i dalje insistira na tome da ide u kina. Ova zabezeknutost samo se pridružuje već postojećim zamjerkama o tome šta je sve loše u kinima: skupe karte, loš projektor, preskupe grickalice, čudaci, sebični ljudi koji pričaju ili šalju poruke. Da, zar nije bolje ostati kod kuće, zavaliti se na svoj kauč i gledati još jednu ispotprosječnu Netflixovu seriju? Ali odlasci u bioskop formirali su me kao osobu i utjecali na moj svjetonazor.
Sve je počelo sa mojim roditeljima, opsjednutim filmom. Oni su bili mladi boemi koji nisu mogli sebi priuštiti bebisiterku i vodili su me svuda sa sobom, uključujući i kina. Bilo je to u New Yorku sredinom šezdesetih, u herojsko doba za filmofile. Kada sam imala tri godine, išla sam da vidim “Žudnju za životom” Vincenta Minellija, impozantnu dramu sa Kirkom Douglasom u ulozi Vincenta van Gogha. Toliko sam zajaukala kada je Van Gogh odsjekao sebi uho da su se radnici smijali, ne bi li me uvjerili da će sve biti kako treba. Volim da mislim da je to bio početak mog života u filmu.
Prije nego što sam napunila osam, moji omiljeni filmovi bili su “Orfej” Jeana Cocteaua i “Žil i Džim” Francoisa Truffauta. To zvuči blesavo, ali je istinito. Kako sam odrastala, krenula sam sama u kina. Gledala sam sve što sam mogla, često bez ikakvog predznanja.
Toliko mojih sjećanja je neraskidivo vezano sa odlascima u kino; neki su o tome da sam sama, iako okružena ljudima, što je metafora mog života, mada i metafora toga šta znači biti živ. Volim da se smijem i da plačem i da podvriskujem sa entuzijastičnom publikom. I mada mi je posao da idem u kino, to radim i iz zadovoljstva. To radim jer sam radoznala, ili jer mi se sviđaju režiser ili glavna zvijezda. To radim kada sam sretna, anksiozna ili depresivna. Idem jer su mi filmovi predstavljali utjehu čitavog života, nudeći mi eskapizam iz sopstvene stvarnosti, ali i način da je bolje spoznam.
Kada pišem o filmovima, često ih stavljam u neke estetske ili kulturne okvire. Ono o čemu ne pišem su ljudi sa kojima sam te filmove gledala i čija prisutnost – njihova tijela odmah do mene – može da postane važna kada razmišljam o pojedinim filmovima. Volim “Pobesnelog Maksa” iz mnogo razloga, ali neki od tih razloga su i prijatelji sa kojima sam ga gledala, a koji su sada razbacani po svijetu. Kad god ponovo gledam “Kad jaganjci utihnu”, mislim na drugaricu Amy i kako smo držale jedna drugu prvi put kada smo ga vidjele. Ne mogu misliti na “Novi svijet” a da mi kroz glavu ne prođe flešbek kako sjedim u autu sa suprugom i jecam, preplavljena emocijama koje mi je taj film usmjerio ka životu i ka njemu.
Filmofilija se umnogome promijenila otkako su se pojavili prvi video-klubovi. Prije toga ste morali izaći iz kuće i prilagoditi svoje gledalačke želje onome što je bilo u ponudi kina. Da biste odgledali neki film, bila vam je potrebna određena odlučnost. Morali ste da žonglirate kalendarima, da prevrćete novine i da iz njih isjecate repertoare i lijepite ih na frižider. Ona bolja kina imala su sopstvene repertoare, a u nekima su štampali i recenzije. Kao dijete, listala sam i ocjene u televizijskim vodičima, a moja omiljena kritika bila je ona koja se često pojavljivala u New York Timesu i koja je glasila, u jednoj rečenici: “Ovaj pas ima buhe.” (Pa kako onda da ne postanem filmski kritičar?)
Danas ima više načina da se gledaju filmovi nego što je bilo ikada ranije, ali i dalje najviše volim to veliko platno, čak i ako ću zato morati da se probijam kroz Los Angeles u špici. Posvećena sam ritualima odlaska u kino: proučavanje novih postera, prolazak pored štanda sa kokicama i pićem, zvjeranje u publiku, pronalazak savršenog mjesta i uživanje u onom preukusnom trenutku kada se prostor zamrači, tik prije nego što će ekran zasvjetliti. U tom trenutku, uvijek se nadam da će stvari biti dobre. Nekada stvarno i budu.
Naravno da mi se ne dopadne svaki film. Ali uvijek mi se sviđa da mislim o njima, o tome kako funkcioniraju i o tome šta nam rade. Lahko je razumjeti zašto će nas drama o roditelju koji umire toliko izmjestiti iz ležišta (ili natjerati da prevrćemo očima na njene jeftine trikove).
Ona mala starica na platnu možda je vaš lični prustovski medenjak, koji vam vraća sjećanja na vašu majku. A ako makar malo nagazite na gas nakon gledanja “Fast & Furious” (da, radila sam i to), možda je posrijedi ono što italijanski neuronaučnik Vittorio Galese naziva “neuroni u ogledalu”, mehanizam koji se pali u našem mozgu kada nešto radimo, ili kada gledamo nekoga kako nešto radi. To znači da kada Vin Diesel turira svoj motor, naš mozak reaguje kao da ćemo i mi to raditi.
Galese navodi da živimo u “mi-centričnom prostoru”, što je savršena metafora za kino i gledanje filmova. Kako god da filmovi stvaraju svoju magiju, oni u tome uspijevaju zbog drugih ljudi: snimanje filmova je društveni akt, baš kao i odlazak u kino. I iako je istina da ih možete gledati zavaljeni u fotelju, postoji kvalitativna razlika kada odete na mjesto koje je namjenski pravljeno za gledanje filmova i sjednete u mrak sa drugim ljudima. Čudesna je stvar sjediti sa tim drugim dušama, biti sami u društvu.
Sa društvenim distanciranjem, karantinom i samoizolacijom, mnogi od nas su sada fizički sami. Kada nam napokon bude dozvoljeno da izađemo vani, nadam se da ćemo preplaviti kina, da ćemo gledati svaki bogovetni film, od nekog najrjeđeg umjetničarenja do najluckastijih stvari koje Hollywood ima u ponudi. Filmovi mogu biti razdražujući, pa mogu biti i veoma loši, ali bili su tu uz nas kada smo prolazili kroz mnoge faze, uključujući posrtanje privrede i ratove.
Ne postoji ništa kao osjećaj da ste napustili ovaj svijet dok sjedite u kinu sa prijateljima, porodicom i svim drugim ljudima. Nedostaje mi to. Nedostajete mi svi vi.
(TBT, NYT)
